© Guliver / Sergii KharchenkoEstonska premijerka Kaja Kallas
Ovo posljednje je vrlo škakljiva tema - i politički i pravno gledano - jer Rusija najavljuje ozbiljne protumjere u slučaju usvajanja toga prijedloga, dok pravnog uporišta za takav potez nema. Mnoge zemlje EU-a su oko toga blago rečeno skeptične, a dosadašnji prijedlozi o konfiskaciji čitave ruske zamrznute imovine nisu prolazili i od toga se u međuvremenu odustalo. Međutim, odmah se krenulo s "mekšom" varijantom - konfiskaciji prinosa na rusku imovinu tj. na bankarske depozite, za što se, kako se smatra, mogu lakše pronaći, preciznije stvoriti, neke pravne mogućnosti.
Sve se ovo odvija u kontekstu nedavno održanih ruskih predsjedničkih izbora u kojima je novi mandat na uvjerljiv način osigurao aktualni predsjednik Vladimir Putin, ali i u već tjednima u Europi podignute velike bure nakon najava francuskog predsjednika Emmanuela Macrona o mogućem slanju francuskih, a onda i NATO-ovih vojnika u Ukrajinu.
O onom prvom - Putinovoj pobjedi i načinu na koji je ostvarena bit će više riječi nekom drugom prigodom, a sada se osvrnimo na francuskog predsjednika. Iako Macronove riječi odbacuju sve ključne zemlje NATO saveza, koje redom navode kako njihove vojske nikada neće biti poslane na ukrajinsko tlo, ima, naravno, i onih koji stavove francuskog čelnika pozdravljaju - najviše iz redova baltičkih država - bivših članica propalog SSSR-a. One redovito imaju svoju logiku vanjskopolitičkog djelovanja prema Rusiji i temelje je, kako to vole naglašavati, na svom negativnom iskustvu zajedničkog življenja u Sovjetskom Savezu. Iz njega su se, međutim, za razliku od nas u Hrvatskoj po pitanju izlaska iz Jugoslavije - izvukle neokrznuto. Rusija je, podsjećam, kao pravna nasljednica SSSR-a na sebe preuzela i sve njegove vanjske dugove.
Mali "agresivci" ugrožavaju interese starijih i velikih igrača
Nerijetki su zapadni analitičari koji upozoravaju kako male i "agresivne" članice istočnog krila EU-a i NATO saveza svojim djelovanjem nastoje nametati svoj vanjskopolitički pogled na Europu (prije svega po pitanju Rusije) i svim ostalim članicama, pričemu se najviše oslanjaju na Poljsku koja dijeli slične stavove. To je prije svega problem po Europsku uniju, koja zbog toga, a u ime proklamiranog jedinstva i unutarnje kohezije često mora raditi kompromise na štetu velikih i starih članica Unije - prije svega Francuske i Njemačke, koje imaju svoje tradicionalne nacionalne interese i nisu sretne kada od njih moraju odstupati. Poglavito ne pod pritiscima malih i novih članica EU-a. Pritisak Washingtona, naravno, nešto je posve drugo.
Kako god bilo, Njemačka je u međuvremenu od svojih nacionalnih interesa odustala i vezala ih isključivo uz one američke ili pak zajedničke na razini EU-a koje promiče Bruxelles. Francuska je svoje interese također modificirala i prilagodila novonastalim složenim geopolitičkim okolnostima.
Tako je Macron svoje nove saveznike pronašao upravo u spomenutim baltičkim zemljama koje sada jedine razumiju njegove želje za slanjem francuskih vojnika u Ukrajinu i podržavaju ih, ali i u Poljskoj. Varšava sa simpatijama gleda na Macronov prijedlog, ali istodobno odbacuje mogućnost slanja svojih vojnika na ukrajinsko tlo (dodao bih, barem za sada, jer ne treba se zavaravati: veliki broj poljskih najamnika, i ne samo poljskih već i američkih i kanadskih i brojnih drugih, već dugo aktivno sudjeluje u borbama na strani ukrajinskih snaga i to se niti ne skriva). Tako je Macron prije nekoliko dana rekao kako će na predstojećem summitu EU-a podržati poljske stavove u sukobu s Ukrajinom oko uvoza njezinih žitarica u Europsku uniju, a vidjet ćemo vrlo brzo hoće li se to i ostvariti.
