Sve više istraživača iz različitih grana stručnosti dovodi u pitanje naše trenutne definicije depresije. Biološki antropolozi tvrdili su da je depresija prilagodljivi odgovor na nedaće, a ne mentalni poremećaj. U listopadu je British Psychological Society objavilo novo izvješće o depresiji, navodeći kako je "o depresiji najbolje misliti kao da je iskustvo ili skup iskustava, a ne kao bolest". A neuroznanstvenici se usredotočuju na ulogu autonomnog živčanog sustava (ANS) u depresiji. Prema polivagalnoj teoriji ANS-a [autonomni živčani sustav, op. prev.], depresija je dio biološke obrambene strategije koja nam pomaže u preživljavanju.
Općenito se smatra da depresija započinje u umu s iskrivljenim razmišljanjem. Da dovodi do "psihosomatskih" simptoma poput glavobolje, bolova u trbuhu ili umora. Sad, modeli poput polivagalne teorije sugeriraju da smo to shvatili pogrešno. Tijelo je ono koje otkriva opasnost i pokreće obrambenu strategiju koja nam treba pomoći da preživimo. Ta se biološka strategija naziva imobilizacija, a u umu i tijelu se manifestira nizom simptoma koje nazivamo depresija.
Kada o depresiji razmišljamo kao o iracionalnoj i nepotrebnoj patnji, ljude stigmatiziramo i lišavamo ih nade. Ali kad počnemo shvaćati da se depresija, barem u početku, događa s dobrim razlogom, uklanjamo sram. Ljudi s depresijom hrabri su preživjeli, a ne oštećeni invalidi.
Laura vjeruje da joj je depresija spasila život. Otac ju je većinu vremena samo ozlijedio riječima, ali kad mu se suprotstavila postao je opasan. Tada bi dobio onaj opaki pogled u očima. Više je puta njegovo nasilje dovelo Laurin život u opasnost.
Laurin otac je bio tako pronicljiv da je znao kad se ona iznutra osjećala buntovno, čak i kad je to skrivala. I kaznio ju je zbog tih osjećaja.
Upravo je depresija pomogla Lauri da preživi. Depresija joj je pomogla da mu se ne suprotstavlja i ne opire, pomogla joj je prihvatiti neprihvatljivo. Depresija je umrtvila njezine buntovne osjećaje. Laura je odrasla u vrijeme kad se takve stvari nisu govorile, nigdje joj nije bilo pomoći izvan njezina doma. Jedina joj je strategija bila preživjeti na mjestu. I preživjela je.
Gledajući unatrag, Laura ne žali zbog svoje depresije iz djetinjstva. Ona to cijeni. Prolazak kroz vlastiti proces ozdravljenja i rad s njenim terapeutom pomogli su joj da vidi kako joj depresija može poslužiti.
Laurina priča je gruba. Ružna je. I pomaže nam da shvatimo da, iako se depresija može dogoditi s dobrim razlogom, to je ne čini dobrom. Laura je duboko patila i slikovito opisuje bol zbog svog beznađa. Njezina depresija je bila loše iskustvo koje je započelo kao krajnja mjera dobrog biološkog sustava.
Depresija započinje imobilizacijom
Prema polivagalnoj teoriji, koju je otkrio i artikulirao neuroznanstvenik Stephen Porges, naše se svakodnevno iskustvo temelji na hijerarhiji stanja u autonomnom živčanom sustavu. Kada se autonomni živčani sustav osjeća sigurnim, doživljavamo osjećaj blagostanja i socijalne povezanosti. Tada se osjećamo dobro u svojoj koži.
Ali autonomni živčani sustav također neprestano skenira naše unutarnje i vanjsko okruženje u potrazi za znakovima opasnosti. Ako naš autonomni živčani sustav otkrije prijetnju ili čak jednostavni nedostatak sigurnosti, sljedeća strategija je borba ili bijeg koji često osjećamo kao tjeskobu.
Ponekad je prijetnja toliko opasna ili traje tako dugo da živčani sustav odluči da se ne može boriti ili pobjeći. U tom je trenutku preostala samo još jedna mogućnost: imobilizacija.
Odgovor imobilizacije izvorna je biološka obrana kod naprednijih životinja. Ovo je odgovor isključenja koji vidimo kod gmazova. Također poznat kao smrzavanje ili padanje u nesvijest, imobilizacija je posredovana leđnim vagusnim živcem. Metabolizam smanjuje u stanje mirovanja, zbog čega se ljudi često osjećaju malaksalo ili tromo.
Imobilizacija ima važnu ulogu. Otupljuje bol i čini da se osjećamo nepovezano. Pomislite na zeca koji mlitavo visi u ustima lisice: taj se zec gasi, tako da neće previše patiti kad ga lisica pojede. A odgovor na imobilizaciju također ima metabolički učinak, usporavajući metabolizam i prebacuje tijelo na ketozu. Neki liječnici pretpostavljaju da bi ovo metaboličko stanje moglo pomoći zacjeljivanju u teškim bolestima.
Kod ljudi, ljudi često opisuju osjećaj "izvan tijela" tijekom traumatičnih događaja, što ima obrambeni učinak ublažavanja emocionalnog šoka. Ovo je važno jer su neke stvari tako strašne, da ne želimo da ljudi budu u potpunosti svjesni kad se dogode.
