Tijekom mog nedavnog vrtoglavog putovanja u Donbasu, praćenja pravoslavnih kršćanskih bataljuna koji brane svoju zemlju, Novorosiju, postalo je jasno da otpor u ovim novooslobođenim ruskim republikama vodi gotovo istu bitku kao i njihove kolege u zapadnoj Aziji.
Gotovo 10 godina nakon Majdana u Kijevu i dvije godine nakon početka ruske Specijalne vojne operacije (SMO) u Ukrajini, odlučnost otpora samo se produbila.
Nemoguće je u potpunosti odati priznanje snazi, otpornosti i vjeri ljudi Donbasa, koji stoje na prvoj liniji američkog zastupničkog rata protiv Rusije. Bitka koju vode od 2014. sada je vidno skinula pokriće i pokazala se u svojoj srži kozmičkim ratom kolektivnog Zapada protiv ruske civilizacije.
Kao što je ruski predsjednik Vladimir Putin vrlo jasno rekao tijekom svog intervjua s Tuckerom Carlsonom koji je vidjelo milijardu ljudi diljem svijeta, Ukrajina je dio ruske civilizacije - čak i ako nije dio Ruske Federacije. Dakle, granatiranje etničkih ruskih civila u Donbasu - koje još uvijek traje - predstavlja napad na Rusiju.
On dijeli isto obrazloženje kao jemenski pokret otpora Ansarallah, koji opisuje izraelski genocid u Gazi kao genocid pokrenut protiv "našeg naroda": naroda islamskih zemalja.
Baš kao što je bogata crna zemlja Novorosije mjesto gdje je "međunarodni poredak temeljen na pravilima" umro; Pojas Gaze u zapadnoj Aziji - zemlja predaka, Palestina - može u konačnici biti mjesto gdje će cionizam nestati. I poredak temeljen na pravilima i cionizam, naposljetku, bitni su konstrukti zapadnog unipolarnog svijeta i ključni za promicanje njegovih globalnih gospodarskih i vojnih interesa.
Današnje užarene geopolitičke crte rascjepa već su konfigurirane: kolektivni zapad protiv islama, kolektivni zapad protiv Rusije, a uskoro i značajan dio zapada, čak i nevoljko, protiv Kine.
Ipak, u igri je ozbiljan protuudarac.
Koliko god će Osovina otpora u zapadnoj Aziji nastaviti jačati svoju strategiju "roja", te pravoslavne kršćanske bojne u Donbasu ne mogu se ne smatrati avangardom slavenske Osovine otpora.
Kad su dvojici najviših zapovjednika u Donjecku, samo 2 kilometra udaljenom od prve linije, spomenuli ovu šiitsko - pravoslavnu povezanost, nasmiješili su se, zbunjeni, ali su definitivno shvatili poruku.
Uostalom, više nego itko drugi u Europi, ovi vojnici su u stanju shvatiti ovu ujedinjujuću temu: na dvije glavne imperijalne fronte - Donbasu i Zapadnoj Aziji - kriza zapadnog hegemona se produbljuje i brzo ubrzava kolaps.
NATO-vo kozmičko poniženje koje je u tijeku u stepama Novorosije ogleda se u anglo-američko-cionističkoj kombinaciji koja mjesečari u veći požar diljem Zapadne Azije - mahnito inzistirajući da ne žele rat dok bombardiraju svaki vektor Osovine otpora osim Irana (ne mogu, jer je Pentagon izigrao sve scenarije i svi govore o propasti).
Zagrebite površinu toga tko je na vlasti u Kijevu i Tel Avivu i tko im vuče konce, i vidjet ćete da isti gospodari marioneta kontroliraju Ukrajinu, Izrael, SAD, UK i gotovo sve članice NATO-a.
Lavrov: 'Nema perspektive' Izrael-Palestina
Uloga Rusije u Zapadnoj Aziji prilično je složena - i nijansirana. Na površini, moskovski koridori moći vrlo jasno pokazuju da Izrael-Palestina "nije naš rat: naš rat je u Ukrajini."
Istodobno, Kremlj nastavlja napredovati kao posrednik i mirotvorac od povjerenja u Zapadnoj Aziji. Rusija je možda jedinstveno pozicionirana za tu ulogu - ona je velika globalna sila, snažno uključena u energetsku politiku regije, predvodnik svjetskih gospodarskih i sigurnosnih institucija u nastajanju i uživa čvrste odnose sa svim ključnim regionalnim državama.
