Solženjicin je te riječi napisao kao rezultat svojih zapažanja života u možda najbrutalnijoj tiraniji ljudske povijesti: Staljinovom SSSR-u. To najjednostavnije odbijanje - odbijanje da se laže na zapovijed, ili čak da se uklopi - je, na kraju, sažetak njegovih zapažanja o tome kakav je to tip ljudi koji su imali ono što je potrebno da se odupru totalitarnom režimu. Držati pognutu glavu dok se nadate da će nesavjesnost proći kako biste, primjerice, mogli zadržati svoj posao, ali ne i svoje dostojanstvo, ne znači biti svoj.
Odbijanje laganja, što znači biti svoj, je ono što je Solženjicinove različite junake razlikovalo od slabosti karaktera, kukavičluka i pohlepe koji su drugima omogućili preživljavanje, ako se to tako može nazvati. Solženjicinova briljantnost bila je u promatranju da je, na kraju, ova crta karaktera - spremnost da se odupreš lažima, budeš ono što jesi i govoriš istinu čak i kada te ljudi zbog toga neće voljeti (ili će te ubiti) - jedna od potrebnih karakteristika da se istinska tiranija zaustavi. Druga je, ako želite znati, smijeh. Obje ove stvari, pomiješane u pravim omjerima i primijenjene u pravilnim okolnostima, sačinjavaju ono što znači biti svoj.
Solženjicinovo vrijeme u SSSR-u pod Josifom Staljinom bilo je ekstremno, ali nije bilo jedinstveno. Kina, Kambodža i druga mjesta vidjela su slične stvari, ili čak možda i gore, ovisno o tome kako se zbrajaju neizrecive strahote. Dok "to se ovdje nikada ne bi moglo dogoditi" predstavlja pomalo željno razmišljanje kad se primijeni na pitanje može li se nacistički režim ikada ponoviti u Sjedinjenim Državama, ideološki uvjeti i opći kukavičluk koji omogućuju ovakve katastrofe već su pokucali na našu vrata. Njihov je prijem, od strane onih koji imaju moć da na njih odgovore, bio zabrinjavajuće srdačan.
Trenutno, iako općenito prevladavaju bolji uvjeti u našim svakodnevnim životima unutar klimavih zapadnih liberalnih demokratskih republika, također smo se našli u još jednom razdoblju ljudske povijesti kada mnogi milijuni vjeruju u - ili se barem pretvaraju da vjeruju — otvorene, transparentne laži o prirodi stvarnosti, kako društvene tako i materijalne. Štoviše, naše elite i institucije kojima upravljaju smatraju ponavljanje i objavljivanje ovih laži kao sigurne oznake statusa i, vjerovali ili ne, razuma. Odnosno, laž ponovno ulazi u svijet, a mi smo se prisiljeni zapitati: hoće li trijumfirati?
To je otvoreno pitanje, a odgovor na njega ovisi, pak, o odgovoru na osobnije pitanje na koje je Solženjicin odgovorio odlučno niječno. Hoće li proći kroz mene? Sudbina budućnosti zapadne civilizacije i čovječanstva mogla bi ovisiti o tome kako će to pitanje biti odgovoreno, od strane koga i koliko njih. To jest, odgovor ovisi o tome koliko je ljudi spremno da budu svoji i da ostanu svoji.
Rizik je na neobičan način izopačen. Ako mnogi od nas budu svoji, nema velikog rizika za bilo koga od nas. S druge strane, ako to učini samo nekolicina, rizik je golem. To je zatvorenikova dilema velikih razmjera. Ako nekolicina bude svoja, a većina ne, izgubit ću kožu tamo gdje ti možda nećeš. Ako nas mnogo budemo svoji, bit će štete, ali ona će biti minimalna. Problem je u tome što svačiji izračun osobnog interesa izgleda jednostavan: biti svoj je glup potez. Time se pogrešno shvaćaju i ulozi i istina situacije. Masovno utemeljivanje razbija čaroliju i uklanja opasnost. Ako se to ne učini, doći će do propasti svih osim nekolicine. Jednostavnije rečeno, trebali biste ozbiljno shvatiti radikale koji vode ovu priču kada kažu da "i liberali dobivaju metak."
