Od 24. veljače 2022. oči svijeta uprte su u ukrajinski sukob. Zapad financijski podupiru Kijev, isporučuju mu nevjerojatne količine oružja i streljiva, ali paze da se ne upletu izravno u poprište operacija. Moskva ostaje strpljiva i pretvara se da ne vidi strane vojne savjetnike prisutne na terenu. Dosežemo prijelomnu točku u kojoj bi Zapad mogao biti gurnut u rat namjernom uporabom svog oružja protiv Rusije na njezinom teritoriju i prije 2014. Zbog toga šest država EU-a iznenada preporučuje mirovne pregovore, a dvije misije posredovanja uspostavljaju Kina i Afrička unija..
slika
Predsjednik Zelenski stiže u Japan 20. svibnja 2023. na summit G7.
Od rujna 2022., odnosno 7 mjeseci, kijevske trupe borile su se samo u Harkivu i Bahmoutu/Artemivsku. Prvi grad nije dio Donbasa. Nije tražen od Donjecke Republike, koja je članica Ruske Federacije. Sukob je stoga bio brz. Ruska vojska se povukla. Bahmut/Artemivsk, naprotiv, nalazi se u ruskoj kulturnoj zoni. Ruska vojska stoga pruža otpor. Tijekom zime bitka se pretvorila u rovovsku bitku, smrtonosnu poput one kod Verduna. Tako da od sada svi čekaju, barem na Zapadu, da vrijeme dopusti Kijevu da izvede protuofenzivu.

Napominjemo da nitko ne čeka da Rusija nastavi svoju ofenzivu prema Kijevu. Dapače, svi su shvatili da Moskva nikada nije htjela napasti Ukrajinu i uzeti njezin glavni grad, već isključivo Donbas i sada Novorosiju; dva područja ruske kulture čiji stanovnici tvrde da više nisu Ukrajinci i da su postali Rusi. Ipak, zapadni političari i mediji nastavljaju osuđivati ​​rusku "invaziju" na Ukrajinu.

Hipotetska protuofenziva

U travnju je trebala započeti poznata protuofenziva. Sada govorimo o kraju svibnja. Kijev nas uvjerava da se ovo kašnjenje može pripisati teškoćama u dobivanju zapadnog oružja. Operacije bi trebale biti pokrenute tek kada je sva oprema na licu mjesta kako bi se ljudski gubici sveli na minimum. Međutim, nikada u povijesti državi nije dano toliko oružja za vođenje rata.

Osim ako se ne nastavi ono što smo osudili na početku rata: tijekom prvih mjeseci, tri četvrtine materijala poslanog sa Zapada preusmjereno je na Kosovo i u Albaniju za opskrbu drugih ratišta, na Bliskom istoku i Sahelu. Druga hipoteza je da ruska vojska danas metodički uništava materijal pri isporuci, prije nego što se distribuira borbenim jedinicama.

U svakom slučaju, retorika protuofenzive odnosi se samo na ukrajinsku vojsku, ne i na stanovništvo. Mediji NATO-a prestali su govoriti o "hrabrom otporu ukrajinskog naroda": nikakve značajne akcije u tom smjeru nisu poduzete ni na Krimu, ni u Donbasu, ni u Novorosiji. Govori se o diverzantskim akcijama ukrajinskih specijalnih postrojbi na ruskim teritorijima prije 2014., ali ne i o akcijama Otpora na onima koje su se u međuvremenu pridružile Federaciji.

Isporučeno oružje može vezati donatore iako to ne žele

Oružje nije roba kao svaka druga. Tvrtka koja proizvodi oružje ne može ga prodavati ili davati bez odobrenja svoje države. To zahtijeva pismenu obvezu primatelja o tome kako će ga koristiti. Nije samo pitanje osiguravanja da to oružje neće završiti u rukama neprijatelja nacije, ili da neće prekršiti embargo Ujedinjenih naroda, već da se neće koristiti za napad na treću stranu čime se krši Povelje Ujedinjenih naroda.

Svaki drugi prijenos naziva se "promet". To je kažnjivo nacionalnim i međunarodnim zakonima.