Multipolarna Rusija - sa svojom velikom populacijom umjerenih muslimana - instinktivno se povezuje sa stradanjem Palestinaca. Tu je i faktor BRICS+, gdje trenutno rusko predsjedništvo može privući punu pozornost novih članica Irana, Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Egipta kako bi unaprijedili nova rješenja za palestinsku zagonetku.
Ovaj tjedan u Moskvi, na 13. Bliskoistočnoj konferenciji Valdajskog kluba, ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov prešao je ravno na stvar, ističući uzrok, politiku Hegemona; i učinak, gurajući Izrael-Palestinu prema katastrofi.
Igrao je ulogu mirotvorca Rusije: predlažemo "održavanje međupalestinskog sastanka kako bi se prevladale unutarnje podjele". Također je iznio lice realpolitike Rusije: "trenutačno nema perspektive za izraelsko-palestinsko rješenje".
Detaljno Valdaijevo izvješće otvorilo je ključni prozor za razumijevanje ruske pozicije, koja povezuje Gazu i Jemen kao "epicentre boli".
Za kontekst, važno je podsjetiti da je krajem prošlog mjeseca, Putinov posebni predstavnik za pitanja Zapadne Azije, zamjenik ministra vanjskih poslova M.L. Bogdanov, primio delegaciju Ansarallaha u Moskvi koju je predvodio Mohammed Abdelsalam.
Diplomatski izvori potvrđuju da su detaljno razgovarali o svemu: o sudbini cjelovitog rješenja vojno-političke krize u Jemenu, Gazi i Crvenom moru. Nije ni čudo što su Washington i London poludili.
'Nestajanje palestinskog pitanja'
Vjerojatno je najkritičniji okrugli stol na Valdaiju bio o Palestini - i o tome kako ujediniti Palestince.
Nasser al-Kidwa, član Palestinskog nacionalnog vijeća (PNC) i bivši ministar vanjskih poslova Palestinske samouprave (PA) (2005. - 2006.), istaknuo je tri strateška stajališta Izraela, a sva su usmjerena na održavanje opasnog statusa quo:
Prvo, Tel Aviv nastoji održati podjelu između Gaze i okupirane Zapadne obale. Drugo, prema Kidwi, je "oslabiti i ojačati jedno ili drugo, sprječavajući nacionalno vodstvo, koristeći silu i samo silu za suzbijanje palestinskih nacionalnih prava i sprječavanje političkog rješenja."
Treće na izraelskom planu je aktivno nastojanje za normalizacijom odnosa s nizom arapskih zemalja bez bavljenja palestinskim pitanjem, odnosno "nestajanjem palestinskog pitanja".
Kidwa je zatim naglasio "propast" ove tri strateške pozicije - u biti zato što Netanyahu pokušava produžiti rat "kako bi spasio sebe" - što dovodi do drugih mogućih ishoda: nove izraelske vlade; novo palestinsko vodstvo, "sviđalo se to nama ili ne"; i novi Hamas.
Prema Kidwi, podrazumijevaju se četiri golema polja rasprave: država Palestina; Gaza i izraelsko povlačenje; mijenjanje palestinske situacije, proces koji bi trebao biti temeljen na domaćoj razini, "miran" i "bez osvete"; i cjelokupni mehanizam ispred.
Ono što je jasno, kaže Kidwa, jest da u budućnosti neće biti "rješenja s dvije države". Vratit će se samim osnovama, a to je potvrđivanje "prava Palestine na nacionalnu neovisnost" - pitanje o kojem je već navodno dogovoreno prije tri desetljeća u Oslu.
Što se tiče mehanizma koji slijedi, Kidwa se ne obazire na činjenicu da je "Kvartet nefunkcionalan". Svoje nade polaže u španjolsku ideju, koju je podržala EU, "koju smo mi modificirali". Riječ je, općenito, o međunarodnoj mirovnoj konferenciji u nekoliko rundi koja se temelji na situaciji na terenu u Gazi.
To će podrazumijevati nekoliko rundi, "s novom izraelskom vladom", prisiljenom razviti "mirovni okvir". Krajnji rezultat mora biti minimum prihvatljiv međunarodnoj zajednici, temeljen na mnoštvu rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a: granice iz 1967., uzajamno priznavanje i određeni vremenski okvir, koji bi mogao biti 2027. I što je ključno, mora uspostaviti "obaveze koje se poštuju od početka," nešto što gomila u Oslu nikako nije mogla pojmiti.