Za mene, dakle, postoji samo jedna opcija. Vrijeme je da postanemo svojima i pomognemo drugim ljudima da postanu svoji. Vrijeme je za naciju onih koji su svoji. Vrijeme je za pokret onih koji su svoji.
Međutim, prije nego što započnemo s takvim ambicioznim pothvatom, treba se otvoreno pozabaviti podrijetlom izraza "utemeljen ili svoj" (engl. "based") jer je on duboko ograničavajući i, zapravo, nešto što nas sprječava da budemo ispravno i potpuno svoji. Izraz se pojavio na internetu tijekom razgovora o raznim idejama koje bi mogle opravdati biološki rasizam i odnosio se na hrabrost da se kažu takve stvari jer su politički neprihvatljive. Nastao je kao namjerno, i često grubo, politički antikorektan. Nastao je, iskreno, kod skupina koje su s pravom identificirane kao "alt-right" [alternativna desnica; op.prev.]. Moglo bi se reći da se od tamo proširio u nešto što je više vrijedno hvale. Tvrdim još nešto: da su ti novi rani usvojitelji tog mentaliteta samo ponovno izmišljali, tipično grubo, nešto što je poznato od pamtivijeka, dok su napadali apsurdne i nelegitimne snage našeg potpuno smiješnog vremena. Zaboravite svo to rubno smeće. Deklaracija o neovisnosti bila je vraški utemeljena i još uvijek je, i nitko pri zdravoj pameti ne bi mogao zamijeniti Thomasa Jeffersona s nekim glupim trolom koji samo želi razljutiti liberale.
Sada možemo početi. Biti svoj ili utemeljen počinje s voljom da izrazite svoje mišljenje i da iznesete objektivne istinite činjenice o svijetu čak i kada vas ljudi zbog toga ne vole. To znači niti lagati niti se ispričavati samo zato što masa to od vas očekuje, a ponajmanje pod apsurdnom implikacijom da vas to čini kreposnijim i hrabrijim. To je odbijanje da budete zabrinuti što drugi ljudi misle o vama kada ste ono što jeste i shvaćanje da nema smisla ni ispričavati se zbog toga što ste vjerni sebi i svojim vrijednostima, govoreći istinu u mjeri u kojoj imate uvidu u nju, ili se šaliti, čak i ako niste vješti u tome. U judu i jujitsu, baza je ono što vas štiti od bacanja, pometanja ili prevrtanja. Imati bazu začni biti svoj.
Biti svoj znači tolerirati većinu onoga što je učinjeno s dobrom namjerom ili kako bi se podigla atmosfera. To znači biti realan s puno prostora za igru. Uzdiže dostojne bez upadanja u popustljivu zamku "slavljenja" običnog, prosječnog i lažnog. Uključuje opraštanje prijestupa drugih ako ti prijestupi nisu ukorijenjeni u zlobi, i nevoljkost da budemo otirači kada jesu. To također znači biti osjetljiv, ali nikad preosjetljiv. Kad imaš napad bijesa, definitivno si prestao biti svoj.
Drugim riječima, u skladu s našim suvremenim okolnostima, biti svoj je suprotno od toga da ste "Woke". "Woke" je potpuno netolerantan prema svemu osim prema sebi. On, jer je ciničan o svakoj motivaciji, nikada ne djeluje u dobroj vjeri. On ruši svako raspoloženje i slavi bezvrijedne i ružne sve dok se takvi više ne stide toga što su bezvrijedni i ružni. "Woke" oproštenje je nemoguće jer bi, za "Woke, oprost opravdao grijeh. Zahtijeva apsolutnu usklađenost i ne tolerira neslaganje. Definira preosjetljivost, uzdiže je kao vrlinu, i kao rezultat toga uvijek donosi izljev bijesa.
Očito, Solženjicin nije pisao o "Woke" u Arhipelagu Gulag, ali ono o čemu je pisao bila je druga vrsta u istom totalitarnom rodu. Pisao je o ljudima koji su, velikim dijelom zbog svojih ideoloških opredjeljenja, postali "svjesni" pseudo-realnog iskrivljenja svijeta koji inače svi moramo dijeliti. Laži, za koje nas je opominjao da ne živimo, mogle bi biti različite laži u određenom smislu, ali one općenito odražavaju istu vrstu režima: tiraniju koja je istodobno osuđena na propast i koja, prema besmislenoj teoriji koja joj daje život, ne može propasti. Laži služe ovoj nepodnošljivoj kontradikciji, a na kraju to čine i cenzura, "gaslighting", hirovitost te ubojstvo i desetka milijuna, ako je potrebno. Prema Solženjicinu, jedini lijek za ovu vrstu neshvatljive (i izbježne) tragedije jest, jednom riječju, postati svoj.
