američki razarač
© Reuters / Ahmad Masood
Jučer smo izvijestili o incidentu u Zaljevu Petra Velikog u Japanskom moru, kada je, prema verziji ruskog Ministarstva obrane, američki razarač USS John McCain (DDG-56) narušio granice ruskog teritorija ušavši 2 kilometra u dubinu njihovog teritorijalnog mora i kada je upozorenjem reagirao ruski brod Admiral Vinogradov iz Tihooceanske flote nakon čega se američki razarač vratio u međunarodne vode.

Također smo istoga dana prenijeli i američku verziju toga događaja, preciznije, odgovor zapovjedništva američke 7. flote, koje tvrdi kako Rusi protuzakonito svojataju čitav zaljev kao svoj još od vremena SSSR-a koji je to učinio na nezakoniti način tj. protivno međunarodnom pomorskom pravu po pitanju razgraničenja u zaljevima.

Danas, iz tog istog zaljeva, koji lako može postati potencijalno novo krizno žarište slično onima u Južnokineskom moru gdje se sukobljavaju američki i kineski interesi, stiže i slijedeća vijest:

Novi ruski vojni brod iz sastava Tihooceanske flote (sjedište u Vladivostoku), korveta "Heroj Ruske Federacije Aldar Tsdenzhalov", izvršio je u srijedu, 25. studenog, prvo lansiranje krstareće rakete sustava "Uran", uništivši pomorski cilj u Zaljevu Petra velikog, odakle je jučer protjeran američki razarač USS John S. McCain (DDG 56), navede ruski mediji, pozivajući se na izjavu zapovjedništva ruske Tihooceanske flote.
"Krstareća raketa je u zadanom vremenu uspješno uništila ploveći cilj na udaljenosti oko 40 kilometara od vojnog broda. Za osiguranje gađanja bilo je angažirano 10 brodova, kao i zrakoplovi pomorskog zrakoplovstva Tihooceanske flote, koji su osiguravali sigurnost zone...", navodi se u izjavi spomenutog zapovjedništva.
Zaljev Petra Velikog
© Google Maps
Zaljev Petra Velikog
Ovdje bismo dodali kako je teško ne primijetiti analogiju tj. povezanost jučerašnjeg incidenta i današnjih ruskih vojnih aktivnosti u akvatoriju Japanskog mora. Drugim riječima, za očekivati je početak nove "igre živaca" između američkih i ruskih vojnih snaga, koje već traju od prostora Europe - njenog krajnjeg sjevero-zapada i ulaza u arktičku zonu, preko Baltičkog sve do Crnog mora, a onda i dalje do Bliskog istoka, a sada, očito, i onog Dalekog - i to u njegovoj morskoj zoni koju Rusija smatra životno važnom za siguran izlaz svoje Tihooceanske flote na prostranstva istoimenog oceana.

Kada tome dodamo i Kinu, ali i Japan s njegovim teritorijalnim pretenzijama u kojima se spori s Pekingom i Moskvom (ovom drugom po pitanju četiriju najjužnijih otoka iz južnokurilskog arhipelaga), stvari postaju još kompliciranije i opasnije.

Hoće li se intenzitet napetosti smanjivati s dolaskom nove američke administracije na čelu s Joe Bidenom još je prerano za prognozirati. Ali većina svjetskih zemalja od Bidena upravo to očekuje s obzirom na izrazito "tvrdu" vanjsku politiku aktualnog predsjednika Donalda Trumpa u protekle četiri godine koja je "svima dosadila". Tome svjedoče i prvi vanjskopolitički potezi Pekinga i Tokija usmjereni prema smanjenju međusobne napetosti i jačanju suradnje, o kojima upravo pišemo u ova dva dana na našem portalu.

Međutim, imajući u vidu američku "duboku državu" (najzastupljenija je upravo unutar utjecajnih kadrova Demokratske stranke, poput utjecajnog klana oko Hilary Clinton, i obavještajnih i vanjskopolitičkih struktura SAD-a) i njezine vanjskopolitičke ambicije, moguće je očekivati i sasvim suprotan scenarij tj. daljnje zaoštravanje američkih odnosa sa svojim glavnim globalnim suparnicima.

Što će na kraju prevagnuti - "tvrda" ili "meka" opcija, ili će u praksi egzistirati kombinacija "tvrdog" i "mekog" vanjskopolitičkog pristupa (prema mom mišljenju to bi mogla biti najizglednija varijanta Bidenove politike, i zapravo, malo redizajnirana ili omekšana verzija dobro poznate metode "mrkve i batine" za discipliniranje neposlušnih - jer prema Kini i Rusije ne može se ići pretvrdo jer to automatizmom znači isti takav protuodgovor što jamči nastavak pat-pozicije) ostaje tek za vidjeti.

Do tada će se nastaviti s konsolidiranjem i preslagivanjem snaga za što bolje startne pozicije ako bi do bilo kakvih konkretnih pregovora suprotstavljenih snaga u dogledno vrijeme ipak došlo.

A prije ili kasnije morat će doći - bilo to u Bidenovoj administraciji ili nečijoj drugoj, a po svih je bolje da to bude prije. Zapravo, to je bila i logika kojom se rukovodio sam Donald Trump kada je nastojao normalizirati američko-ruske odnose ali su mu demokrati u tim željama uvijek "podmetali noge". Bidenu u tom smislu noge više i nema tko podmetati jer on je dio te iste ekipe. Zato će i imati puno komotniji prostor za djelovanje.