Od početka sukoba u Ukrajini zapadnjaci su odbijali isporučiti oružje koje Kijev nije mogao koristiti za obranu svog teritorija, već navodni "nacionalni integristi" protiv Rusije kod kuće. Dapače, od Prvog svjetskog rata oni proklamiraju da je njihov razlog postojanja iskorijeniti "Moskovljane" s površine Zemlje. Njihova borba nema nikakve veze s trenutnom ruskom specijalnom vojnom operacijom. To je za njih apokaliptična borba Dobra (njih) protiv Zla (Rusa).

Kad bi "nacionalni integristi" izvukli pobjedu nad ukrajinskim civilnim vlastima, postojala bi velika opasnost da napadnu ciljeve unutar Rusije. U tom bi slučaju države koje su im isporučile oružje automatski bile uključene u rat. Postali bi suportna strana u ratu. Rusija bi imala pravo uzvratiti im na njihovom teritoriju.

Ovo je vrlo ozbiljan rizik. Prema Washington Postu [1] na temelju dokumenata koje je otkrio Jack Teixeira (Discords Leaks), predsjednik Volodimir Zelenski predložio je Pentagonu, prije nekoliko mjeseci, osvajanje ruskih graničnih sela, sabotiranje plinovoda koji povezuje Rusiju s Mađarskom (EU članice poput Francuske i Nizozemske koje posjeduju Sjeverni tok, koji je već sabotiran) i usmjeriti projektile dugog dometa na Rusiju.

Tako je Zapad prvo isporučio oružje koje se može koristiti samo na ukrajinskom bojištu: pištolje i jurišne puške. Zatim su prešli na oružje i oklope. Sada se postavlja pitanje zrakoplova. Mig-29 koje su donirale Poljska i Slovačka datiraju iz 1970-ih. Stare pola stoljeća, ruska vojska ih više ne koristi i nemaju šanse u borbi s modernim letjelicama poput Suhoja-35. Ali mogu se koristiti na ukrajinskom teritoriju pod uvjetom da su zaštićeni od ruskih zrakoplova učinkovitom protuzračnom obranom.

Predsjednik Zelenski došao je u UK moliti za F-16. Britanski i nizozemski premijeri Rishi Sunak i Mark Rutte najavili su da rade u tom smjeru. F-16 su puno moderniji zrakoplovi, datiraju iz 90-ih, pitanje je mogu li probiti ruski teritorij ili ne. Istini za volju, nitko ne može sa sigurnošću odgovoriti na ovo pitanje dok ne pokuša. Ruska protuzračna obrana znatno je napredovala i možda bi ih mogla srušiti.

Prošli tjedan, Mig-29 naoružani francusko-britanskim projektilima SCALP/Storm Shadow uspjeli su uništiti Su-34, Su-35 i dva helikoptera Mi-8 na vojnom aerodromu u Rusiji. Čini se da ruska vojska nije znala da su te krstareće rakete već isporučene Ukrajini. Nisu mislili da ih ukrajinski Mig-29, koji je nosio ove rakete, može ugroziti, pa ga nisu ni rušili. Za početak, ruska vojska je teško oštetila ukrajinsku protuzračnu bateriju Patriot. Ovo je učinjeno kako bi Rusija osigurala da njezini vlastiti zrakoplovi mogu presresti ukrajinske zrakoplove bez opasnosti od rušenja.

U ovom primjeru, Rusija ima zakonsko pravo uzvratiti UK-u koji je isporučio rakete Storm Shadow. Malo je vjerojatno da je London bio upozoren na ovaj napad, jer se time našao u ratnom stanju, a da nije htio.

Eskalacija se nastavila, a predsjednik Joe Biden objavio je na G7 da dopušta američkim kupcima da doniraju ili isporuče F-16 Ukrajini. Pažljivo, Washington ih neće sam isporučiti, tako da ne riskira da i sam bude uvučen u rat. Belgija, Danska, Nizozemska, Poljska ili Norveška mogu to učiniti na vlastitu odgovornost.
idioti
7 velikih zapadnih sila okupilo se u Hirošimi, 20. svibnja 2023.
Točka preokreta

Dakle, došli smo do prekretnice: još jedan napor Zapada i ukrajinski "integralni nacionalisti" će generalizirati rat, sa ili bez pristanka svojih sponzora.

