Teorija Dabrowskog je bogato slojevita i nije je lako rasčlaniti, a sa svakim ponovnim preispitivanjem naučim nešto novo. Ovaj je post prvi u nizu o Teoriji pozitivne dezintegracije (u daljnjem tekstu TPD), mom trenutnom razumijevanju te teorije i zašto je teorija posebno korisna danas.
Knjiga Dabrowskog iz 1967., Oblikovanje osobnosti kroz pozitivnu dezintegraciju, nedavno je objavljena u novom izdanju Red Pill Press-a. Knjiga je dostupnija općem čitatelju od mnogih drugih njegovih tekstova, i iz tog razloga i zato što je lako dostupna i kao meki uvez i kao e-knjiga, koristit ću Oblikovanje osobnosti kao osnovu za ovu blog seriju u slučaju da netko želi pratiti usput čitanjem knjige (svi citati Dabrowskog koji su neatribuirani bit će iz ovog novog izdanja iz 2015.).
Zastranjenost razvojnim potencijalom
"[P]ostoje ljudi, nemali broj, kod kojih, osim shematski opisanog ciklusa života, postoji neka vrsta 'sporedne staze', koja nakon nekog vremena može postati 'glavna staza'". ~ Kazimierz Dabrowski, Oblikovanje osobnosti kroz pozitivnu dezintegraciju
Prema Dabrowskom, uobičajeni "životni ciklus" možemo zamisliti kao naše biće vođeno uglavnom osnovnim instinktima kao što su instinkti samoodržanja, seksualnosti i reprodukcije, posjedovanja i društvene pripadnosti. Ti se instinkti, međutim, mogu transformirati pomoću onoga što je Dabrowski nazvao razvojnim instinktom, koji "nadilazi uske biološke ciljeve i premašuje snagu primitivnih nagona" te je "suprotan ograničenom, uobičajenom životnom ciklusu".
Drugim riječima, Dabrowskijev razvoj je učenje da ne budemo kontrolirani od strane društvenih i bioloških sila. Snažan razvojni instinkt umjesto toga pomaže nam da izaberemo život koji je više u skladu s osobom kakva želimo biti, a ne s onim što jesmo ili tko smo bili, osobito kada je ono što bismo trebali biti u sukobu s primitivnijim instinktima.
Srodan razvojnom instiktu, ali ipak različit od njega, je razvojni potencijal, odnosno individualni potencijal za osobni razvoj. Naš razvojni potencijal izražava se ekscitabilnošću (OE: pojačana emocionalna, intelektualna, imaginacijska, senzualna i psihomotorna iskustva), individualnim interesima i sposobnostima te težnjom prema autonomiji poznatoj kao Treći faktor. Ovdje se teorija dotiče darovitosti (više o tome kasnije).
Da, tu je kvaka
Zasad sve izgleda dobro, zar ne? Tko ne želi biti bolja osoba? Evo u čemu je kvaka: da bismo se kretali prema našem idealu osobnosti, prvo moramo — i često — doživjeti i na kraju sudjelovati u dezintegraciji.
Dezintegracija je upravo ono kako i zvuči: sukob, raspad, nesklad, nesloga. Ovo raspadanje može biti potaknuto fizičkim promjenama poput puberteta i menopauze, osobnim tragedijama poput smrti voljene osobe ili prirodnim katastrofama ili bilo čime što remeti naš unutarnji život.
Na nižim razinama razvoja dezintegracija je jednorazinska, što znači da je ne kontroliramo niti svjesno sudjelujemo u njoj. Ona se događa nama. Sukob je uglavnom s vanjskim svijetom (uključujući naše fizičko ja). Nosimo se s time najbolje što možemo bez značajne samoevaluacije ili promjene i nastavljamo dalje. Primjer bi bila dezintegracija do koje dolazi zbog smrti bliske osobe, a nakon razdoblja tugovanja i dezintegracije unutarnji život osobe se više-manje vraća tamo gdje je bio u smislu osobnosti.
