Bjelorusija sada predlaže održavanje zajedničkog sastanka na vrhu BRICS 11, Šangajske organizacije za suradnju (SCO) i Euroazijske ekonomske unije (EAEU). Vizija predsjednika Aleksandra Lukašenka za konvergenciju ovih multilateralnih organizacija mogla bi, u dogledno vrijeme, dovesti do majke svih multipolarnih samita.
Ali Afro-Euroazija je mnogo kompliciraniji slučaj. Afrika još uvijek daleko zaostaje za svojim euroazijskim rođacima na putu prema razbijanju okova neokolonijalizma.
Kontinent se danas suočava sa strašnim teškoćama u svojoj borbi protiv duboko ukorijenjenih financijskih i političkih institucija kolonizacije, posebno kada je u pitanju razbijanje francuske monetarne hegemonije u obliku franka CFA - odnosno Communauté Financière Africaine (Afrička financijska zajednica).
Ipak, jedan domino pada za drugim - Čad, Gvineja, Mali, Burkina Faso, Niger i sada Gabon. Taj je proces već pretvorio predsjednika Burkine Faso, kapetana Ibrahima Traoréa, u novog heroja multipolarnog svijeta - budući da omamljeni i zbunjeni kolektivni zapad ne može ni shvatiti niz posljedica koje predstavlja njegovih 8 državnih udara u zapadnoj i središnjoj Africi u manje od 3 godine.
Zbogom Bongo
Vojni časnici odlučili su preuzeti vlast u Gabonu nakon što je hiper-profrancuski predsjednik Ali Bongo pobijedio na sumnjivim izborima kojima je "manjkalo vjerodostojnosti". Institucije su raspuštene. Zatvorene su granice s Kamerunom, Ekvatorijalnom Gvinejom i Republikom Kongo. Svi sigurnosni ugovori s Francuskom bili su poništeni. Nitko ne zna što će se dogoditi s francuskom vojnom bazom.
Sve je posmatrano s odobravanjem kako je dolazilo: vojnici su izašli na ulice glavnog grada Librevillea u radosnom pjevanju, uz bodrenje promatrača.
Bongo i njegov otac, koji mu je prethodio, vladaju Gabonom od 1967. godine. Školovao se u francuskoj privatnoj školi i diplomirao na Sorbonni. Gabon je mala nacija od 2,4 milijuna s malom vojskom od 5.000 ljudi koja bi mogla stati u penthaus Donalda Trumpa. Preko 30 posto stanovništva živi s manje od 1 dolar dnevno, a u više od 60 posto regija nema pristup zdravstvenoj skrbi i pitkoj vodi.
Vojska je Bongovu 14-godišnju vladavinu okvalificirala kao onu koja je dovola do "pogoršanja društvene kohezije" koja je zemlju gurala "u kaos".
Nakon državnog udara, francuska rudarska tvrtka Eramet je u trenu obustavila je svoje operacije. To je gotovo monopol. Gabon je sav u raskošnom mineralnom bogatstvu - u zlatu, dijamantima, manganu, uranu, niobiju, željeznoj rudi, da ne spominjemo naftu, prirodni plin i hidroenergiju. U Gabonu, članici OPEC-a, gotovo se cijelo gospodarstvo vrti oko rudarstva.
Slučaj Nigera još je složeniji. Francuska eksploatira uran i benzin visoke čistoće, kao i druge vrste rudnog bogatstva. A Amerikanci su na licu mjesta, upravljaju trima bazama u Nigeru s do 4.000 vojnog osoblja. Ključno strateško čvorište u njihovom 'Carstvu baza' je postrojenje za bespilotne letjelice u Agadezu, poznato kao Niger Air Base 201, drugo po veličini u Africi nakon Džibutija.
Međutim, francuski i američki interesi se sukobljavaju kada je riječ o sagi oko transsaharskog plinovoda. Nakon što je Washington bombardiranjem Sjevernog toka prekinuo čeličnu vrpcu između Rusije i Europe, EU, a posebno Njemačka, prijeko je trebala alternativu.
© researchgate.net
Nigerija, s 5,7 trilijuna kubičnih metara, ima čak više plina od Alžira i možda Venezuele. Usporedbe radi, Norveška ima 2 trilijuna kubičnih metara. Ali problem Nigerije je kako pumpati svoj plin do udaljenih kupaca - tako da Niger postaje ključna tranzitna zemlja.
Kada je riječ o ulozi Nigera, energija je zapravo mnogo veća igra od često hvaljenog urana - koji zapravo nije toliko strateški ni za Francusku ni za EU, jer je Niger tek 5. najveći svjetski dobavljač, daleko iza Kazahstana i Kanade.