Prema Seymouru Hershu [2], Poljska je preuzela inicijativu da od Ukrajine zatraži pristanak na prekid vatre i pregovore o miru. Pristup je podržalo još pet članica Europske unije: Češka, Mađarska i tri baltičke države.

Američki novinar nije pratio rat u Siriji. On nije svjestan ruske vojne nadmoći i ovu inicijativu tumači kao reakciju na krvoproliće u Bahmoutu/Artemivsku. Poljaci znaju da ruske hipersonične rakete Kindžal ne promašuju cilj i da ih se trenutno ne može zaustaviti. Tijekom proteklih nekoliko mjeseci metodično su uništili brojne zapovjedne centre i skladišta streljiva. Oni su ti koji su upravo oštetili bateriju Patriota. U sadašnjem stanju snaga, rat je za Ukrajinu izgubljen. Ako se generalizira, za Zapad će biti izgubljen. Poljaci, do sada željni borbe, odmah su shvatili da dolazimo do točke bez povratka, iza koje će biti smrvljeni.

Misije posredovanja

Trenutno su u tijeku dvije misije. Ona Narodne Republike Kine i Afričke unije.

Dana 24. veljače Peking je objavio plan od dvanaest točaka za mir u Ukrajini [3]. Obje su se strane složile da bi to moglo poslužiti kao temelj za rješenje sukoba. Predsjednik Xi Jinping imenovao je Li Huija da putuje između prijestolnica obiju strana, uključujući i saveznike. Već se susreo s ukrajinskim ministrom vanjskih poslova Dmytrom Kulebom, potom s predsjednikom Zelenskim i vjerojatno s njemačkim dužnosnicima.

Li Hui je iskusan diplomat. Bio je desetljeće kineski veleposlanik u Moskvi. Pažljivo je započeo svoje sastanke s ukrajinskom stranom napomenom da ukrajinska strana "neće prihvatiti nikakav prijedlog koji bi uključivao gubitak njezinih teritorija ili zamrzavanje sukoba.. On zna da pojam "gubitka teritorija" može evoluirati ako uzmemo u obzir da je ukrajinsko stanovništvo multietničko i da se svakoj njegovoj komponenti prizna pravo na samoodređenje.

Druga misija je misija Afričke unije. Predvođena Južnoafričkom Republikom, trebala bi uključivati ​​Kongo, Egipat, Ugandu, Senegal i Zambiju. Vrlo je važno da Afrikanci pokažu da mogu igrati miroljubivu ulogu na međunarodnom planu i da više nisu nerazvijeni ljudi koji mole za hitnu pomoć. 2012. su identično osmislili mirovnu misiju za Libiju, ali im je NATO zabranio odlazak u Tripoli pod prijetnjom da će im uništiti zrakoplov u letu i ubiti šefove država koji su se tamo odvažili.

Međutim, njihova je misija lošije pripremljena od misije Kineza jer nisu napisali tekst u kojem bi iznijeli svoju viziju sukoba i mira. Osim toga, Sjedinjene Države čine sve kako bi diskreditirale Južnu Afriku. Pretoria je uz Rusiju članica BRICS-a. Bit će domaćin summita organizacije od 22. do 24. kolovoza. Međutim, članica je Međunarodnog kaznenog suda koji je upravo izdao nalog za uhićenje Vladimira Putina. Očito neće uhtiti ruskog predsjednika tijekom njegovog službenog puta i zato neće ispuniti obaveze.

Štoviše, američki veleposlanik Reuben Brigety II optužuje Pretoriju da nije neutralna i da je tajno isporučivala oružje Rusiji. Tvrdi da je ruski teretnjak, Lady R., došao po oružje. Ove ludosti prikrivaju stvarni sukob: Južna Afrika pokušava pokazati da je multipolarni svijet moguć. Ne zauzima poziciju u ukrajinskom sukobu, ali njezina vojska surađuje s ruskom vojskom za obuku njenih vojnika. Stoga tvrdi da je moguće vojno surađivati, a istovremeno biti politički neovisan.