Macronov paradoks ogleda se u tome, što s jedne strane želi vojno pomoći Kijevu slanjem svojih vojnika, a s druge strane želi pomoći da taj isti Kijev ostane bez više od jedne milijarde prihoda kako to ovih dana procjenjuju pojedini ukrajinski vladini dužnosnici u slučaju da EU zabrani uvoz ili uvede carine na ukrajinske žitarice. Zbog toga Macrona neozbiljnim smatraju mnogi političari i javnost ne samo u Francuskoj, već i Zapadu u cijelosti, a on će na tom negativnom imidžu morati ozbiljno poraditi pred predstojeće izbore za Europski parlament koji se održavaju već u lipnju.
Estonska premijerka gubi živce?
Da stvari, prije svega politika, unutar Europe postaju sve iracionalnije najbolje svjedoči i danas u EUobserveru objavljeni jučerašnji intervju estonske premijerke Kaje Kallas za više medija. U istom, premijerka zemlje od 1,3 milijuna ljudi, koja graniči s Rusijom, kaže ni više-ni manje nego da Zapad mora pomoći Ukrajini da porazi Rusiju kako bi izbjegao širi sukob. S tim ciljem zalaže se i za ono isto što već tjednima traže i ostali europski čelnici s izuzetkom mađarskog i slovačkog premijera Victora Orbana i Roberta Fica: za više oružja EU-a za Kijev i veća ulaganja u europsku obrambenu industriju.
Evo što to Kallas konkretno kaže po pitanju Rusije: "(Ako) Rusija (bude) izgubila ovaj rat, onda se ne moramo brinuti o Trećem svjetskom ratu", pri čemu je naglasila kako nije ratni huškač. "Želimo imati mir, ali želimo imati održivi mir, a mir prema Rusiji nije održiv".
Zanimljivo bi bilo upitati estonsku premijerku što će konkretno učiniti ako Rusija ne želi izgubiti ovaj rat i ako je za sprječavanje toga scenarija spremna (a je, i prema najnovijim izjavama samog Putina) ići do kraja i po potrebi koristiti sva raspoloživa sredstva?
Naravno, takav odgovor ona ne može dati, jer bi ova priglupa izjava treba biti formulirana upravo potpuno obratno da bi bila logična: "Ako Rusija vidi da gubi rat u Ukrajini, Treći svjetski rat bit će neizbježan."
Uostalom, do ne tako davno, i brojni visoki zapadni dužnosnici, uključujući i američki, otvoreno su govorili kako se ne smije stvoriti dojam o ruskom vojnom porazu jer bi to moglo isprovocirati iracionalne poteze ruskog državnog vrha. Naravno da su pritom mislili na rusko taktičko i strateško nuklearno oružje. Ovo potonje je u paritetu s američkim, ali je i u puno većem stupnju modernizirano od američkog - na što posljednjih mjeseci otvoreno upozoravaju i brojni američki vojni dužnosnici i analitičari.
Također je vidljiva i potpuna promjena retoričke paradigme. Dok se do ukrajinske ljetne protuofenzive na Zapadu redovito govorilo o predstojećem nanošenju poraza Rusiji i zauzimanju dijela okupiranog teritorija na jugu i izlaska ukrajinske vojske na Azovsko more što bi Kijevu omogućio bolju startnu pregovaračku poziciju s Moskvom, nakon propasti protuofenzive i preuzimanja inicijative na bojišnicama od strane ruskih snaga redovito se počelo govoriti o nužnosti sprječavanja ruske vojne pobjede. I ne samo to. Počelo se govoriti da će Putin, nakon što pokori Ukrajinu, krenuti i u nova osvajanja - ovoga puta na susjedne članice NATO saveza. Njemačka je već upozorila da se mora pripremiti za rat s Rusijom čija se agresija na nju može očekivati za 5 do 8 godina.