Ipak, ultimativna francuska noćna mora gubi sočne poslove s uranom plus ubacimo ovdje i Mali: Rusija, nakon Prigožina, stiže u Niger u punoj snazi uz istovremeno protjerivanje francuske vojske.
Pridruživanje Gabona samo pogoršava stvari. Rastući ruski utjecaj mogao bi dovesti do jačanja linija opskrbe pobunjenika u Kamerunu i Nigeriji, te povlaštenog pristupa Srednjoafričkoj Republici, gdje je ruska prisutnost već jaka.
Nije ni čudo da se frankofil Paul Biya, na vlasti već 41 godinu u Kamerunu, nakon puča u Gabonu odlučio za čistku svojih oružanih snaga. Kamerun bi mogao biti sljedeći domino koji će pasti.
ECOWAS susreće AFRICOM
Amerikanci se, kako sada stvari stoje, igraju Sfinge. Za sada nema dokaza da nigerska vojska želi zatvoriti bazu Agadez. Pentagon je uložio bogatstvo u svoje baze kako bi špijunirao veliki dio Sahela i, ponajviše, Libiju.
Otprilike jedino oko čega se Pariz i Washington slažu jest da, pod okriljem ECOWAS-a (Ekonomske zajednice zapadnoafričkih država), treba uvesti najoštrije moguće sankcije jednoj od najsiromašnijih nacija svijeta (gdje samo 21% stanovništva ima pristup električnoj energiji) - i trebali bi biti puno gori od onih nametnutih Obali Bjelokosti 2010.
Zatim postoji prijetnja ratom. Zamislite apsurdnost invazije ECOWAS-a na zemlju koja vodi već dva rata protiv terorizma na dva odvojena fronta: protiv Boko Harama na jugoistoku i protiv ISIS-a u tromeđi.
ECOWAS, jedna od 8 afričkih političkih i gospodarskih unija, poslovična je zbrka. Okuplja 15 nacija članica - frankofonu, anglofonu i jednu luzofonu - u srednjoj i zapadnoj Africi i prepuna je unutarnjih podjela.
Francuzi i Amerikanci su prvo željeli da ECOWAS napadne Niger kao njihova marioneta za "održavanje mira". Ali to nije uspjelo zbog pritiska javnosti protiv toga. Dakle, prešli su na neki oblik diplomacije. Ipak, trupe su i dalje u pripravnosti, a za invaziju je određen misteriozni "Dan D".
Uloga Afričke unije (AU) još je mutnija. U početku su se protivili puču i suspendirali članstvo Nigera. Zatim su se okrenuli i osudili moguću invaziju koju podupire Zapad. Susjedi su zatvorili svoje granice s Nigerom.
ECOWAS će implodirati bez podrške SAD-a, Francuske i NATO-a. U biti, on je već bezuba čivava - pogotovo nakon što su Rusija i Kina putem BRICS samita demonstrirale svoju meku moć diljem Afrike.
Karta Sahel regije i zemalja
Važno je imati na umu da glavnu stranku Nigera, "Nacionalni pokret za obranu domovine" koju predstavlja general Abdourahamane Tchiani, od početka podržava Pentagon - zajedno s vojnom obukom.
Pentagon je duboko ukorijenjen u Africi i povezan je s 53 nacije. Glavni američki koncept od ranih 2000-ih uvijek je bio militarizirati Afriku i pretvoriti je u stočnu hranu za rat protiv terorizma. Kao što je to ispričao režim Dicka Cheneya 2002.: "Afrika je strateški prioritet u borbi protiv terorizma."
To je temelj američkog vojnog zapovjedništva AFRICOM i bezbrojnih "kooperativnih partnerstava" postavljenih u bilateralnim sporazumima. Za sve praktične svrhe, AFRICOM je okupirao velike dijelove Afrike od 2007.
Kako je sladak moj kolonijalni franak
Apsolutno je nemoguće za bilo koga na globalnom jugu, globalnoj većini ili " globalnom globusu" (autorska prava Lukašenka) razumjeti trenutna previranja u Africi bez razumijevanja suštine francuskog neokolonijalizma.
Ključ je, naravno, CFA franak, "kolonijalni franak" uveden 1945. u Francuskoj Africi, koji još uvijek preživljava čak i nakon što je CFA - sa zgodnim terminološkim obratom - počeo označavati "Afričku financijsku zajednicu".
Komentar: "Danak gospodaru" - CFA franak je valuta koju Francuska štampa za svoje nekadašnje kolonije
Cijeli svijet pamti da je nakon globalne financijske krize 2008. godine libijski vođa Moamer Gadafi pozvao na uspostavu pan-afričke valute vezane za zlato.