Komentar: Za više informacija o pseudo-realnosti, pogledajte: Psihopatija i izvori totalitarizma.
Također pogledajte i sljedeći članak o "gaslighting-u": Gaslighting masa.
Na kraju krajeva, samo dvije stvari mogu srušiti takav režim, a one su, kako to biva, međusobno povezane. One su dva najmoćnija oružja protiv tiranije u ljudskom arsenalu: govorenje istine, uključujući odbijanje laži, i smijeh. Oba su utemeljena, a za pobjedu su oba potrebna. Dok nam Solženjicin govori da se cijeli tiranski režim na kraju može srušiti zahvaljujući samo jednoj osobi koja opetovano govori istinu, činjenica je da je SSSR koji ga je tiranizirao zapravo pao kada su ga njegovi podanici - jer nisu bili građani - počeli ismijavati. Dakle, iako utemeljenost počinje s dozom stoicizma, najveći stupanj utemeljenosti je kada je to stoicizam sa smislom za humor.
Humor nije neophodan, ali je ključ za istinsku utemeljenost. Apsurdnost se mora razotkriti, a nijedna kiselina ne nagriza više apsurdnost tiranije od smijeha usmjerenog u njezinu općem smjeru. Dakle, iako utemeljenost počinje s neumoljivošću prema sebi i istini, što god netko o tome mislio, ona je u isto vrijeme i zabavna. Moć se, kako to već biva, gnuša smijeha, barem kad nije utemeljena (utemeljena moć ostaje). Što se nešto ozbiljnije shvaća, to je manje utemeljeno i, zauzvrat, manje je sposobno izdržati utemeljenost. Voltaire je bio svoj; John Oliver je seronja. Zbog toga ljevica ne koristiti meme. Meme kultura je svoja. Ljevica nije svoja. (Sva vaša baza pripada nama, doista.)
U vrlo stvarnom smislu, biti svoj znači biti u mogućnosti nositi se sa šalom i znati da kada netko to ne može, da je to njihov problem. Oni koji su svoji se ne ispričavaju za šale jer razumiju da su, jednostavno, jedini ljudi koji traže ispriku za šalu oni koji je nisu shvatili — a to nije nimalo utemeljeno. Šale su namijenjene otklanjanju pretvaranja, a nema ničeg pretencioznijeg na svijetu od zahtijevanja da netko povuče šalu. Neke šale nisu smiješne, a u tom slučaju je samo potrebno da ih pustimo da padnu u vodu.
To, naravno, ne znači da biti utemeljen znači biti omalovažavajuć. Daleko od toga. To je ranija i jadnija iteracija utemeljnosti. Kao što je gore navedeno, oni koji su svoji su tolerantni, osim ako se ne radi o pretvaranju, nepoštenosti, okrutnosti ili glupostima. Omalovažavanje i maltretiranje nisu cool — i stoga su to primarni oblici "Wokea" — tako da sigurno nisu utemeljeni. Šale su subverzivne. Šale nagrizaju moć svugdje gdje se nju zlorabi. Šale spaljuju balast i ostavljaju ono što je zeleno, ono što je autentično, netaknuto. Biti svoj uključuje razumijevanje te razlike.
Zapravo, subverzivni humor utemeljenja ono je što čini utemeljenje tako otvorenim umjesto da su zatvoreni. Po svojoj je prirodi nepošten i ponekad grub, ali uvijek pogađa, kako se to kaže. On je, na kraju krajeva, utemeljen, što znači da je uzemljen. U tom smislu, biti utemeljen znači prepoznati jednostavnu činjenicu da je život, sve u svemu, komedija, a ne tragedija, i što su oni na vlasti pretenciozniji i nesvjesniji te činjenice, njihovi apsurdi postaju smješniji.