Vraćanje na početak
Dakle, estonska premijerka opet stvari vraća na početak i na nužnost nanošenja vojnog (ili strateškog, uopće nije bitno jer bi vojni poraz ujedno značio i ruski strateški poraz) poraza Rusiji, koja je, međutim, vojno sve jača (dominaciju u brzini i količini proizvedenog streljiva priznaju svi političari i vojni analitičari na Zapadu), sve homogenija i sve odlučnija da ukrajinski rat riješi u svoju korist.
Tako je Kallas u istom intervju rekla i da ako bi Ramstein koalicija — skupina koja objedinjuje 31 državu članicu NATO-a i 23 druga saveznika Ukrajine, poput Australije, Japana i Južne Koreje — posvetila samo 0,25 posto svog BDP-a vojnoj pomoći Ukrajini, ovo bi daleko nadmašilo Rusiju i "uvelike pridonijelo pobjedi Ukrajine". "Rusija se boji zaratiti s NATO-om", rekla je Kallas, dodavši da Rusija neće dalje gurati ako vidi da je Europa jaka.
Upitana je li zabrinuta zbog nuklearnih prijetnji Rusije, rekla je: "To je da nas zastraši. To je da nas uplaši."
U pitanju je ipak osobna karijera?
Iskreno, nisam uvjeren da i sama Kaja Kallas, liberalna estonska političarka, vjeruje u ovo što govori. Pretpostavljam kako je ovdje ipak riječ o njenim osobnim političkim ambicijama u kontekstu navedenih izbora u Europskoj uniji i za EP gdje će doći do preslagivanja snaga i novih kadrovskih rješenja - kada se zacrtana politička retorika prema Rusiji, od koje ne smije biti odstupanja - smatra obveznim štivom za bilo kojeg političara koji pretendira na bilo koju dužnost unutar EU-a.
Njeni nedavni susreti s njemačkim kancelarom Olafom Scholzom i američkim predsjednikom Joe Bidenom o tome najbolje i svjedoče, nakon što je prethodno već odbila izazvati Ursulu von der Leyen za mjesto predsjednice Europske komisije u idućem petogodišnjem mandatu.
Ali zato ne negira svoju želju za foteljom Joseppa Borrella - sadašnjeg visokog predstavnika EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku. Jer njeno se ime pojavilo u preliminarnim raspravama na tu temu s obzirom kako Borrell definitivno odlazi s političke scene.
Na upit je li to uistinu tako, Kallas odgovara onom klasičnom, da se "u politici svašta može dogoditi". Prevedeno s političkog na dobri stari hrvatski jezik, to znači samo "DA". Pritom njena formulacija odgovora predstavlja isključivo "zaštitnu ogradu" u slučaju da od takvih visokih ambicija ne bude ništa.
Međutim, Kaja Kallas ima i dodatni razlog za još agresivniju proturusku retoriku koje u Europi ionako ne manjka. Zbog njega ona mora dodatno "ložiti" odnosno svima pokazati da je "pravovjerna" i da "ostaje na liniji" - kako je to bila praksa i u doba komunističkog SSSR-a.
Naime, kako podsjeća EUobserver, "Kallasin međunarodni ugled je u svakom slučaju pretrpio udarac kada je prošle godine objavljeno da njezin suprug Arvo Hallik zarađuje u Rusiji. Premijerka je objasnila da je Hallik imao manjinski udio u estonskoj tvrtki Stark Logistics, koju je sada prodao. Ali "on u tome nije vidio ništa loše jer nije imao ruskog klijenta, nikakav ruski posao ili bilo kakav promet u Rusiji", rekla je 46-godišnja estonska premijerka.
Sve ovo navedeno onda ipak opravdava spomenutu "čudnu logiku" estonske premijerke iz gornjeg dijela teksta, odnosno ukazuje kako se ipak ne radi o političkom idiotizmu, već puno prije o brizi za vlastite interese. I ovo potonje je, naravno, legitimno (prečesto se, na žalost, time rukovode i brojni drugi političari), ali koliko će u praksi biti honorirano tek ostaje za vidjeti.
Komentari čitatelja
na naše novosti