U to vrijeme, Libija je imala oko 150 tona zlata, čuvanog kod kuće, a ne u londonskim, pariškim ili njujorškim bankama. Uz malo više zlata, ta pan-afrička valuta imala bi svoje neovisno financijsko središte u Tripoliju - a sve bi se temeljilo na suverenim zlatnim rezervama.
Za mnoštvo afričkih zemalja to je bio definitivni plan B za zaobilaženje zapadnog financijskog sustava.
Cijeli svijet pamti i ono što se dogodilo 2011. Prvi zračni napad na Libiju došao je iz francuskog borbenog zrakoplova Mirage. Francuska kampanja bombardiranja započela je čak i prije završetka hitnih pregovora u Parizu između zapadnih čelnika.
U ožujku 2011., Francuska je postala prva zemlja u svijetu koja je priznala pobunjeničko Nacionalno prijelazno vijeće kao legitimnu vladu Libije. Godine 2015., notorno hakirana e-pošta bivše američke državne tajnice Hillary Clinton otkrila je što Francuska namjerava u Libiji: "Želja za postizanjem većeg udjela u libijskoj proizvodnji nafte", da se poveća francuski utjecaj u Sjevernoj Africi i da se blokira Gadafijev plan stvaranja pan-afričke valute koja bi zamijenila CFA franak tiskan u Francuskoj.
Nije ni čudo da je kolektivni zapad prestravljen Rusijom u Africi - i to ne samo zbog smjene straže u Čadu, Maliju, Burkini Faso, Nigeru, a sada i u Gabonu: Moskva nikada nije nastojala opljačkati ili porobiti Afriku.
Rusija tretira Afrikance kao suverene ljude, ne sudjeluje u Vječnim ratovima i ne crpi Afriku njenih resursa dok za njih plaća bagatelu. U međuvremenu, francuska obavještajna služba i CIA-ina "vanjska politika" prevode u korumpiranju afričkih vođa do srži i uništavanju onih koji su nepotkupljivi.
Nemate pravo na nikakvu monetarnu politiku
CFA reket čini to da mafija izgleda poput uličnih propalica. To u biti znači da je monetarna politika nekoliko suverenih afričkih država pod kontrolom francuske riznice u Parizu.
Središnja banka svake afričke države u početku je morala držati najmanje 65 posto svojih godišnjih deviznih rezervi na "operativnom računu" koji se vodio u francuskoj riznici, plus još 20 posto za pokrivanje financijskih "obveza".
Čak i nakon što su od rujna 2005. donesene neke blage "reforme", te su zemlje i dalje morale prebaciti 50 posto svojih deviza u Pariz, plus 20 posto PDV-a.
Ali je i gore. Središnje banke CFA nameću ograničenje kredita svakoj zemlji članici. Francusko ministarstvo financija ulaže te afričke devizne rezerve u svoje ime na pariškoj burzi i izvlači ogromne profite na afrički dinar.
Čvrsta je činjenica da se više od 80 posto deviznih rezervi afričkih država nalazi na "operativnim računima" koje kontrolira francuska riznica od 1961. Ukratko, niti jedna od ovih država nema suverenitet nad svojom monetarnom politikom.
Ali krađa tu ne prestaje: francuska riznica koristi afričke rezerve kao da su francuski kapital, kao kolateral u zalogu imovine za francuska plaćanja EU-u i ECB-u.
U cijelom spektru "FranceAfrique", Francuska još uvijek, danas, kontrolira valutu, devizne rezerve, kompradorske elite i trgovačko poslovanje.
Komentar: Kompradorska elita je osoba koja djeluje kao agent stranih organizacija koje se bave ulaganjem, trgovinom ili ekonomskim ili političkim iskorištavanjem.
Primjeri su brojni: kontrola francuskog konglomerata Bolloré nad lukama i pomorskim prometom diljem zapadne Afrike; Bouygues/Vinci dominiraju gradnjom i javnim radovima, distribucijom vode i električne energije; Total ima ogromne udjele u nafti i plinu. A tu je i France Telecom i veliko bankarstvo - Societe Generale, Credit Lyonnais, BNP-Paribas, AXA (osiguranje), i tako dalje.
Francuska de facto kontrolira veliku većinu infrastrukture u frankofonskoj Africi. To je virtualni monopol.
"FranceAfrique" govori o tvrdokornom neokolonijalizmu. Predsjednik Republike Francuske i njegova "afrička ćelija" izdaju police. Oni nemaju nikakve veze s parlamentom, niti s bilo kojim demokratskim procesom, još od vremena Charlesa De Gaullea.
