Francuski predsjednik Emmanuel Macron na konferenciji (fotografija iz arhive)
Uhvaćena u sličnoj situaciji, Britanija se prilagodila podređenoj ulozi, pridruživši se američkoj globalnoj sili, ali Francuska nikada nije odustala od potrage za vraćanjem slave svjetske sile. Ti radovi su i dalje u tijeku.
Razumljiv je užas u francuskom umu jer pet stoljeća dominacije Zapada dolazi kraju. Takva pozicija osuđuje Francusku na diplomaciju koja je stalno u stanju obuzdavanja, s iznenadnim epizodama asertivnosti.
No, da bi ta asertivnost bila usmjerena na rezultate, postoje određeni preduvjeti, poput profiliranja grupa istomišljenika, vodstva, suradnika, pristalica i simpatizera, i - što je najvažnije - održivost i logistika. Inače, asertivnost sliči epileptičnim napadajima, tj. na neizlječivu bolest živčanog sustava.
Visoki ulog
Mirni dani francuskog predsjednika Emmanuela Macrona u međunarodnoj diplomaciji završili su nedavnim kolapsom franko-njemačke osovine u Europi, koja datira još iz Rimskog sporazuma iz 1957. godine. Kako se Berlin oštro prešaltao na transatlantizam u svojoj spoljnopolitičkoj dogmi, gabarit Francuske u europskim pitanjima je nestao.
Ulozi su visoki za sastanak pomirenja u petak, dok Macron putuje u Berlin kako bi se sastao s kancelarom Olafom Scholzom, koji ne samo da ga je odbio isključivanjem mogućnosti slanja kopnenih snaga europskih zemalja u rat u Ukrajini, već mu je uskratio i projektile Taurus. uz obrazloženje da bi to značilo slanje njemačkog osoblja za podršku Ukrajini, što jednostavno "ne dolazi u obzir dok je on kancelar", kako je izjavio u srijedu pred Bundestagom.
Naravno, nije nam cilj blatiti Macronov zavidan intelekt koji je npr. pokazao je kada je u intervjuu krajem 2019. za Economist rekao da Europa stoji "na rubu ponora", pa o sebi mora početi razmišljati strateški, kao o geopolitičkoj sili, inače "više neće moći vlada svojom sudbinom". Macronovo pronicljivo zapažanje prethodilo je ratu u Ukrajini pune tri godine.
© Tobias Schwarz /AFP preko Getty ImagesFrancuski predsjednik Emmanuel Macron (lijevo) rukuje se s poljskim premijerom Donaldom Tuskom (desno) ispred njemačkog kancelara Olafa Scholza (u sredini) tijekom konferencije za novinare o europskom "jedinstvu za Ukrajinu", Berlin, 15. ožujka 2024.
Urednica Mariene Natasha Poloni napisala je:
"Ne radi se više o Emmanuelu Macronu ili njegovom malom muževnom stavu vođe. Ne radi se više ni o Francuskoj niti o njezinom slabljenju usljed slijepih i neodgovornih elita. Radi se o tome hoćemo li kolektivno da pristanemo da mjesečarski odemo u rat - rat za koji nitko ne može tvrditi da će biti kontroliran ili obuzdan. Pitanje je hoćemo li pristati da šaljemo djecu u smrt zbog toga što su SAD insistirale na uspostavljanju baza duž ruskih granica".No, ostaje veliko pitanje zašto Macron sve to radi, pa čak i pokušava uništiti nekakvu "koaliciju voljnih" u Europi. Čitava paleta objašnjenja je moguća, počevši od toga da Macron pokušava da jeftino stekne političke poene, motiviran osobnim ambicijama i unutareuropskom frakcijom sa Berlinom.
No, s druge strane, Macron je donedavno bio pobornik dijaloga s Moskvom. Percepcija većine europskih prijestolnica - uključujući Moskvu - jeste da Macron pokušava da eskalira u Ukrajini time što, u gestu očigledne političke manipulacije, najavljuje razmiještanje borbenih snaga Zapada protiv Rusije.
Geopolitička dimenzija
Geopolitički zaključak je da Macron, koji je do jučer pozivao na dijalog s Moskvom i nudio se kao posrednik; i koji je 2019. napravio famoznu deklaraciju o "Velikoj Europi" i održavao kontakte s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom; i koji je prošle veljače, govoreći o "sigurnom porazu" Rusije u Ukrajini, pozvao na izbjegavanje "poniženja" Moskve; i koji je u više navrata isticao svoju privrženost matrici diplomacije Charlesa de Gaullea, za kojeg je poznato da je Francuskoj dodijelio ulogu "mosta između Istoka i Zapada"; da je Macron sada otišao u drugu krajnost: u krajnost tvrde euroatlantske retorike.
