Slika
Đeremi Korbin
Zalaganje protiv vojnih intervencija bez mandata UN i sumnjičav odnos prema NATO-u izazivaju podozrenje sa obe strane Atlantika.

Kada u subotu budu objavljeni rezultati glasanja za prvog čoveka britanske Laburističke partije, konačno će se razvejati sumnja da li Ujedinjeno Kraljevstvo zaista „skreće ulevo”. Reč je, naravno, o Džeremiju Korbinu, levičarskom veteranu koji je u proteklih nekoliko meseci prešao put od totalnog autsajdera (dobio je kandidaturu bukvalno iz samilosti nekolicine kolega jer je u trku trebalo pustiti i nekog „ekstremnijeg”) - do apsolutnog favorita. Korbinov trijumf ne bi značio samo povratak laburista zanemarenim radničkim korenima već bi na ostrvsku političku scenu lansirao snagu koja, iako u opoziciji, ne bi bila bez uticaja na oblikovanje spoljne politike.

Suština spoljnopolitičkog kursa Džeremija Korbina mogla bi da se sumira u antiintervencionistički pristup, što je u oštrom kontrastu sa plejadom dosadašnjih političara od uticaja. Da će protivnik britanskog vojnog intervencionizma izazvati sijaset intervencija protiv sebe samog bilo je jasno još od trenutka kada je izbio u prvi plan.

Korbinov politički kurs je možda najlakše razumeti ukoliko se uporedi sa nekadašnjom zvezdom Laburističke partije, a danas čovekom poljuljanog kredibiliteta - Tonijem Blerom. Sve ono što jedan jeste - drugi nije.

Iako niko u redovima laburista ne može Bleru da ospori da je partiju posle 18 godina apstinencije 1997. doveo na vlast, koraci koje je tada preduzeo umnogome su kumovali gubitku njenog identiteta kao stranke koja zagovara radnička prava i društvenu pravednost. Korbin tvrdi da je vraćanje Laburističke partije prvobitnim idejama jedino što želi da uradi.

Pored unutrašnjopolitičkih stavova od kojih se diže kosa na glavi dominantnom političkom establišmentu, i te kako odjekuju i njegove opaske upućene svetu, a koje ni najmanje ne podsećaju na glasove iz Londona na koje smo navikli.

Na „kataklizmu” koja će nastupiti ukoliko za stranačkog lidera bude izabran levičar, među prvima je upozorio sam Toni Bler tvrdeći u „Gardijanu” da će to značiti „rasturanje, možda i uništenje” Laburističke partije. Njegovi strahovi su sasvim opravdani kada se ima u vidu da se Korbin uporno zalaže da Bler krivično odgovara za ratne zločine u Iraku.

I dok je Toni Bler „modernizovao” partiju uvodeći u igru celu armiju spin-doktora istovremeno prekomponovavši njenu ideologiju sa levice bliže centru, Korbin najavljuje da će ukoliko bude imao priliku - učiniti upravo suprotno.

Interregnum u stranci traje prilično dugo (od maja kada je Ed Miliband podneo ostavku nakon katastrofalnog plasmana na izborima), a kojom putanjom će biti vođena spoljna politika, Korbin na svom sajtu piše:
„Oduvek sam bio protiv neokolonijalnih ratova koji se vode za resurse a pod maskom borbe za ljudska prava. Moramo da razumemo našu prošlost i našu ulogu u nastanku savremenih konflikata, bilo da je reč o Sajks-Pikotovom sporazumu (sporazum Velike Britanije i Francuske o podeli interesnih sfera na Bliskom istoku nakon Prvoga svetskog rata), bilo o našim intervencijama na Bliskom istoku poslije 11. septembra.”
Najavljuje da će se izviniti za invaziju na Irak, i to Iračanima za britanske zločine, a Britancima za neistine o Sadamovom oružju za masovno uništenje koje im je servirala Blerova vlada. Za angažovanje Londona u takozvanim humanitarnim intervencijama nema nimalo razumevanja, a takav stav je juče zabetonirao poručivši da britanska vojska više nikada neće biti angažovana u inostranstvu bez zelenog svetla Ujedinjenih nacija.

Ukoliko bi Korbin pobedio u subotu, onda bi to značilo da će on po svemu sudeći izaći na crtu Konzervativnoj stranci i Dejvidu Kameronu na izborima 2020. godine. Takav scenario ni najmanje ne raduje najvećeg britanskog saveznika SAD.

Sa druge stane Atlantika sa podozrenjem gledaju na Korbinov neskriveni antagonizam prema američkom uređivanju međunarodnih odnosa.

Potencijalni vođa laburista sličan negativa stav deli i prema NATO-u koji optužuje za ekspanzionizam, a protivio se i bombardovanju SR Jugoslavije.

Naruku mu kod međunarodnih partnera ne ide ni razumevanje koje iskazuje za rusku politiku u Ukrajini, istovremeno optužujući alijansu za licemeran stav prema dešavanjima na Krimu.
„Više bih voleo da nismo u NATO-u. Pokušaj alijanse da okruži Rusiju jedna je od najvećih pretnji današnjice.”
Slika
NATO baze ispred granice Rusiije
Iako protivnici pokušavaju da ga diskredituju optužbama za pomodno „levičarenje” na tragu Sirize i Podemosa, činjenica je da je cela njegova politička biografija od samog početka bila vezana za levu stranu političkog spektra. Saznanje da se u samom srcu svetskog kapitalističkog poretka javila ovakva politička snaga koja preti da postane još jača, realan je razlog za zabrinutostdominantnih elita. Mnogo više nego levičarski refleksi na periferiji, poput Španije ili Grčke.

Da li se događa laburistička čistka

Bizaran primer panike koja je nastala u Laburističkoj partiji zbog moguće promene vođstva pre nekoliko dana je doneo „Tviter”. Izvesna Grejs Kouls, studentkinja iz Velsa, postala je nehotice krunski dokaz da se sa glasanjem za šefa laburista dešava nešto u najmanju ruku neobično. Kada je pozvala Laburističku partiju i zatražila objašnjenje zbog čega je odbijen njen zahtev da se registruje i glasa na sajtu stranke za predsednika, rečeno joj je da je razlog za to što je retvitovala komentar reditelja Kena Louča, čime je izazvala sumnju da simpatiše suprotni tabor.

Louč važi za velikog simpatizera sindikata, a sa Laburističkom partijom je raskrstio devedesetih za vreme reformi koje sprovodio Toni Bler. Trenutno podržava alijansu aktivista Levičarsko jedinstvo, u nadi će ovaj pokret prerasti u „našu Sirizu, naš Podemos”.

Ovo nije jedini slučaj da je članovima Laburističke stranke onemogućeno da glasaju, što je na društvenim mrežama već nazvano „laburističkom čistkom”.

Pravo glasa imaju svi članovi partije, registrovane pristalice i pridružene pristalice, uključujući one koji su se pridružili preko nekog od sindikata.