aurora
© Skyimages preko Getty ImagesAurora viđena iznad Queenstowna, Novi Zeland. Istraživači su otkrili da ogromno udubljenje u Zemljinom magnetskom polju slabi južno svjetlo
Istraživanja otkrivaju da izražena slabost u Zemljinom magnetskom polju iznad južnog Atlantskog oceana utječe na pojavu južnih svjetala (aurora australis).

Južnoatlantska anomalija, prostrana ovalna regija iznad Južne Amerike i južnog Atlantskog oceana, predstavlja područje gdje je Zemljino magnetno polje najslabije. Prema NASA-i, ova anomalija omogućuje sunčevim česticama nabijenim energijom da se približe Zemljinoj površini, čime povećava razinu ionizirajućeg zračenja kojem su izloženi sateliti u orbiti.

Studija, objavljena 8. veljače u časopisu Geophysical Research Letters, otkriva da ovaj slabiji dio magnetskog polja ima značajan utjecaj na južnu auru, očaravajuće svjetlosne pojave u gornjem sloju atmosfere, vidljive s visokih geografskih širina. Južna aurora, koja ukrašava nebo iznad i oko Antarktike, odgovara sjevernoj auri iznad Arktika i Subarktika.

Prema Zhi-Yang Liu, vodećem autoru studije i istraživaču na Institutu za svemirsku fiziku i primijenjenu tehnologiju Pekinškog sveučilišta u Kini, iako se auroru obično smatra pojavom koju u velikoj mjeri kontrolira Sunce, ovo istraživanje ističe važnost uzajamnog odnosa i utjecaja Zemljinih faktora.

Amnomalije u magnetskom polju

"Otkriće ističe značaj Zemljinih čimbenika, kao što su anomalije u njenim vlastitim magnetskim poljima koja se rotiraju zajedno s planetom," objašnjava Liu putem elektroničke pošte za Live Science.
zemlja
© ESA/DTU SpaceJužnoatlantska anomalija je slaba točka u Zemljinom magnetskom polju, kao što se vidi plavom bojom na ovom ESA-inom prikazu. Bijele točke predstavljaju mjesta na kojima je satelitska oprema bila pod utjecajem zračenja kao rezultat SAA.
Korištenjem podataka prikupljenih instrumentima na satelitu FengYun-3E, lansiranom 2021., istraživači su zabilježili "značajno slabljenje" u fluktuacijama magnetskog polja u području aurore australis, odnosno južne svjetlosti, posebno gdje se preklapa s Južnoatlantskom anomalijom.

Dodatnu potvrdu nalaza pružila je analiza ultraljubičaste svjetlosti iz tog područja, koristeći podatke iz Programa meteoroloških satelita američke obrane, koja je također ukazala na slabljenje intenziteta južnih svjetala u zoni anomalije.

Ultraljubičasta i vidljiva svjetlost

Prema Liu i suautoru studije Qui-Gang Zongu, također s Instituta za svemirsku fiziku i primijenjenu tehnologiju, ovo slabljenje moguće je primijetiti čak i golim okom. Primijećen je smanjen broj aurora s kineske istraživačke stanice Veliki Zid i drugih postaja na otoku Kralja Jurja u odnosu na ostale antarktičke regije. Budući da se ultraljubičasta i vidljiva svjetlost u aurorama ponašaju na sličan način, Liu smatra da je i vidljiva svjetlost aurore oslabljena uslijed Južnoatlantske anomalije.

Slabljenje magnetskih fluktuacija unutar anomalije dovodi do smanjenja količine energije koja se prenosi u atmosferu solarnim česticama, objašnjava Liu, no fizikalni mehanizmi iza oslabljene aure još uvijek nisu u potpunosti razjašnjeni.

Autori studije također ističu mogućnost povratnih učinaka između atmosfere i solarne energije, koji bi mogli dodatno komplicirati ovu dinamiku. Buduća istraživanja bavit će se i pitanjem postojanja sličnih fenomena na drugim planetima.