© Photo by Diego Marín on Unsplash
Kako besmislene moraju biti sve ljudske misli, riječi i djela, ako su ovakve stvari moguće! Mora da je sve bilo lažno i besmisleno ako tisuće godina civilizacije nisu uspjele spriječiti ovu rijeku krvi, nisu mogle zaustaviti ove komore za mučenje...To je napisano prije ostalih strahota 20. i 21. stoljeća. I stvarno, tko nakon svega toga ne bi dignuo ruke u zrak i odustao od stvari kako su se do sada odvijale, izmišljajući nešto drugo i po mogućnosti bolje. Ali to bi bilo pod pretpostavkom da napadanjem uobičajenih načina življenja i spoznavanja dolazimo do nekakve objektive istine koja će nas dovesti na bolje mjesto. Razni prethodni utopijski projekti su pokazali da je to san koji se ubrzo pretvara u noćnu moru.
Ratovi očito nisu zaobišli ni prethodne civilizacije, od kojih su neke pronašle snagu da nastave bez da uništavaju vlastite temelje, barem na neko vrijeme. Naravno, ti prehodni ratovi nisu bili istih razmjera zbog raznih čimbenika poput razvoja modernog naoružanja i tehnologije.
I nisu samo ratovi uzrok gubitka smisla. Tehnološki, znanstveni i filozofski "napredci" su također odigrali svoju ulogu. Neodarvinizam, na primjer, nudi sliku čovječanstva odsječenu od bilo čega višeg, kao slučajnost koja se pojavila igrom slučaja, a imamo i više nego dovoljno razloga zašto da ne vjerujemo u tu bajku.
Postmodernizam napada bilo koji oblik istine i ne nudi ništa korisno kao zamjenu. U biti se radi o stavu "sve je dopušteno" zapakiranom u tobožnji filozofski jezik koji više nalikuje blebetanju i pokušaju zbunjivanja čitatelja.
Također imamo i inzistiranje da je naša kultura inherentno rasistička i opresivna, što dolazi od liberalnih i progresivnih stajališta koja prevladavaju unutar zapadnih intelektualnih krugova, tvrdeći da bi bilo najbolje da sve to zamjenimo nečim drugačijim i politički korektnim.
Ovaj moderni gubitak smisla je otišao tako daleko da više ne znamo što su žene i muškarci, govorimo djeci da je njihov spol najvažnija stvar o njima i svađamo se oko toga tko može koristiti koji zahod. Ako već nije očito, ništa od bilo kakve vrijednosti ne može nastati ako nastavimo u ovom smjeru. Povratak tradicionalnim oblicima života ne izgleda kao mogućnost i gotovo nitko to ni ne želi, ali ono što ih je zamijenilo su konzumerizmom, hedonizmom i traženjem vlastite sreće i užitaka - destruktivne težnje za budućnost bilo kakve kulture.
Kritika tradicionalnih vrijednosti zapadne kulture bi trebala prvenstveno početi s pravilnim razumijevanjem, i onda treba razlučiti što je štetno a što korisno iz naše povijesti, umjesto da se ide u potpuno odbacivanje, u suprotnosti i krajnosti, jer zasigurno postoje stvari koje vrijedi zadržati.
Osim navedenog, postoje razni drugi mogući uzroci ovog skretanja u besmislenost. U složenim sustavima, kakvo je i naša civilizacija, pronalaženje jednog uzroka je gotovo pa nemoguće, jer ništa nije izolirano od svega ostalog što se događa. Tako da nam na kraju ostaje činjenica onoga gdje se trenutno nalazimo.
Ako ono gdje se trenutno nalazimo ne predstavlja stabilan temelj za budućnost, što nam je činiti? Trebamo li čekati dok se stvari oko nas u potpunosti ne raspadnu, tako da možemo izgraditi nešto korisnije na pepelu i ostatcima? Možda, ali budućnost je otvorena, a na nama je da budemo prisutni i posvetimo se onome za što mislimo da je vrijedno; istina, ljepota, dobrota su mnogo stabilniji temlji bilo kakvog koračanja u budućnost, pogotovo ako ih se usporedi s "woke" ideologijom ili drugim toksičnim ideologijama sadašnjice.
D. H. Lawrence, u romanu izdanom u istom periodu kao i Na zapadu ništa novo piše:
Tragično je zapravo ovo naše doba, ali mi nikako da to priznamo. Propast se zbila, oko nas razvaline, počinjemo stvarati svoj novi mali okoliš i gajiti nove male nade. Mučan pothvat, jer nema danas poravnana puta u budućnost, valja obilaziti zapreke ili se penjati preko njih. Moramo živjeti ma kolika nebesa na zemlju pala.Isti taj zadatak imamo i mi, preživjeli smo više tragedija, nekih nismo ni svijesni, a neke tek dolaze. Nemamo poravnat put u budućnost. Nitko ga nikad nije ni imao. Sve što možemo je činiti najbolje što znamo, koristeći prosuđivanje i znanje kako bi donijeli najbolju moguću odluku dok nastavljamo vlastito putovanje. U svakom trenutku imamo mogućnost odabira. Možemo izabrati koje vrijednosti želimo utjeloviti, čak i kad se čini da se time neće ništa promijeniti u širem smislu, ali mislim da je i to dovoljno izazovno i teško. Globalne i šire promjene su izvan naših ruku s razlogom. Trebamo vjerovati da sila koja je temelj svega zna što radi, dok radimo na tome da ispravimo mane i nedostatke u vlastitim srcima.
Komentari čitatelja
na naše novosti