Prilično je očito da ništa od navedenog neće biti moguće pod Netanyahuom i trenutnom nefunkcionalnom Bijelom kućom.
Ali Kidwa također priznaje da s palestinske strane "nemamo maestra koji spaja te elemente zajedno, Gazu i Zapadnu obalu." Ovo je, naravno, uspjeh strateške politike Izraelaca, koji su se dugo mučili da zadrže dva palestinska teritorija u sukobu i ubili su svakog palestinskog vođu koji je uspio prevladati podjelu.
U Valdaiju, Amal Abou Zeid, savjetnik bivšeg libanonskog predsjednika generala Michela Aouna (2016. - 2022.), primijetio je da je "kao i rat u Ukrajini, rat u Gazi poremetio temelje regionalnog poretka."
Prethodni poredak bio je "ekonomski usmjeren, kao put do stabilnosti". Zatim je uslijedila Hamasova operacija protiv Izraela 7. listopada, koja je pokrenula radikalnu transformaciju. On je "obustavio normalizaciju između Izraela i Zaljeva, posebice Saudijske Arabije", i oživio političko rješavanje palestinske krize. "Bez takve rezolucije", naglasio je Zeid, prijetnja stabilnosti je "regionalna i globalna".
Dakle, vratili smo se na suživot dviju država na granicama iz 1967. - nemogući san. Zeid je, međutim, u pravu da je bez zatvaranja palestinskog poglavlja "neostvarivo da Europljani imaju normalne odnose s mediteranskim narodima. EU mora unaprijediti mirovni proces."
Nitko, od zapadne Azije do Rusije, ne zadržava dah, pogotovo jer "izraelski ekstremizam prevladava", PA ima "vakuum vodstva" i postoji "odsutnost američkog posredovanja".
Stare ideje protiv novih igrača
Zaid Eyadat, direktor Centra za strateške studije na Sveučilištu u Jordanu, pokušao je usvojiti kontradiktornu "racionalističku perspektivu". U igri je "nova dinamika", ustvrdio je, rekavši da je "rat mnogo veći od Hamasa i izvan Gaze".
Ali Eyadatov izgled je sumoran. "Izrael pobjeđuje", inzistira on, proturječeći cijeloj Osovini otpora u regiji, pa čak i spektru javnog mnijenja u arapskom svijetu.
Eyadat ističe da je "palestinsko pitanje ponovno na pozornici - ali bez želje za sveobuhvatnim rješenjem. Dakle, Palestinci će izgubiti."
Zašto? Zbog "bankrota ideja". Kao u "kako transformirati nešto iz neodrživog u razumnije." A "poredak temeljen na pravilima" je u središtu ovog "moralnog deficita".
Ovo su izjave iz prošlih vremena koje su u suprotnosti s današnjim, multipolarnim vizionarima koji su skloni otporu. Dok Eyadat brine o konkurenciji Izraela i Irana, ekstremističkom i nekontroliranom Tel Avivu, podijele između Hamasa i PA, i SAD-a koji slijedi vlastite interese, ono što nedostaje u ovoj analizi je terenska arena i porast multipolarizma na globalnoj razini.
"Roj" Osovine otpora u zapadnoj Aziji jedva da je započeo i još uvijek nosi mnoštvo vojnih i ekonomskih karata koje tek trebaju doći u igru. Slavenska osovina otpora bori se bez prestanka dvije godine - i tek sada počinju nazirati moguće svjetlo, povezano s padom Avdejevke, na kraju (blatnog) tunela.
Rat otpora je globalni, koji se do sada odvijao na samo dva bojna polja. Ali njihovi državni pristaše su sjajni igrači na današnjoj globalnoj šahovskoj ploči i polako nižu pobjede u svojim domenama. Sve dok je neprijatelj, Hegemon, u ekonomskom slobodnom padu, nema domaće mandate za svoje ratove i ne nudi rješenja.
Bilo da se radi o muljevitom crnom tlu Donbasa, mediteranskim obalama Gaze ili ključnim svjetskim plovnim putovima, Hamas, Hezbollah, Hashd al-Shaabi i Ansarallah će uzeti svo vrijeme koje im je potrebno da pretvore "epicentre boli" u "epicentre nade."
Komentari čitatelja
na naše novosti