Viša razina dezintegracije je višerazinska dezintegracija, koja može dovesti do "temeljitih promjena" u unutarnjem životu osobe. Može započeti jednorazinskom dezintegracijom, ali duže traje, uključuje cijelog pojedinca i retrospekciju, a doživljava se kao sukob sa samim sobom, a ne s vanjskim svijetom. Glavna razlika je u tome što smo svjesni hijerarhije odgovora i vrijednosti unutar sebe. Da upotrijebimo pojmove Dabrowskog, dezintegracija je okomita, a ne horizontalna. Voljena osoba umire i u nekom trenutku u razdoblju tugovanja počinjemo preispitivati vlastiti život, živimo li onako kako bismo trebali živjeti, što potencijalno dovodi do toga da postanemo drugačiji nego što smo bili prije.
Još viša razina višerazinske dezintegracije događa se kada se aktivno uključimo u proces. Naginjemo se prema dezintegraciji umjesto da pokušavamo pobjeći od nje ili je prikriti, i tražimo prilike da se približimo našem idealnom sebstvu. Naša dezintegracija je samousmjerena.
Na oba kraja ovog dugog puta dezintegracije nalaze se razine integracije, kada smo više ili manje ujedinjeni sa samim sobom i svojom okolinom. Razlika je u tome što smo na prvoj razini ujedinjeni jer smo zadovoljni time što nas vode nagoni i društvo, dok je na petoj razini psihološka integracija rezultat obično dugotrajnog i teškog "labavljenja" i preuređivanja našeg prethodnog unutarnjeg života. Dok mnogi ljudi provode većinu svog života na prvoj razini, i to sretno, malo ljudi napreduje do ujedinjenja pete razine.
Treći faktor
Ključni dio TPD-a i razvojnog potencijala, "Treći faktor" djeluje kao naš interni GPS odobravajući ili neodobravajući nagone i odluke, mjereći ih prema našem idealu osobnosti. Dabrowski uspoređuje Treći faktor s aktivnom savješću. On piše da ima tendenciju da bude aktivniji tijekom adolescencije (doba sazrijevanja) i srednjih godina. Tijekom međurazdoblja često smo zaokupljeni nagonima koji uključuju osnivanje obitelji, dobivanje priznanja na našem poslu ili u društvenom okruženju, posjedovanje imovine - drugim riječima, manje-više pristajanje na društvena ili obiteljska očekivanja i pritiske.
Za one s jakim razvojnim potencijalom, međutim, normalan tijek života je drugačiji. Unutarnji sukob svojstven adolescenciji, umjesto da bude rano razriješen kao što bi se moglo predvidjeti, umjesto toga može se produžiti i pojačati, "sa svim svojim pozitivnim i nekim negativnim aspektima":
Ovdje se može dodati da je ovo produženje razdoblja sazrijevanja jasno povezano s razvojnim instinktom, s većim stvaralačkim sposobnostima, s težnjama za samousavršavanje, s pojavom i razvojem sklonosti koje upućuju na najdublju samosvijest, samopotvrđivanje i samoobrazovanje".Ovo produženo razdoblje odrastanja ili "trajnog sazrijevanja" ima neku neurobiološku potporu. Snimanje mozga pokazalo je da razvoj mozga kod djece natprosječne inteligencije počinje i završava kasnije nego kod djece s prosječnom inteligencijom. Teorija Dabrowskog ide korak dalje i sugerira da se, za neke ljude, sukob i unutarnji rast adolescenta mogu produžiti i u kasnije godine, kako se raspad nastavlja a Treći faktor jača.
I to nas dovodi do jednog od pitanja o kojima se najviše raspravljalo u teoriji Dabrowskog: je li to teorija o i za razvoj nadarenih osoba?
Sporednom stazom do nadarenosti
Jedna od kritika načina na koji je TPD primijenjen na darovitost je ta da je OE-ima [ekscitabilnostima, op.prev] pridavana nepotrebna pažnja i da su izvučeni iz konteksta. Sklona sam da se složim, tim više što bolje upoznajem rad Dabrowskog, a i sama sam kriva za to. U Oblikovanju osobnosti, relativno je malo prostora posvećeno onome što je Dabrowski nazvao nervozom ili psihičkom ekscitabilnošću (OE). On mnogo veći naglasak stavlja na oblike i procese dezintegracije.
To ne znači da više znanja o OE-ima nije od pomoći, posebno za odrasle koji rade i žive s darovitom djecom. Prečesto, međutim, mislim da tu stanemo, kao da su ekscitabilnosti same sebi svrha.
