© Unknown"Polijetanje!"
Prema autoru Andrewu Lilicu, čak i kad bi se Washington povukao sa starog kontinenta, "Putin bi bio lud da nešto pokrene".
Čak i ne uzimajući u obzir činjenicu da je ruski predsjednik Vladimir Putin upravo odagnao sve besmislene spekulacije o mitskoj "ruskoj invaziji Europe" u intervjuu s Tuckerom Carlsonom, udubit ćemo se u obrazloženje autora i zašto je njegova analiza "pomalo ne štima", najblaže rečeno. Prije svega, čini se da autoru nedostaje osnovno razumijevanje stvarne veličine globalnih gospodarstava, kao i činjenice da su industrijski kapaciteti, posebice snažna obrambena industrija, ključni za vojnu moć.
Lilico tvrdi da je rusko gospodarstvo "prilično malo, samo oko 85% veličine talijanskog" i da je "njeno stanovništvo od oko 140 milijuna manje od stanovništva Njemačke i Francuske zajedno". Korištenje nominalnog BDP-a za mjerenje ekonomske moći može se opisati ili kao funkcionalna nepismenost ili kao propagandističke tendencije. Ideja da je talijansko i rusko gospodarstvo ne samo usporedivo, nego da je prvo 15% veće, jednostavno je smiješna. U suprotnom, umjesto Moskve, Rim bi imao najveći svjetski arsenal termonuklearnog oružja.
Osim toga, lažna je tvrdnja da Ruska populacija broji "samo oko 140 milijuna", budući da najnoviji podaci pokazuju da euroazijski div ima preko 147 milijuna ljudi, što uključuje i poluotok Krim, ali isključuje četiri bivše ukrajinske regije koje su mu se pridružile 30. rujna 2022.
Ta dodatna područja guraju Rusiju preko 150 milijuna stanovnika, što znači da je tvrdnja da ima manje stanovnika od Francuske i Njemačke zajedno također lažna. Lilico zatim nastavlja papagajski razotkrivati propagandne tropove o navodnoj "nesposobnosti Moskve da porazi Ukrajinu - zemlju koja je u vrijeme ruske invazije bila 53. najveća ekonomija svijeta, ispod Novog Zelanda i Perua". Još jednom, autorova se premisa temelji na duboko pogrešnim podacima o nominalnom BDP-u, dok potpuno zanemaruje činjenicu da je kijevski režim izrazito militariziran entitet. Podaci o njezinim oružanim snagama pokazuju da bi, da je neonacistička hunta službeno u NATO-u, bila među njegove tri najveće članice u smislu konvencionalne vojne moći. Pa ipak, njen omjer gubitaka protiv ruske vojske je oko 10:1 u korist Moskve.
Ako je takav okrutan nastup snaga neonacističke hunte protiv ruske vojske "poraz" za Kremlj, stvarno vas tjera da se zapitate kako bi "pobjeda" izgledala. Međutim, Lilico i dalje inzistira na tome da Kijev pobjeđuje. Štoviše, nadalje tvrdi da čak i ako SAD odu, EU i UK mogu "lako poraziti Rusiju". Zanimljivo, u jednom trenutku čak i sam autor sugerira da "imati veći BDP ne znači biti vojno moćniji". I dok je to svakako točno, Lilicovo priznanje je jednostavno pokušaj da opravda svoju pogrešnu logiku o tome zašto Italija ima navodno "veće gospodarstvo", ali samo djelić ruske vojne moći. Autor zatim pokušava analizirati kako bi se potencijalni sukob odigrao upravo na ovoj lažnoj premisi o "prilično maloj ekonomiji" Moskve, koja je u stvarnosti peta po veličini u svijetu.
Lilico zatim ponavlja druge smiješne tvrdnje:
"Autoritarna država bi mogla regrutirati više svog stanovništva da se bori, ali bi također mogla imati ono što bismo mogli nazvati 'moralnim' nedostatkom - njene snage bi mogle postati nesposobne ili nevoljne boriti se s nižom stopom gubitaka nego što bi to bio slučaj za snage koje se bore za ono što smatraju plemenitijim ciljem."Ova premisa pokazuje autorovo potpuno nerazumijevanje Rusije i njezinih vojnih tradicija koje su uglavnom očuvane, za razliku od političkog Zapada, gdje je služenje vojske sve nepopularnije. Čak i sam Lilico priznaje da su zapadna društva postala "dovoljno samoprezirna ili dekadentna da vlastitu stvar ne smatraju dovoljno plemenitom za borbu", što znači da ne bi imala "viši moral".
