yale
Prilika koju sam imao da pohađam preddiplomski studij na Sveučilištu Yale i kasnije Sveučilište Harvard za svoj doktorat, prilika koju sam imao da lutam među gotičkim zgradama, da upijem samopouzdanje i svrhu, i da naučim razmišljati, naučim kako stvari rade, od istaknutih znanstvenika, za mene je bila je točka tvrdoglavog ponosa kada sam započeo svoju karijeru kao profesor, ali to se nasljeđe pretvorilo u noćnu moru, u parodiju.

Gledao sam izbliza kako su obzirni i pronicljivi muškarci i žene koji su bili moji kolege na Yaleu i Harvardu, koji su bili moji kolege kao profesori, reagirali na užasno institucionalno propadanje Sjedinjenih Država u posljednja dva desetljeća. Nažalost, iako se rado sjećam trenutaka dubokog uvida i ljubaznih razmjena tijekom tih dobrih starih vremena, promatrao sam kako su oni, kao intelektualci, kao odvjetnici, liječnici, inženjeri, direktori, profesori i državni dužnosnici, izdali svoje sugrađane i zakopali mudrost stečenu u tim hramovima učenja duboko u izmet prijevare i licemjerja.

Zaboravili su smisao tog elitnog obrazovanja koje su stekli. To nije trebalo biti nešto čime se hvališ ili što posjeduješ kao jahtu[P1] [koncept jahte 'P1' predlaže korištenje samo energije vjetra i sunca, op.prev.] ili trkaćeg konja, poseban ključ koji te uvodi u klub. Ne! Takvo razmišljanje je rezultat dubokog moralnog propadanja.

To obrazovanje je bila privilegija, ali koja je sa sobom nosila apsolutnu obvezu služenja društvu, hrabrog zauzimanja za interese nacije, a prije svega za interese onih koji nisu imali priliku naučiti kako sustav radi, proučavati znanost i tehnologiju, strane zemlje i drevne stvari.

Tako je, dobili ste posebne alate kojima je malo tko imao pristup. Oni su vam dani da ih koristite, da njima pomažete društvu, posebno u vremenima potrebe, u vremenima krize.

I da, taj krizni trenutak neminovno je došao. Došli su izbori 2000., trenutak kada su cijelu saveznu vladu preuzele multinacionalne korporacije i šačica bogataša. Pogledao sam oko sebe, a moji kolege i prijatelji ponašali su se kao da se ništa nije dogodilo. Uzeli su fikcije New York Timesa kao svoje evanđelje i sve su se čvršće držali svojih privilegija.

Zatim je došlo do rušenja kula blizanaca, posljednje karte u tarot špilu, modernog čuda koje pripada Knjizi Otkrivenja. Drugim riječima, golema prijevara koju bi svaki srednjoškolac koji je pohađao semestar fizike mogao prozreti.

I opet su moji kolege s Yalea i Harvarda šutjeli; u mnogim su se slučajevima pojavljivali na seminarima think tankova, na televiziji, kako bi promovirali ovu očiglednu izmišljotinu i koristili je kao opravdanje za beskrajne strane ratove, za prijenos bogatstva na milijardere.

To je, nažalost, bila ništa drugo nego izdaja intelektualaca.

Znam da su milijarderi u konačnici stajali iza ovoga, koristeći svoje pijune i ljubimce, ali da intelektualci, ugledni članovi društva koji imaju specijalizirano znanje, sposobnost učinkovitog pisanja i samopouzdanja da koriste te vještine, da nisu stali na stranu establišmenta, da su postavili najosnovnija pitanja, poriv za ratom u Afganistanu, u Iraku, u Siriji i u još desetak drugih nacija, završavajući pred vratima Rusije i Kine, ta silazna spirala nikada ne bi mogla započeti.

A onda sam opet bio, u siječnju 2020., upravo tamo u Washingtonu, začuđeno gledajući kako se krajnje izmišljena i neuvjerljiva pandemija COVID-19 plasirala za masovnu konzumaciju. Znao sam da su moji kolege bili dovoljno pametni da prozru kroz taj cirkus od samog početka, ali gotovo bez iznimke, oni su se s entuzijazmom, s ponosom i veseljem uključili u farsu.

Neki od njih s medicinskom stručnosti posudili su svoje vjerodajnice ovoj zlokobnoj operaciji.

Ja sam krajnje ograničen čovjek i ne mogu tvrditi da sam postigao izuzetna postignuća, ali mogu reći da mi je bilo očito da su izbori 2000., napadi 11. rujna i poriv za ratom s Afganistanom i Irakom bile prijevare i otvoreno sam i nedvosmisleno govorio o tim zločinima u tom trenutku.

Osjećao sam da je to moja obveza kao obrazovanog Amerikanca. To je, u izvjesnom smislu, bila svrha obrazovanja koje sam stekao.

Moj trud, otpuštanje s posla i način na koji sam bio prisiljen napustiti zemlju, ostaju tabu teme za moje kolege s Yalea i Harvarda. Spominjanje onoga što je učinjeno meni i drugima poput mene zbog suprotstavljanja prijevari s COVID-19 također je neprihvatljivo u najboljim krugovima.

Da kažem, drage kolege, da sam i ja bio kriv. Nisam učinio dovoljno, posebno na angažiranju radnika, a precijenio sam i vlastite sposobnosti za ostvarenje promjene. Bio sam ograničen suptilnom Ivy League arogancijom koju sam upio i trebala su mi dva desetljeća da ponovno naučim.

To je moje priznanje, moja isprika i moje obećanje da ću biti bolji.

Sada, drage kolege, na vama je red. Priznajte sebi i onima oko sebe da ste pogriješili, da ste iznevjerili povjerenje koje vam je dalo društvo, od onih oko vas koji nisu stekli tako sjajno obrazovanje, kada ste izbjegli odgovornost uoči izbora 2000. incidenta 9. rujna, poriv za svjetskim ratom koji je započeo u Afganistanu i konačno operacija pandemije COVID-19.

Možemo vam oprostiti pogreške, ali samo ako ste spremni tražiti oprost.

Sada čekamo vaše odgovore, vaše prisege i vaša djela. Nadamo se da ćete na pravi način iskoristiti obrazovanje koje ste stekli u ovom trenutku nacionalne krize.
Emanuel Pastreich bio je predsjednik Azijskog instituta, think tanka s uredima u Washingtonu, Seulu, Tokiju i Hanoju. Pastreich također radi kao generalni direktor Instituta za buduće urbane sredine. Pastreich je proglasio svoju kandidaturu za predsjednika Sjedinjenih Država kao nezavisni kandidat u veljači 2020.