Multidisciplinarna studija otkriva genomsku istoriju Balkanskog poluostrva, naglašavajući dubok uticaj anatolskih i slovenskih migracija tokom i nakon Rimskog carstva. Ovo istraživanje naglašava zajedničku demografsku istoriju širom Balkana.
rimsko carstvo
© SciTechDaily.com
Multidisciplinarna studija koju su vodili Institut za evolucionu biologiju u Španiji (zajednički centar Španskog nacionalnog istraživačkog saveta i Univerziteta Pompeu Fabra), Univerzitet u Beogradu u Srbiji, Univerzitet Zapadni Ontario u Kanadi i Univerzitet Harvard u SAD, rekonstruiše genomsku istoriju Balkanskog poluostrva tokom prvog milenijuma naše ere, vremena i mesta dubokih demografskih, kulturnih i lingvističkih promena.

Tim je pronašao i analizirao čitave podatke o genomu od 146 drevnih ljudi iskopanih prvenstveno iz Srbije i Hrvatske - više od trećine od kojih je došlo sa rimske vojne granice na ogromnom arheološkom nalazištu Viminacijum u Srbiji - koje su zajedno analizirali sa podacima iz ostatak Balkana i obližnje regije.

Rad, objavljen u časopisu Cell, naglašava kosmopolitizam rimske granice i dugoročne posljedice migracija koje su pratile slom rimske kontrole, uključujući dolazak ljudi koji govore slovenskim jezicima. Arheološki DNK otkriva da su, uprkos nacionalnim-državnim granicama koje ih dijele, stanovništvo na Balkanu bilo oblikovano zajedničkim demografskim procesima.

slika
Ogroman demografski priliv na Balkan sa istoka tokom Rimskog carstva - uglavnom iz istočnog Mediterana, pa čak i iz istočne Afrike

Nakon što je Rim okupirao Balkan, ovaj pogranični region pretvorio je u raskrsnicu puteva koja će na kraju dovesti do 26 rimskih careva, uključujući Konstantina Velikog koji je premestio glavni grad carstva na istočni Balkan kada je osnovao grad Konstantinopolj.

Timska analiza drevne DNK pokazuje da je tokom perioda rimske kontrole postojao veliki demografski doprinos ljudi anadolskog porijekla koji je ostavio dugoročni genetski pečat na Balkanu. Ovaj pomak porijekla je vrlo sličan onome što je prethodna studija pokazala da se dogodilo u samom megagradu Rima - prvobitnom jezgru carstva - ali je značajno da se to dogodilo i na periferiji Rimskog carstva.

Posebno iznenađenje je da nema dokaza o genetskom uticaju migranata italskog porijekla na Balkan:
"Tokom carskog perioda, otkrivamo priliv anadolskog porijekla na Balkan, a ne populacija koja potječu od naroda Italije," kaže Íñigo Olalde, istraživač Ikerbasque na Univerzitetu Baskije (UPV/EHU) i ko-voditelj studije.

"Ovi Anatolci su bili intenzivno integrirani u lokalno društvo. U Viminacijumu, na primjer, postoji izuzetno bogat sarkofag u kojem nalazimo muškarca lokalnog porijekla i ženu anadolskog porijekla koji su zajedno sahranjeni."
Tim je također otkrio slučajeve sporadične mobilnosti na velike udaljenosti iz dalekih regija, kao što je dječak adolescent čiji genetski potpis najpribližnije odgovara regiji Sudana u podsaharskoj Africi i čija se prehrana u djetinjstvu jako razlikovala od ostatka analiziranih pojedinaca. Umro je u 2. veku nove ere i sahranjen je sa uljanicom koja predstavlja ikonografiju orla vezanog za Jupiter. Jupiter je jedan od najvažnijih bogova za Rimljane.
"Ne znamo da li je bio vojnik, rob ili trgovac, ali genetska analiza njegovog sahranjivanja otkriva da je najvjerovatnije svoje rane godine proveo u regiji današnjeg Sudana, izvan granica Carstva, a zatim slijedio dugo putovanje koje se završilo njegovom smrću u Viminacijumu (današnja Srbija), na severnoj granici Carstva", kaže Carles Lalueza-Fox, glavni istraživač Instituta za evolucionu biologiju (IBE) i direktor Muzeja prirode Sciences of Barcelona (MCNB).