Da dobijemo više filozofski ton, biti utemeljen znači imati zdrav razum u postmodernom kontekstu. Htjeli mi to ili ne, "Postmodernost" je naziv za vrijeme u kojem živimo. To je vrijeme slika, korporativnog sjaja i određenog nametnutog odmaka od stvarnoga. Ako ste "Woke", mislite da je ovo oružje. Ako ste svoji, to je vraški smiješno, i, da ti kažem nešto, brate, nećemo oklijevati upotrijebiti naše najbolje meme. Politika parodije beskrajno je slaba protiv nemilosrdne subverzivne moći "kayfabea". Krema se ipak digne na vrh. Možda vam se to ne sviđa, ali nemate drugog izbora nego to prihvatiti.
Komentar: U profesionalnom hrvanju, kayfabe, kao imenica, predstavlja prikaz insceniranih događaja unutar industrije kao "stvarnih" ili "istinitih", posebno prikaz natjecanja, rivalstva i odnosa između sudionika kao stvarnih, a ne insceniranih.
Da to kažem malo ozbiljnije, razlika između utemeljenosti i "Woke" je razlika između smijeha i srama. Komedija i satira oduvijek su imale nevjerojatan subverzivni potencijal protiv nelegitimne moći jer navode one koje zavodi ta moć na to da se sami sebi smiju jer su gomila glupana i budala. To ih čini utemeljenim. Stram nema subverzivni potencijal. To je alat zanovijetala. Ljude povija samo do određene točke, a ta točka je upravo trenutak u kojem se konačno smiju. Zbog toga će utemeljeni uvijek pobijediti "Woke". Jer je "Woke" glup.
Subverzivni svijet onih koji su svoji je svijet pomicanja granica tako da one proizvoljne i pretenciozne padaju dok je onima stvarnima dopušteno da stoje. U ovom opažanju je sva razlika između humora i srama, a time i sva udaljenost između utemeljenih i "Woke". Humor ispire apsurd u plimi smijeha i ostavlja iza sebe ono što je stvarno i ono što je uistinu važno - to je utemeljeno. Sram to ne čini. On samo obara sve u svom jadnom pokušaju da dokaže da je jedina stvar koja nije apsurdna — dakle nije utemeljen; izaziva zgražanje, zapravo. Odnosno, humor je nježan a sram je grub; humor je živ a sram se boji živjeti. Ovo je razlog zašto utemeljeni vole šale. Ovo je razlog zašto se oni koji su "Woke" ničemu ne smiju. To je zato što nemaju osnovu.
Tiranija kuca na vrata i moramo biti svoji. Solženjicin nam je rekao što je potrebno da joj se suprotstavimo, a ono na što se sve svodi je biti utemeljen - i biti utemeljen za naše vrijeme. Naše vrijeme je apsurdno, ali to ne umanjuje prijetnju. Ipak, u konačnici, nema ništa novo pod ovim žutim Suncem, a kao i uvijek, oni koji su stvarno apsurdni nikako ne podnose ljude koji ih u potpunosti odbijaju ozbiljno shvatiti. Budućnost, dakle, pripada utemeljenima, a ne klaunovima. Ta budućnost je naša jer je budućnost utemeljena.
Sloboda može biti naša. Laži ulaze u svijet, i za sada su počele trijumfirati. Ali su također i smiješne. Biti svoj, dakle, nije ništa više od nasmijanog odbijanja da nas pokreću apsurdi. To je odbijanje da se prati gomilu kad je gomila poludjela. Dok izgleda kao da mnogi ljudi shvaćaju da postoji neki problem, samo utemeljeni shvaćaju ne samo da je sigurnije i zdravije odvojiti se, već da je to i smiješno. Utemeljeni neće živjeti po pravilima smiješnih laži jer će biti previše zauzeti ismijavanjem tih laži.
Autor američkog porijekla, matematičar i politički komentator, dr. James Lindsay, napisao je šest knjiga koje obuhvaćaju niz predmeta, uključujući religiju, filozofiju, znanosti i postmodernu teoriju. Osnivač je New Discourses-a i trenutno promovira svoju novu knjigu "Cynical Theories: How Activist Scholarship Made Everything about Race, Gender, and Identity―and Why This Harms Everybody".
Komentari čitatelja
na naše novosti