U teoriji Dabrowskog, OE-i su nužna, ali ne i dovoljna komponenta razvojnog potencijala. Pretjerana ekscitabilnost je znak da bi dijete moglo imati potencijal za unutarnji razvoj, pokazujući "osobine kao što su animizam, magično razmišljanje, neopravdana površnost pažnje i poteškoće u koncentraciji, emocionalnost i hirovitost".
Djeca s OE-ima zahtijevaju našu podršku i razumijevanje. No, razvojni potencijal čine i interesi i talenti i Treći faktor, ali i drugi dinamizmi kao što su tjeskoba nad samim sobom, nezadovoljstvo sobom, osjećaj srama i krivnje, osjećaj inferiornosti u odnosu prema sebi, subjekt-objekt unutar sebe, te dispozicijski i usmjeravajući centar (teme za nadolazeće objave). Nadalje, Dabrowski nije smatrao da svih pet OE-a imaju jednaku važnost u pozitivnoj dezintegraciji, s afektivnom (emocionalnom) i imaginacijskom ekscitabilnošću koji služe kao posebna pomoć ili uvjeti u razvoju osobnosti.
Posjeduju li daroviti pojedinci više OE-a od opće populacije? Ovisi o tome koga pitate. Dabrowskijevo istraživanje djece s superiornim sposobnostima bilo u pogledu intelektualne nadarenosti ili specifičnih talenata otkrilo je da je "svako od ispitane djece pokazalo značajnu psihomotornu, senzualnu, afektivnu [emocionalnu], intelektualnu mentalnu ekscitabilnost" (citirano u Mendaglio i Tillier).
Sharon Lind je, međutim, napisala: "Važno je naglasiti da nemaju svi nadareni ili visoko nadareni pojedinci prekomjerne ekscitabilnosti. Međutim, nalazimo više ljudi s OE-ima u nadarenoj populaciji nego u prosječnoj populaciji". Nedavna disertacija Daniela Winklera o kojoj se puno raspravljalo proučila je prošle studije i otkrila da je "odnos između darovitosti i pet OE-a daleko kompliciraniji i nesigurniji nego što se uobičajeno vjeruje", s "malo ili nimalo dokaza" za više psihomotorne ili senzualne OE-e u darovitoj populaciji, "nešto dokaza" za više emocionalne i imaginacijske OE-e, i više dokaza za veći intelektualni OE.
Osobno, pozdravljam dodatna istraživanja u ovom području i ne smatram problemom to što OE-i u cjelini možda nisu tako snažno povezani s darovitošću kao što sam nekoć mislila. Možda na nadarenu populaciju i one s visokim razvojnim potencijalom možemo gledati kao na dva kruga Vennova dijagrama — za one u sredini koja se presijeca, koliko god velika ili mala ona bila, lako je zamijeniti jedne s drugima, ali slika je malo zamršenija.
Dabrowskijeva teorija, naposljetku, nije bila o OE-ima, kao što nas podsjeća William Tillier:
"[K]ada se govori o pojedincima sa 'superiornim sposobnostima i talentima', glavna briga i fokus Dabrowskog bili su na sveukupnom razvojnom procesu (ne samo na pretjeranoj ekscitabilnosti) u ovoj skupini i na tome kako mi kao kultura, a posebno kao edukatori, možemo pomoći u poboljšanju našeg razumijevanja i stavova o psihoneurotičnim fenomenima i time smanjiti progon i otuđenost ove skupine".Kada darovita djeca pokazuju OE-e i druge Dabrowskijeve razvojne pokazatelje, razvojni potencijal možda možemo smatrati sporednom stazom njihove intelektualne darovitosti, a ne ravnom njoj, sporednom stazom koja bi s vremenom i po vlastitom izboru mogla postati glavna staza.
Bit će toga još!
Svake nedjelje do kraja 2015. dodavat ću objave ovoj seriji. Podijelite svoje mišljenje u komentarima i javite mi koje bi teme i pitanja željeli da ovdje obradim.
Što vas zanima ili kakvo je vaše iskustvo s Teorijom pozitivne dezintegracije Dabrowskog?
Komentar: Šteta što TPD Dabrowskog danas nije poznatija. Stoga je sjajno vidjeti veću svijest o njegovom radu, koji je danas vjerojatno važniji i relevantniji nego ikad. TPD čini da svaka druga psihološka teorija izgleda kao dječja igra.