RFK robert kennedy
Današnji požari koji su se proširili diljem Amerike uslijed ubojstva Georgea Floyda pod koljenom policijskog službenika Minnesote, Dericka Chauvina, pružili su Americi šansu da ozbiljno preispita dušu. To je također predstavilo određenim oportunistima Duboke države, obojenim revolucionarima i milijarderima koji financiraju anarhizam, šansu da oslobode ono što neki nazivaju "američkim Maidanom" u nadi da će ostvariti ono što četiri godine Russiagate-a nisu uspjele.

Činjenica da su se ovi nemiri dogodili u trenutku kada Amerika ozbiljno oživljava duh svemirske vizije JFK-a ironija je koja je u mnogočemu paralelna s ranijim "presudnim trenutkom" iz 1968. (U slučaju da niste svjesni, NASA je 28. svibnja službeno oživjela svemirska lansiranja s posadom, prvi put otkako je Obama ubio raketni program Saturn 2011. godine, uspostavljajući novi program za povratak na Mjesec prije odlaska na Mars u okviru programa Artemis koji je uspostavljen 2017. godine. (Artemis sporazumi od 15. svibnja predviđaju okvir za međunarodnu suradnju u svemiru usko usklađujući slične obveze koje su preuzele Rusija i Kina).

U 1968., sjeme dviju suprotstavljenih budućnosti sukobilo se za dominaciju u Americi i šire u svijetu. S jedne strane, čovječanstvo je prvi put sletjelo na drugo nebesko tijelo i velike nade za svemirski ekonomski sustav osjetio je cijeli svijet, dok su s druge strane rasni neredi zahvatili Ameriku dok je bezumni rat u Vijetnamu poprimao novi život ispunjen antraksom u konačnici ubivši preko 50.000 mladih Amerikanaca i milijune Vijetnamaca. U toj distopijskoj noćnoj mori beskrajne sume novca upijene su u američki vojnoindustrijski kompleks, a John Kennedy, Martin Luther King i Robert Kennedy umrli su odupirući se tom kompleksu.

Suočeni s ove dvije budućnosti, građani su 1968. godine donijeli loš izbor, i prihvatili su da ih se stavi na putanju ludila, a pokret za građanska prava Martina Luthera Kinga zamijenjen je radikalima financiranim od strane FBI-a u okviru COINTELPRO-a, Američki svemirski program uvenuo je kada je Apollov mjesečev program ubijen 1973. a rat u Vijetnamu uništio je posljednje ostatke patriotizma u srcima mladih moralnih Amerikanaca.

Srećom, proučavanje prošlosti nudi nam više nego samo razloge za depresiju zbog priča o atentatu i neuspjehu.

S pravim osjećajem za povijest, dolaze i uvidi potrebni za sprečavanje da se tragični izbori i pobude ponove u budućnost, a imajući to na umu, važno je promatrati život određene netragične ličnosti u Americi koja je prevazišla svoje strahove kako bi se uspjela popeti na pozornicu povijesti, kada drugi to nisu htjeli, u vrijeme velike krize: senator Robert Kennedy (poznati i kao: Čovjek koji je trebao biti predsjednik), čija godišnjica atentata 5. lipnja 1968. nam dolazi.

Robert Kennedy kao sila u svjetskoj povijesti

Dok je obavljao dužnost generalnog tužitelja - prvo pod vodstvom brata Johna, a zatim pod Lyndonom Johnsonom (do 1965.) - život Roberta Kennedyja uvijek je bio definiran snažnom predanošću miru, razvoju i suradnji, s pravdom za sve rase.

Pojašnjavajući svoju namjeru da ljude uključi u proces povijesnih promjena, Robert je govorio okupljenima u Južnoj Africi tijekom apartheida 1961. godine (nakon što je tadašnja vlada odbila da se s njim sastane) rekavši:
"Malo je onih koji imaju veličinu da mogu savijati samu povijest, ali svatko od nas može raditi na tome da promijeni mali dio događaja, a zajedno će sva ta djela biti napisana kao povijest ove generacije. ... Ljudska povijest je oblikovana iz bezbrojnih djela hrabrost i vjerovanje poput ovih. Svaki put kada čovjek ustane za ideal, ili djeluje za dobrobit drugih, ili ustane protiv nepravde, šalje sićušni val nade i međusobno se križajući s milijun različitih središta energije i odvažnosti, ti valovi stvaraju struju koja može pomesti najjače zidove ugnjetavanja i otpora".
Nakon što je 1965. godine napustio svoj posao državnog tužitelja kako bi postao senator i kasnije predsjednički kandidat, Kennedy je svoju energiju usmjerio na oživljavanju bratovog Mirovnog korpusa, napadajući rastući rat u Vijetnamu, protivljenje rasizmu kod kuće i okončanje očaja siromaštva geta koje nitko nije htio pogledati.