"Afrička ćelija" je neka vrsta Glavnog zapovjedništva. Oni koriste francuski vojni aparat kako bi postavili "prijateljske" kompradorske vođe i riješili se onih koji prijete sustavu. Nema tu nikakve diplomacije. Trenutačno, ćelija podnosi izvještaje isključivo Le Petit Roiu, Emmanuelu Macronu.
Karavani droge, dijamanata i zlata
Pariz je u potpunosti nadgledao ubojstvo antikolonijalnog vođe Burkine Faso Thomasa Sankare 1987. godine. Sankara je došao na vlast pučem 1983. godine, samo da bi bio svrgnut i ubijen četiri godine kasnije.
Što se tiče pravog "rata protiv terorizma" u afričkom Sahelu, on nema nikakve veze s infantilnim fikcijama koje se prodaju na Zapadu. Nema arapskih "terorista" u Sahelu, kao što sam vidio dok sam putovao s ruksakom po zapadnoj Africi nekoliko mjeseci prije 11. rujna. Oni su mještani koji su se obratili na salafizam na internetu, s namjerom da uspostave Islamsku državu kako bi bolje kontrolirali krijumčarske rute preko Sahela.
Te legendarne drevne karavane soli koje plove Sahelom od Malija do južne Europe i zapadne Azije sada su karavane droge, dijamanata i zlata. To je ono što je, na primjer, financiralo Al-Qaedu u islamskom Magrebu (AQIM), koju su zatim poduprli vehabijski luđaci u Saudijskoj Arabiji i Zaljevu.
Nakon što je NATO uništio Libiju početkom 2011., više nije bilo "zaštite", pa su salafi-džihadisti, koje je podržavao Zapad i koji su se borili protiv Gadafija, ponudili krijumčarima iz Sahela istu zaštitu kao prije - plus puno oružja.
Razna plemena Malija nastavljaju veselo krijumčarenje svega što žele. AQIM još uvijek izvlači nezakonito oporezivanje. ISIS u Libiji je duboko u trgovini ljudima i narkoticima. A Boko Haram se valja na tržištu kokaina i heroina.
Postoji određeni stupanj afričke suradnje u borbi protiv ovih skupina. Postojalo je nešto što se zvalo G5 Sahel, usmjereno na sigurnost i razvoj. Ali nakon što su Burkina Faso, Niger, Mali i Čad otišli vojnim putem, ostala je samo Mauritanija. Novi zapadnoafrički hunta pojas, naravno, želi uništiti terorističke skupine, ali najviše od svega žele se boriti protiv FranceAfrique i činjenice da se o njihovim nacionalnim interesima uvijek odlučuje u Parizu.
Francuska se desetljećima brinula za vrlo malo trgovine unutar Afrike. Zemlje koje nemaju izlaz na more prijeko trebaju susjede za tranzit. Većinom proizvode sirovine za izvoz. Gotovo da nema pristojnih skladišnih objekata, opskrba energijom je slaba, a unutar-afrička transportna infrastruktura je užasna: to je ono što projekti Kineske inicijative Pojas i put (BRI) namjeravaju riješiti u Africi.
Zemlje članice AfCFTA-e, prema statusu ratifikacije
Dakle, neizbježno će ići na zajedničku valutu u budućnosti. Pogodite što im stoji na putu: CFA koji je nametnuo Pariz.
Nekoliko kozmetičkih mjera i dalje jamči izravnu kontrolu od strane francuske riznice nad mogućom uspostavom nove afričke valute, davanje prednosti francuskim tvrtkama u procesima nadmetanja, monopole i stacioniranje francuskih trupa. Državni udar u Nigeru predstavlja neku vrstu poruke "nećemo više trpjeti".
Sve gore navedeno ilustrira ono što je nezaobilazni ekonomist Michael Hudson detaljno iznosio u svim svojim radovima: moć ekstraktivističkog modela. Hudson je pokazao kako je krajnja crta kontrola nad svjetskim resursima; to je ono što definira globalnu silu, a u slučaju Francuske, globalnu silu srednjeg ranga.
Francuska je pokazala koliko je lako kontrolirati resurse putem kontrole monetarne politike i uspostavljanja monopola u ovim resursima bogatim nacijama za vađenje i izvoz, koristeći virtualni robovski rad bez ekoloških ili zdravstvenih propisa.
Za izrabljivački neokolonijalizam također je bitno spriječiti te resursima bogate nacije da koriste vlastite resurse za rast vlastitih gospodarstava. Ali sada afričke domine konačno govore: "Igra je gotova." Je li prava dekolonizacija konačno na pomolu?
Komentari čitatelja
na naše novosti