"Arheogenetika je neizostavan dodatak arheološkim i istorijskim dokazima. Nova i mnogo bogatija slika dolazi na vidjelo kada sintetiziramo pisane zapise, arheološke ostatke poput grobnih dobara i ljudskih skeleta i drevnih genoma", kaže koautor Kyle Harper, istoričar starog rimskog svijeta sa Univerziteta Oklahoma.
Rimsko carstvo je inkorporiralo "varvarske" narode mnogo prije svog kolapsa

Studija je identifikovala pojedince mešovitog severnoevropskog i pontskog stepskog porekla na Balkanu iz 3. veka, dugo pre konačnog sloma rimske carske kontrole. Antropološka analiza njihovih lubanja pokazuje da su neke od njih bile umjetno deformirane, što je običaj tipičan za neke populacije stepa, uključujući grupe koje su antički autori označili kao "Huni".
lubanja huni
© Carles Lalueza-FoxDeformirana lubanja datirana u 4. stoljeće nove ere, pripisuje se pojedincu iz stepa
Ovi rezultati odražavaju integraciju ljudi iza Dunava u balkansko društvo, vekovima pre pada Carstva.
"Granice Rimskog carstva razlikovale su se od granica današnjih nacionalnih država. Dunav je služio kao geografska i vojna granica Carstva. Ali on je također djelovao kao ključni komunikacijski koridor koji je bio propustljiv za kretanje ljudi privučenih bogatstvom koje je Rim uložio u svoju pograničnu zonu", kaže koautor Michael McCormick, Francis Goelet profesor srednjovjekovne istorije na Univerzitetu Harvard.
Slovensko stanovništvo promijenilo je demografski sastav Balkana

Rimsko carstvo je trajno izgubilo kontrolu nad Balkanom u šestom veku, a studija otkriva kasniji dolazak velikih razmera na Balkan pojedinaca genetski sličnih modernim slovenskim govornim populacijama istočne Evrope. Njihov genetski otisak čini 30-60% porijekla današnjih balkanskih naroda, što predstavlja jednu od najvećih trajnih demografskih promjena bilo gdje u Evropi u ranom srednjem vijeku.

Studija je prva koja je otkrila sporadični dolazak pojedinačnih migranata koji su dugo prethodili kasnijim kretanjima stanovništva, kao što je žena istočnoevropskog porijekla sahranjena na visokom carskom groblju.

Zatim, od 6. vijeka nadalje, migranti iz istočne Evrope se primjećuju u većem broju; kao i u anglosaksonskoj Engleskoj, promjene stanovništva u ovoj regiji bile su na ekstremno visokom nivou onoga što se dogodilo u Evropi i bile su praćene promjenama jezika.
"Prema našoj drevnoj DNK analizi, ovaj dolazak stanovništva na Balkanu koji je govorio slavenski odvijao se tokom nekoliko generacija i uključivao je čitave porodične grupe, uključujući i muškarce i žene", objašnjava Pablo Carrión, istraživač na Institutu za evolucijsku biologiju i suvoditelj autor studije.
Osnivanje slovenskih populacija na Balkanu bilo je najveće na severu, sa genetskim doprinosom od 50-60% u današnjoj Srbiji, a postepeno sve manje prema jugu, sa 30-40% u kontinentalnoj Grčkoj i do 20% u egejskim ostrvima.
"Glavni genetski uticaj slovenskih migracija vidljiv je ne samo u sadašnjim balkanskim populacijama koje govore slovenskim jezikom, već i na mestima koja danas ne govore slovenskim jezicima kao što su Rumunija i Grčka", kaže ko-stariji autor David Reich, profesor genetike u Institut Blavatnik na Medicinskom fakultetu Harvarda i profesor ljudske evolucijske biologije na Harvardskom fakultetu umjetnosti i nauka.
Okuplja istoričare, arheologe i genetičare

Studija je uključivala interdisciplinarnu saradnju preko 70 istraživača, uključujući arheologe koji su iskopali lokalitete, antropologe, istoričare i genetičare.

"Ovaj rad pokazuje kako genomski podaci mogu biti korisni za prevazilaženje spornih debata oko identiteta i porijekla koje su inspirirane historijskim narativima ukorijenjenim u nastajanju nacionalizama devetnaestog stoljeća i koji su doprinijeli sukobima u prošlosti", kaže Lalueza-Fox. Tim je takođe generisao genomske podatke od različitih današnjih Srba koji bi se mogli uporediti sa drevnim genomima i drugim današnjim grupama iz regiona.

"Otkrili smo da ne postoji genomska baza podataka modernih Srba. Stoga smo uzorkovali ljude koji su se identifikovali kao Srbi na osnovu zajedničkih kulturnih osobina, čak i ako su živeli u različitim zemljama kao što su Srbija, Hrvatska, Crna Gora ili Severna Makedonija", kaže koautor Miodrag Grbić, profesor Univerziteta Zapadni Ontario, Kanada.

Zajednička analiza podataka sa podacima drugih modernih ljudi u regionu, kao i drevnih pojedinaca, pokazuje da su genomi Hrvata i Srba vrlo slični, odražavajući zajedničko naslijeđe sa sličnim omjerima slovenskog i lokalnog balkanskog porijekla.

"Antička analiza DNK može doprinijeti, kada se analizira zajedno sa arheološkim podacima i istorijskim zapisima, bogatijem razumijevanju istorije istorije Balkana", kaže Grbić. "Slika koja se pojavljuje nije podjela, već zajednička istorija. Ljudi iz gvozdenog doba širom Balkana bili su na sličan način pod uticajem migracija u vreme Rimskog carstva, a kasnije i slavenskih migracija. Zajedno, ovi uticaji su rezultirali genetskim profilom modernog Balkana - bez obzira na nacionalne granice."