Ova šokantna nedosljednost može se objasniti samo nepovoljnim razvojem događaja u ukrajinskoj krizi, gdje izgledi za poraz Rusije u ratu više nisu u špilu opcija, već je zamijenjena rastućom vjerojatnošću mira diktiranog ruskim uvjetima. Drugim riječima, dinamika moći u Europi dramatično se mijenja, što naravno utječe na Macronove ambicije kao "lidera Europe".
Tijekom tog vremena, rusko-francuski odnosi također su bili podložni žestokoj konkurenciji i suparništvu - pa čak i konfrontaciji - u čitavom nizu područja. Za početak, francuski ministar vanjskih poslova Stéphane Sejourne rekao je u intervjuu za Le Parisien ovog siječnja da bi ruska pobjeda u Ukrajini rezultirala time da Moskva kontrolira 30% svjetskog izvoza pšenice. Za Pariz je to pitanje održivosti jednog od ključnih sektora francuskog gospodarstva.
© APTransparent s natpisom "Putin, put u budućnost" na prosvjedu protiv Francuske i potpore Rusiji na 60. godišnjicu neovisnosti Republike Mali, Bamako, 22. rujna 2020.
Kako stvari stoje, afričke države mijenjaju strukturu svog izvoza žitarica usljed tehničke regulative koju je EU uvela u sklopu zelene agende, pa se francuski farmeri posledično suočavaju sa rastućim cijenama, a sada, povrh toga, vreba i gubitak udjela u regionalnom tržištu u korist Rusije.
U posljednje vrijeme Rusija se probija na polju izvoza oružja u afričke zemlje. U vojno-političkom smislu, Rusija je od Francuske preuzela resursima bogat teritorij u regiji Sahel, koji je nekoć bio francuski kolonijalni posjed i igralište. Istina je da se bumerang neokolonijalnih strategija u Africi jednostavno vraća Francuskoj, ali Pariz više voli da okrivi rusku grupu "Vagner" (koja je ušla da popuni vakuum u Sahelu) zbog toga što antifrancuske snage dolaze na vlast u nekolicini država odjednom: u Maliju, Nigeru, Burkini Faso, Čadu i Centralnoafričkoj Republici.
Osveta za Afriku
Prema najboljim tradicijama geopolitike, Francuska je počela blistati u regijama osjetljivim na ruske interese, točnije u Armeniji, Moldaviji i Ukrajini - gdje je ruska vojna prisutnost na francuskom nišanu. Ne čudi da je Ukrajina najveći strateški komad na kojem Emmanuel Macron želi uspostaviti veću francusku prisutnost. Na taj način Emmanuel Macron pokušava nametnuti svoje liderske ambicije u Europi, poput navigatora vanjske politike EU u širokom luku od afričkog kontinenta, preko Mediterana do Zakavkazja i potencijalno sve do Afganistana.
Sve se to događa u povijesnom kontekstu neminovnog sažimanja SAD-a u Europi, dok se indo-pacifička regija zahuktava, a rivalstvo s Kinom postaje sveobuhvatna strast Washingtona. Uz to, intenzivan je osjećaj ruske dominacije duž Europe, koja prerasta u vojnu i gospodarsku silu broj jedan na strateškom prostoru od Vancouvera do Vladivostoka.
Danas je paradoks u tome što je nekadašnji ruski predsjednik Dmitrij Medvedev još 2008. godine predlagao pravno obvezujući paneuropski sigurnosni sporazum kojim bi se razvila nova sigurnosna arhitektura u Europi, uključujući transformaciju postojećih i stvaranje novih institucija i normi, kojim bi sigurnosni odnosi u Europi i širem geopolitičkom prostoru od "Vancouvera do Vladivostoka" bili uređeni.
Avaj, SAD je tada potaknuo Europljane da tzv "Medvedovljevu inicijativu" promatraju kao zamku za slabljenje NATO pakta, OEBS-a, EU i drugih europskih tijela, pa je odbačena jedna divna ideja koja je mogla da posthladnoratovsku eru čvrsto ukotvi kroz obavezujuću sigurnosnu arhitekturu.
Prijevod: Vojislav Gavrilović/Novi Standard
Izvor: indianpunchline.com
Komentar: Francuski čelnik nije se povukao otkako je ovaj članak napisan prije tjedan dana i autor je možda u pravu kada kaže da ova vrsta aktivizma francuskog čelnika nalikuje epileptičnim napadajima, neizlječivoj bolesti živčanog sustava.