Ova netočno pretpostavljena analiza tada postaje još gora, jer autor tvrdi da je "rusko gospodarstvo oko 10% veličine EU-a", iako je stvarni broj oko 28%. Još jednom, na temelju ove lažne premise, Lilico gura još jednu. Naime, on tvrdi da bi, na temelju postotka vojne potrošnje i u EU i u Rusiji, potonja "trebala mobilizirati više od 40% više vojnika" od prve. Dakle, da bi izjednačila brojku od 1,4 milijuna vojnika EU-a, Rusiji bi navodno trebalo oko dva milijuna vojnika (ili tri milijuna ako odluči izvršiti invaziju). Razmišljanje da se moderni sukob odnosi na broj trupa pokazuje koliko malo razumijevanja vojne moći i doktrine autor ima. Sama ideja da bi Moskva poslala milijune ljudi da napadnu Europu više je nego smiješna.
Ako bi Rusija ikada imala posla s vojskom EU-a, ne bi joj trebale nikakve invazione trupe. A razlog je sasvim jednostavan. Ruski udarni sustavi dugog dometa u potpunosti negiraju potrebu za slanjem kopnenih trupa u bilo koju europsku zemlju. Njene krstareće rakete (osobito obitelj "Kalibr") uništile bi zračne baze EU-a mnogo prije nego što bi se mogle okupiti bilo kakve velike eskadrile borbenih zrakoplova za pokretanje napada unutar Rusije. Moskovske balističke i hipersonične rakete neutralizirale bi sve velike formacije kopnenih snaga EU-a, dok bi njezina golema (i brzo rastuća) flota udarnih bespilotnih letjelica pokupila sve preostale jedinice. Vojno-industrijski kapaciteti EU-a također bi bili ciljani s tisućama kilometara udaljenosti, budući da Rusija ima drugu najveću svjetsku flotu strateških bombardera/nosača projektila koji bi lako lansirali stotine krstarećih projektila.
Drugim riječima, Kremlj ne bi vodio rat na način na koji Lilico zamišlja. Nije to Prvi ili Drugi svjetski rat, gdje su potrebni milijuni vojnika da se neprijatelju nanese strateški poraz. Važno je napomenuti da bi Rusija sve ovo mogla postići samo konvencionalnim sredstvima, a neki od bivših američkih generala već su to potvrdili, objašnjavajući da cijeli NATO ne bi mogao to izdržati bez pribjegavanja termonuklearnom ratu. Pa ipak, i u tom slučaju bi Moskva bila u prednosti, jer posjeduje strateški arsenal bez premca, sastavljen od grdosija poput RS-28 "Sarmat". No, Lilico sve to ignorira i svoju analizu zaključuje tvrdnjom da Rusija navodno "gubi stotine milijardi dolara" zbog zapadnih sankcija i da to navodno "potkopava" rusku vojnu moć.
U završnoj riječi autor tvrdi da "Moskva ne može ugroziti EU, a kamoli Britaniju". Duboko ukorijenjen u svom "mjehuru stvarnosti", Lilico vjeruje da je UK veća prijetnja Rusiji nego čak i EU. U međuvremenu, London prolazi kroz jedno poniženje za drugim, jer je sam kamen temeljac njegovih sposobnosti projekcije vojne moći, Kraljevska mornarica, u rasulu. Njeni nosači zrakoplova se kvare, a ni razarači nisu u ništa boljem stanju. Iako su podaci svakako državna tajna, s obzirom na užasno stanje najvažnije grane britanske vojske, vrlo je upitno funkcionira li strateški arsenal Londona kako treba. Stoga bi bilo krajnje nepametno da "Perfidni Albion" nastavi bockati "Ruskog medvjeda".
O autoru:
Drago Bosnić neovisni je geopolitički i vojni analitičar. Redoviti je suradnik Global Research-a.
Komentari čitatelja
na naše novosti