Usred nemira u Detroitu u srpnju 1967., koji su rezultirali s 43 mrtvih, 1.189 ranjenih i 2.000 uništenih zgrada, Roberta su upitali što bi učinio da je predsjednik. U odgovoru, RFK je rekao da će natjerati medije da cijeloj Americi pokažu kakav je život u getu:
"Pustite ih da pokažu zvuk, osjećaj, beznađe i kako je misliti da nikada nećete izaći. Pokažite crnog tinejdžera, kojem je neki radio-džingl rekao da ostane u školi, pazeći na svog starijeg brata - koji je ostao u školi i ostao bez posla. Pokažite mafijaše kako guraju narkotike; stavite skrivene kamere u školu geta i gledajte kakav je to zapravo truli sustav obrazovanja. Snimite majku koja ostaje budna cijelu noć kako bi svoje dijete zaštitila od štakora... Zatim zamolite ljude da to gledaju... i iskuse kako je bilo živjeti u najbogatijem društvu u povijesti - bez nade".
Kasnije tog ljeta, Martin Luther King i Bobby započeli su blisku suradnju, a Martin je rekao svojim suradnicima da će Pokret za građanska prava svoju punu potporu pružitii Bobbyju uoči izbora 1968. godine. Bobby je ranije intervenirao tijekom uhićenja Martina Luthera Kinga listopada 1960. u Atlanti zbog prekršaja vožnje s nevažećom dozvolom na rasističkom teritoriju. Tijekom narednih nekoliko godina, oba su lidera unaprijedila građanska prava, ali je vrhunac njihove suradnje započelo tek u ljeto 1967., kada su obojica javno otpočela svoj otpor ratu u Vijetnamu.

U intervjuu Face The Nation u studenom 1967., Bobby Kennedy dao je lekciju Amerikancima koja se tako lako mogla odnositi na današnju Ameriku koja je opsjednuta promjenama režima, pitajući retorički:
"Imamo li pravo u Sjedinjenim Državama kazati da ćemo ubiti desetine tisuća ljudi, učiniti milijune ljudi, kao što smo napravili... izbjeglicama, ubiti žene i djecu? Jako ozbiljno postavljam pitanje imamo li to pravo... Oni od nas koji borave u Sjedinjenim Državama, moramo to osjetiti kada koristimo napalm, kada je selo uništeno a civili ubijeni. To je naša odgovornost".
Prerana smrt Martina Luthera Kinga 4. travnja 1968. rezultirala je novim valom urbanih rasnih nereda, obuhvaćajući 120 gradova i rezultirajući s 39 smrtna slučaja (uglavnom crnaca) a 2600 je ozlijeđenih. Preko 75.000 vojnika bilo je raspoređeno na američke ulice u to doba napetosti.

Bobby Kennedy bio je u avionu i putovao na skup za predsjedničku kampanju u Indianapolisu kada je primio vijest o Kingovom ubojstvu, a šef policije Indianapolisa i njegovo osoblje savjetovali su ga da otkaže skup zbog vlastite sigurnosti. Ne samo da RFK nije poslušao ovaj savjet, već je otišao ravno u geto Indianapolisa, stao na otvoreni kamion i održao govor tisućama siromašnih Amerikanaca slomljenih srca i koji su bili na ivici, dok je prenio vijesti o Kingovoj smrti. Odabravši stajati s ljudima potpuno nezaštićen, Robertove su riječi nosile tako potentnu ljubav i empatiju da su probile gnjev i bijes rulje, što je rezultiralo čudom jer je Indianapolis postao jedini veliki grad u kojem se nisu dogodii nemiri. Ako još niste poslušali ovaj govor, odvojite šest minuta za to sada .

Kingov bliski suradnik Ralph Abernathy rekao je Arthuru Schlesingeru:
"Bio sam toliko očajan i frustriran zbog Kingove smrti, morao sam se ozbiljno zapitati - može li se ova država spasiti? Valjda je stvar koja nas je održala bila ta da će možda Bobby Kennedy naći neke odgovore za zemlju... Sjećam se da sam mu rekao da ima priliku da postane prorok. Ali proroci bivaju upucani".
U stvari, samo dan nakon njegove pobjede u demokratskim preliminarnim izborima u Kaliforniji, 5. lipnja 1968., Bobby Kennedy je upucan i ubijen u hotelu Ambassador u Los Angelesu. Iako je mladi Palestinac, po imenu Sirhan Sirhan, pretvoren u žrtvenog jarca, hrpe dokaza nagomilane tijekom godina ukazuju na mnogo mračniju priču. Takvi dokazi uključuju nalaz mrtvozornika RFK-a, koji je dokazao da smrtonosni metak nije ušao s prednje strane, već iz blizine i stražnjeg dijela vrata.

Današnji svijet očajnički treba građane i državnike s mudrošću takvih ličnosti poput Martina Luthera Kinga mlađeg i Roberta Kennedyja da se slična tragedija ne bi danas ponovno odvila kao što je to bio slučaj 1968. Tih dana tajne obavještajne operacije zamjenile su Kingov pokret za građanska prava s njegovom učinkovitom upotrebom građanske, ali mirne neposlušnosti, sa "Novom ljevicom", u kojoj sudjeluju naoružani i nasilni operativci, koja upravlja organizacijama koje stvaraju bombe poput Weather Undergrounda i koja je bacala bombe (i SPD) širom Amerike. S porastom anarhista nove ljevice koji su skloni drogama, i koji će kasnije postati vodeće figure današnjeg psihopatskog establišmenta, stvorena je nova etika na temelju izjednačavanja svih aspekata zapadne civilizacije (uključujući svemirski program, atomsku tehnologiju, Američki Ustav i šire zapadne vrijednosti) sa zlom, poput rata u Vijetnamu, korporativne pohlepe i vojno industrijskog kompleksa.

Dakle, evo nas opet, stojimo na litici novog doba suradnje, svemirskog istraživanja i međunarodnog razvoja, nasuprot distopijskom svjetskom poretku kojim upravlja Duboka država, zbog kojeg bi se Orwell okrenuo u svom grobu. Ako je čak i malo mudrosti koju su iskazali MLK, JFK ili Bobby Kennedy živo u srcu Donalda Trumpa i nekolicine drugih svjetskih čelnika, rekao bih da šansa za svijetlu budućnost čovječanstva nije izgubljena.