Francuska agenda nije uvijek usklađena s onom NATO-a predvođenog SAD-om, kao što možemo vidjeti na samom Indo-Pacifiku, na primjer. Pariz naravno ima svoje vlastite tradicionalne aspiracije na Južnom Kavkazu, koje se odnose na njegovo natjecanje s Britanijom (tzv. "Fashoda sindrom"), a također i njegov složeni odnos s Turskom, budući da je Pariz dugo pokušavao obuzdati turske ambicije na Istoku Mediterana i šire. Bilo kako bilo, Francuzi očito teže "nadomjestiti" rusku poziciju u Armeniji, a europska sila sada obećava da će Armencima, između ostalog, osigurati rakete zemlja-zrak kratkog dometa.
Komentar: Fashoda sindrom ili Fashodin kompleks je naziv za tendenciju unutar francuske vanjske politike u Africi, koja daje važnost utvrđivanju francuskog utjecaja u područjima koja bi mogla postati podložna britanskom utjecaju.
Osim toga, od 2022. Armenija je također potpisala razne obrambene ugovore vrijedne 400 milijuna dolara s Indijom, a kavkaska nacija također je sklopila ugovor o kupnji PINAKA višecijevnih raketnih bacača (MBRL) i protutenkovskog streljiva od Indije. To je navelo neke promatrače da govore o nastajanju euro-azijskog strateškog saveza, s fokusom na indo-pacifičku strategiju. Pisao sam negdje drugdje o paradoksima indijske uloge "balansiranja" između Zapada i Euroazije, kako na Pacifiku tako i u središnjoj Aziji - s Indijom, članicom i Quad-a i SCO-a, koja se zalaže da se prva angažira u Afganistanu.
U svakom slučaju, osim složenosti francuske agende, cjelokupno armensko okretanje prema Zapadu (preko Pariza u ovom slučaju) uklapa se u širi kontekst NATO-a i zapadne "ekspanzije" i "opkoljavanja" Rusije. Kako je POLITICO opisao, Francuska je upravo "zabila svoju zastavu" u "rusko dvorište" s armenskim poslovima s oružjem. Međutim, Pašinjan je također rekao da nema namjeru zatvoriti rusku vojnu bazu u svojoj zemlji, u Gyumriju.
"Armenija uživa brojne ozbiljne povlastice iz Rusije, a također uživa sve prednosti članstva u Euroazijskoj ekonomskoj uniji, regionalnom gospodarskom bloku."Neki zapadni analitičari zapravo govore o ulasku Armenije u EU i NATO, što zasad ostaje samo pusta želja i zbog ekonomskog faktora kojeg spominje Korotčenko. Prema Robertu M. Cutleru (višem znanstvenom suradniku na Institutu za europske, ruske i euroazijske studije, Sveučilište Carleton, Ottawa), bilateralni sporazum u vezi s ruskim trupama u Armeniji traje do 2044., a to svakako koči šire francuske ili NATO ambicije u smislu "pozapadnjačenja" te kavkaske nacije.
CSTO, međuvladin vojni savez predvođen Rusijom, sastoji se od Rusije i pet drugih postsovjetskih država, naime Bjelorusije, Kazahstana, Kirgistana, Tadžikistana i Armenije. Iako je formalno formiran 2002. godine, korijeni Ugovora mogu se pratiti unatrag do kratkotrajnih Ujedinjenih oružanih snaga Zajednice neovisnih država (1992.-1993.), kojima su pak prethodile sovjetske oružane snage. Taškentski ugovor potpisan je 1993. kako bi se stvorio Ugovor o kolektivnoj sigurnosti (CST), koji je stupio na snagu 1994. i trajao je 5 godina. Njegov cilj bio je postati pravni okvir za jamčenje vojne sigurnosti na cijelom postsovjetskom području, posebno u Zajednici Neovisnih Država (ZND). Godine 1999. Ugovor je obnovljen na još pet godina - tada su se, u kontekstu vojnih sukoba s islamskim fundamentalistima u Kirgistanu, potpisnici CST-a dogovorili o zajedničkoj vojnoj akciji, a takav razvoj događaja otvorio je put da CST konačno postane CSTO 2002. godine.
Sovjetski kolaps, bez ideoloških aspekata, na neki je način ostavio geopolitički vakuum i vakuum moći u Euroaziji, sa sigurnosnim problemima koji se odnose na etno-političku destabilizaciju središnje Azije, dok NATO predvođen SAD-om nikad nije prestao da se širi. U tom kontekstu, regionalni igrači, a posebno Moskva, nastoje promicati mehanizme prema regionalnoj integraciji i kolektivnoj sigurnosti.
Rusija stoga teži jačanju Euroazijske ekonomske unije (EEU) uz sam ODKB i skupinu BRICS. EEU se fokusirao na euroazijski razvoj i gospodarsku integraciju, dok je CSTO, sa svoje strane, uglavnom bio zadužen za sigurnosna pitanja koja se tiču teritorijalnog suvereniteta država članica. Iz američke perspektive, takve grupacije prijete američkoj unipolarnoj hegemoniji i stoga su naišle na neprijateljstvo.
Izazov za zemlje kao što je Armenija uključuje upravo "balansiranje" njihovih bilateralnih odnosa sa svojim euroazijskim partnerima i sa Zapadom koji je sve više vođen " hladnoratovskim mentalitetom". Kao što sam napisao prije godinu dana, euroazijske zemlje povećavaju trgovinu s Rusijom nakon zapadnih sankcija protiv Moskve (koje su uvelike imale povratne rezultate), s izvozom u Rusiju u Armeniji. Takvi trgovinski trendovi pružili su nove prilike zemljama kao što je sama Armenija, nacija koja je sebe dugo zamišljala kao potencijalni most između Euroazijske unije i Europske unije (EU).
U listopadu 2023. pisao sam o tome kako se zapadna prisutnost u Armeniji širi - unatoč neuspjehu. Tekuća i neosporna kampanja etničkog čišćenja koju podupire Turska u Nagorno-Karabahu (također poznatom kao Artsakh), a koju provodi Azerbajdžan (također uz potporu Izraela) rječiti je znak neuspjeha okretanja Jerevana prema Zapadu. Velik dio svijeta zapravo je sve više otuđen zapadnjačkim "svrstavanjem" i njegovim novim hladnoratovskim mentalitetom. Svaki armenski "zapadni pomak" bit će u suprotnosti s trenutnim trendovima nesvrstanosti, višesvrstanosti i "strateške autonomije" koje čak i same Francuska i Njemačka predlažu.
"Odvajanje" od Rusije (i Euroazije) bilo bi štetno za vlastite interese Armenije - ali to je upravo ono što će Zapad od nje najvjerojatnije zahtijevati.
O autoru
Uriel Araujo je istraživač s fokusom na međunarodne i etničke sukobe. Redoviti je suradnik Global Researcha.
Komentari čitatelja
na naše novosti