Dakle, imobilizacija je ključni dio biološke obrane, ali idealno je dizajniran da bude kratkoročni. Ili se metaboličkim isključenjem održava organizam, tj. zec se udaljava, ili organizam umire, a lisica pojede zeca.
Ali ako se prijetnja nastavlja unedogled i ne postoji način borbe ili bijega, odgovor na imobilizaciju se nastavlja. A budući da odgovor također mijenja moždanu aktivnost, to utječe na osjećaje ljudi i na njihovu sposobnost rješavanja problema. Ljudi se osjećaju kao da se ne mogu kretati fizički ili mentalno, osjećaju se beznadno i bespomoćno. To je depresija.
Ima li depresija vrijednost?
Lako je shvatiti zašto bi Laurine okolnosti iz djetinjstva pokrenule reakciju imobilizacije, pa čak i kako joj je to moglo pomoći da preživi. Ali zašto se to događa kod ljudi s manje očitim nedaćama? Naša kultura ima tendenciju da o depresiji misli kod osobe kojoj je posao previše stresan kao o znaku slabosti. Članci o samopomoći impliciraju da im treba samo više mentalne čvrstoće i malo se pritisnuti i riješiti ju. Čak im i neki terapeuti kažu da je njihova depresija iskrivljena percepcija okolnosti koje nisu toliko loše.
Ali to tijelo ne vidi tako. Obrambeni odgovori u autonomnom živčanom sustavu, bilo da se radi o odgovoru borba / bijeg ili imobilizaciji, ne tiču se stvarne prirode okidača. Riječ je o tome odlučuje li ovo tijelo da postoji prijetnja. I to se događa u predsvjesnoj točki. Reakcija na biološku prijetnju započinje prije nego što razmislimo, a onda naš mozak na višoj razini sačinjava priču koja će je objasniti. Ne možemo odabrati ovaj odgovor; to se događa i prije nego što to uopće znamo.
Proučavanje anksioznosti otkrilo je da mnoge suvremene okolnosti mogu pokrenuti borbu ili bijeg. Na primjer, tihi zvuci tutnjave građevinske opreme zvuče na živčani sustav poput režanja velikog grabežljivca. Pokreni se u bijeg. Ili osjećaj kao da ih ocjenjuju u školi uklanja djeci osjećaj sigurnosti i pokreće borbu ili bijeg. Bolje se suprostavite učitelju ili izbjegavajte domaću zadaću. A većini nas borba ili bijeg je osjećaj poput tjeskobe.
Na kraju, ako ovi moderni okidači traju dovoljno dugo, tijelo odluči da ne može pobjeći. Slijedi imobilizacija koju tijelo pokreće kako bi nas odbranilo. Prema Porgesu, ono što nazivamo depresijom je skup emocionalnih i kognitivnih simptoma koji se nalazi na vrhu fiziološke platforme u odgovoru imobilizacije. To je strategija koja nam pomaže da preživimo; tijelo nas pokušava spasiti. Depresija se događa iz temeljno dobrog razloga.
I to sve mijenja. Kad ljudi koji su depresivni nauče da nisu oštećeni, ali imaju dobar biološki sustav koji im pokušava pomoći da prežive, počinju sebe doživljavati drugačije. Napokon, depresija je poznata po osjećaju beznađa i nemoći. Ali ako je depresija aktivna obrambena strategija, ljudi mogu prepoznati da nisu baš toliko bespomoćni kako su mislili.
Izlazak iz imobilizacije
Ako je depresija emocionalni izraz reakcije imobilizacije, rješenje je izlazak iz tog stanja obrane. Porges smatra da nije dovoljno jednostavno ukloniti prijetnju. Dapače, živčani sustav mora otkriti snažne signale sigurnosti kako bi socijalno stanje vratio na normalu. Najbolji način za to? Društvena povezanost.
Jedan od simptoma depresije je sram, osjećaj da ste iznevjerili druge ljude ili da niste dostojni biti s njima. Kad se ljudima kaže da je depresija aberacija, mi im kažemo da nisu dio plemena. Nisu u pravu i ne pripadaju uz nas. Tada se njihov sram produbljuje i izbjegavaju socijalnu povezanost. Odsjekli smo ih s puta koji ih vodi iz depresije.
Vrijeme je da počnemo uvažavati hrabrost i snagu depresivnih ljudi. Vrijeme je da počnemo vrednovati nevjerojatni kapacitet naše biologije da pronađe način preživljavanja u teškim vremenima. I vrijeme je da prestanemo glumiti da su depresivni ljudi drukčiji od bilo koga drugog.
Reference:
Porges, Stephen. (Apr 2009) The polyvagal theory: New insights into adaptive reactions of the autonomic nervous system. Cleve Clin J Med.
Porges, Stephen. (Feb 2007) The polyvagal perspective. Biol Psychology.
Alison Escalante, MD, je razvila jedinstvenu roditeljsku metodu koja pomaže zabrinutim roditeljima da se ponovno povežu sa sobom i svojom djecom. Studirala je različita područja, odradivši dodiplomski rad na Sveučilištu Princeton u srednjovjekovnoj i renesansnoj povijesti s naglaskom na Kulturnoj interpretaciji. Nastavila je medicinski fakultet na Rutgers-Robertu Woodu Johnsonu i usavršavala se za pedijatriju na Sveučilištu Duke i Sveučilištu u Chicagu. Sada se bavi pedijatrijom u Napervilleu, IL, i član je Američke akademije za pedijatriju.
Komentar: