iran
© ReutersTijekom zajedničke vježbe pod nazivom 'Veliki prorok 17', na jugozapadu Irana, vidi se vatrena kugla kad se rakete ispaljuju
Da li će se vašingtonsko čvorište održati? Da li i dalje raspolaže resursima dovoljnim da se nosi i upravlja sa toliko događaja koji sistem izlažu krajnjoj prenapregnutosti?

Kako će vam svet delovati potpuno zavisi od toga da li vam je pogled strogo usredsređen na središte poretka ili, nasuprot tome, pratite okretanje periferije točka oko središta - i smer koji prati - te ćete svet videti drugačije.

Gledano iz perspektive Vašingtona, sve je mirno: geopolitički gledano ništa se ne kreće. Da li su bili izbori u Sjedinjenim Državama? Pa svakako više nema "izbornog dana", pošto je nova mehanika glasačkih listića nasuprot ličnom glasanju - koja podrazumeva mogućnost slanja glasačkih listića pedeset dana ranije i njihovo sakupljanje nedeljama nakon toga - umnogome udaljena od starog razumevanja održavanja "izbora" i postojanja jedinstvenog makro ishoda.

Iz ove "centrične" tačke gledišta, izbori na polovini predsedničkog mandata nisu promenili ništa - potpuna statičnost. Ionako su mnoga politička opredeljenja Bajdenove administracije stameno čvrsta - i izvan domašaja bilo kog Kongresa da ih kratkoročno izmeni.

Nova zakonska rešenja, ukoliko ih bude bilo, mogu se zaustaviti vetom. I ukoliko se izborni "mesec" završi sa Predstavničkim domom koji kontrolišu republikanci i Senatom koji kontrolišu demokrate, može se desiti da ne budu usvojeni nikakvi novi zakonski predlozi zbog čvrstih međustranačkih razmimoilaženja i nesposobnosti da se postigne kompromis. Da budemo jasniji, Bajden u svakom slučaju može da vlada preostale dve godine kroz izvršna naređenja i birokratsku inerciju - i da mu tako Kongres uopšte ne bude potreban. Drugim rečima, sastav Kongresa može da ne znači ništa naročito.

No, sada preusmerite svoj pogled na rotaciju periferije oko središta i šta onda vidite? Obod se žestoko okreće. On zadobija sve veći prostor i ima jasno usmerenje.

Ipak se okreće

Koja je najvažnija osa promene izvan centra? Po svoj prilici putovanje kineskog predsednika Sija u Rijad da poseti saudijskog prestolonaslednika Mohameda bin Salmana. Ova osa seže duboko do tvrdih stena, kako Saudijska Arabija pravi otklon prema BRIKS-u.

Si po svoj prilici putuje u Rijad da utanači detalje saudijskog pristupanja BRIKS-u i uslove kineskog budućeg "naftnog sporazuma" sa Saudijskom Arabijom. I to bi mogao biti početak kraja sistema petrodolara - pošto će, sva je prilika, kineski način plaćanja za naftu biti u saglasju sa rusko-kineskim planovima da eventualno usmere Evroaziju prema novoj trgovinskoj moneti (daleko od dolara). Saudijsko gravitiranje prema BRIKS-u znači da će i druge zalivske i bliskoistočne države - poput Egipta - krenuti ovom putanjom.

Druga važna promena: turski ministar unutrašnjih poslova Sulejman Sojlu rekao je posle ovonedeljne eksplozije u Istanbulu
"Ne prihvatamo izraz saučešća američke ambasade. Razumemo poruku koja nam je poslata, primili smo poruku koja nam je poslata".
Sojlu je odbacio američko saučešće kao "dolazak ubice prvog na mesto izvršenog zločina".
bali
© TUR Presidency/Murat Cetinmuhurdar/Handout/Anadolu Agency via Getty ImagesSastanak saudijskog prestolonaslednika Mohameda bin Salmana i turskog predsednika Redžepa Erdogana na marginama samita G20 na Baliju, 15. novembar 2022.
Budimo nedvosmisleni: ministar je upravo rekao Sjedinjenim Državama da idu dođavola. Ovaj izliv čistog besa stigao je u vreme kada se Turska saglasila da se pridruži Rusiji u uspostavljanju novog gasnog čvorišta u Turskoj, da učestvuje zajedno sa Rusijom u velikim naftnim i gasnim investicijama, kao i da usaglasi sporazum o saradnji sa Iranom. Turska se, takođe, kreće polako prema BRIKS-u. I kako se Turska udaljava od jednog geopolitičkog čvorišta - veći deo turkijske sfere će ići za Turskom.

Ova dva događaja - od Sijevog sastanka sa bin Salmanom koji trlja nos Sjedinjenim Državama do turskog besa zbog terorističkog napada u Istanbulu - jasno se uzajamno uklapaju da označe strateško preusmerenje Bliskog istoka, podjednako kada su pitanju energija i monetarni okvir, prema nastajućoj evroazijskog sferi slobodne trgovine.

Posvećeni partneri

Potom je prošlog četvrtka pristigla vest: Iran je obznanio kako razvija visokopreciznu hipersoničnu raketu. General Hadžizadeh je rekao da iranska hipersonična raketa može da dosegne brzinu pet puta veću od brzine zvuka - i da će kao takva moći da prenebregne sve postojeće sisteme protivraketne zaštite.

Jednostavno rečeno: Iran je suštinski već država na nuklearnom pragu (nuclear threshold state), iako još uvek nije država koja raspolaže nuklearnim oružjem. Ovo izuzetno tehničko dostignuće proizvodnje visokoprecizne hipersonične rakete (što i dalje izmiče Sjedinjenim Državama) jeste nešto što donosi promenu paradigme.

Strateško nuklearno oružje nema mnogo smisla u veoma gusto naseljenim, malim bliskoistočnim državama sa mešovitim stanovništvom - i sada Iran nema potrebe da teži tome da postane država koja raspolaže nukelarnim oružjem. Stoga, šta bi mogao biti cilj složene strategije obuzdavanja (odnosno Nuklearnog sporazuma, engl. JCPOA), usmerene ka sprečavanju ishoda koji je već prevaziđen novom tehnologijom? Kapaciteti hipersoničnih balističkih raketa čine taktično nuklearno oružje suvišnim. I hipersonične rakete su daleko efektivnije i lakše ih je rasporediti.
kirgistan
© Vyacheslav Oseledko/AFP/Getty ImagesRuski predsednik Vladimir Putin, predsednik Kine Si Đinping i bivši iranski predsednik Hasan Rohani uoči Samita ŠOS-a u Kirgistanu, 14. jun 2019.
Problem za Sjedinjene Država i Izrael jeste što je Iran to već postigao - iskočio je izvan ograničavajućeg kaveza nuklearnog sporazuma. Povrh toga, nekoliko dana ranije, Iran je takođe objavio da je lansirao balističku raketu, koja je nosila satelit u svemir. Ako je tako, Iran sada ima balističke rakete kadre da dosegnu ne samo Izrael, već i Evropu. Štaviše, prema pojedinim izveštajima, Iran bi uskoro trebalo da primi 60 aviona SU-35, što je samo jedan segment u njegovim odnosima sa Rusijom koji se vrlo dinamično razvijaju, a koje je prethodne nedelje u Teheranu zapečatio Nikolaj Petrušev, sekretar ruskog Saveta bezbednosti.

Da iznova razjasnimo: Rusija je upravo pribavila snažni multiplikator kinetičke sile; pristup iranskom imeniku kontakata i strategija ojačanog tokom vremena sankcija, i posvećenog partnera u moskovskoj velikoj igri u Evroaziji sa kojim postaje super-oligopol osnovnih dobara (commodities). Jednostavno rečeno, Iran se priključio kao još jedan umnožilac sile rusko-kineske osovine, a duž ove putanje kretaće se i Irak, Sirija, Hezbolah i Huti.

Usmerenje ka Evroaziji

I dok evropska "bezbednosna arhitektura" i dalje ostaje zamrznuta u čvrstom NATO anti-ruskom stisku, zapadnoazijska bezbednosna arhitektura se udaljava od stare polarizacije koju su duboko utvrdile Sjedinjene Države i Izrael na sunitsku sferu i šiitski Iran (između ostalog, i kroz takozvane Avramovske sporazume; engl. Abraham Accords) i preustrojava se oko nove bezbednosne arhitekture koju oblikuju Rusija i Kina.

Ovo ima smisla. Turska se ponosi svojim turkijskim civilizacijskim nasleđem. Iran je očito civilizacijska država, a Mohamed bin Salman očigledno želi da njegovo kraljevstvo bude prihvaćeno kao jedna ovakva država (a ne samo kao zemlja zavisna od SAD). Cilj Šajganske organizacije jeste orijentisanost ka autonomiji i protivljenje bilo kakvoj singularnosti ideologije. U stvari, pošto je civilizacijska po konceptu koji nastoji da otelotvori, ova organizacija postaje antiideološka i protivna strogoj binarnosti saveza (ili si za nas ili si protiv nas). Članstvo ne zahteva prihvatanje pojedinih političkih opredeljenja drugih partnera, što obezbeđuje da članstvo u savezu ne ograničava suverenost država saveznica.
Putin
© Sputnik/Dmitry AstakhovRuski predsednik Vladimir Putin posmatra mapu Rusije u radnoj sobi predsedničke rezidencije, 11. avgust 2006.
Posledica toga jeste što je cela Zapadna Azija - u većoj ili manjoj meri - uzdignuta u ovu razvijajuću evroazijsku ekonomsku i bezbednosnu paradignu. I, prosto rečeno, pošto je Afrika već uvrštena u kineski geopolitički tabor, afrička komponenta regiona koji se označava kao "Bliski istok i Severna Afrika" (engl. MENA) takođe je snažno usmerena ka Evroaziji. Opredeljenost "Globalnog juga" se takođe može, velikim delom, označiti kao gotova stvar.

Bankomat u problemu

Šta onda preostaje starom geopolitičkom "središtu"? Ono i dalje drži Evropu pod svojom kontrolom. Za sada, svakako...

Međutim, istraživanje koje je objavila francuska Škola ekonomskog ratovanja (École de Guerre Economique) ukazuje da, iako je Evropa od Drugog svetskog rata "živela u stanju ćutanja" u vezi sa svojom potpunom zavisnošću od Vašingtona, je nastalo potpuno novo stanje kako su sankcije uvedene Rusiji počele da donose katastrofalne posledice po Evropu. Posledično, i političari i javno mnjenje se bore da uvide "ko je zapravo njihov neprijatelj".

S tim u vezi, kolektivno gledište - zasnovano na razgovorima sa francuskim obaveštajnim stručnjacima (tj. francuskom "dubokom državom") - je vrlo jasno: devedeset sedam odsto njih smatra Sjedinjene Države stranom silom koja "najviše ugrožava" francuske "ekonomske interese". I oni to vide kao problem koji se mora razrešiti.

Naravno, SAD neće olako prepustiti Evropu. Međutim, ukoliko delovi establišmenta mogu da kažu ovako nešto - onda se nešto dešava ispod površine. Izveštaj podvlači, očekivano, da iako Evropska unija možda ima trgovinski suficit od 150 milijardi evra sa Sjedinjenim Državama, one nikako neće dobrovoljno dopustiti da se ovaj ekonomski parametar prevede u "stratešku autonomiju". Svaki dobitak u autonomiji postiže se nasuprot besprekidnog pozadinskog američkog "snažnog geopolitičkog i vojnog pritiska" - koji ga često nadmašuje.
biden i ursula
© Leon Neal/Getty ImagesAmerički predsednik Džo Bajden razgovara sa predsednicom Evropske komisije Ursulom fon der Lajen na samitu G20 na Baliju, 15. novembar 2022.
Može li sabotaža Severnog toka da bude ona kap koja će preliti čašu? Delimično, ovo je bio okidač, ali Evropa prikriva svoje stare omraze i dugo održavane osvetoljubivosti pod "kišobranom briselskog lakog novca". No, pretvaranje je moguće održati samo onoliko dugo koliko Evropska unija ostaje glorifikovani bankomat - države ubace svoje platne kartice i povuku keš. Prikriveni animoziteti su potisnuti i umireni monetarnim podmazivačem.

Međutim, bankomat je u problemima (ekonomska kontrakcija, deindustrijalizacija i uvođenje mera štednje) - i kako se prostor za povlačenje sredstava sa bankomata bude sužavao tako ni poklopac koji pod kontrolom drži stare animozitete i tribalna osećanja neće moći da iz dugo zauzdava. Zapravo, stari demoni se bude - i to je već sada vidljivo.

I na kraju, da li će se vašingtonsko čvorište održati? Da li i dalje raspolaže resursima dovoljnim da se nosi i upravlja sa toliko događaja - finansijskih, sistemskih i političkim - koji sistem izlažu krajnjoj prenapregnutosti i koji se dešavaju jednovremeno? Moramo da sačekamo da bismo to saznali.

Retrospektivno gledano, staro čvorište nije "u pokretu". Ono je već izvelo svoj manevar. Stvar je u tome da su mnogi zaprepašćeni što vide "prazan prostor" koji je u prošlosti nešto zauzimalo. Nešto što i dalje istrajava, u vizuelnoj memoriji, kao senka svoje nekadašnje čvrstine.

Preveo Miloš M. Milojević/Novi Standard
Izvor strategic-culture.org