Sukob na Kosovu bio je ključni događaj u uspostavljanju "poretka zasnovanog na pravilima". Termin zvuči kao da bi mogao biti sinonim za "međunarodno pravo", ali je u stvari njegova antiteza...
slika
© Wikipedia Commons/The Central Intelligence Agency/Public domain
Širenje NATO pakta, zapadni lideri koji se hvale ratovima za vrednosti, međunarodne sudije koje odlučuju o optužbama za genocid, pozivi da se odbrani civilizacija od varvarstva - ponekad se čini kao da smo još uvek u 1990-im.

Ipak, osvrt na sukob u južnoj srpskoj pokrajini, Kosovu i Metohiji, iz 1999. godine otkriva koliko se svet promenio u poslednjih četvrt veka. Tada je Zapadni posthladnoratovski "poredak zasnovan na pravilima" bio na vrhuncu. A danas se polako, nasilno urušava dok nastaje novi, multipolarni svet.

Poredak zasnovan na pravilima

Sukob na Kosovu bio je ključni događaj u uspostavljanju "poretka zasnovanog na pravilima". Termin zvuči kao da bi mogao biti sinonim za "međunarodno pravo", ali je u stvari njegova antiteza - kao što su pravni naučnici sa zakašnjenjem počeli da primenjuju. Konkretno, "poredak zasnovan na pravilima" podrazumeva raskid sa sistemom UN posle 1945. godine, koji je bio zasnovan na principima suverene jednakosti i nemešanja u unutrašnje stvari drugih država.

Te 1999. godine UN su zaobiđene - kako bi se izbegao veto u Savetu bezbednosti od strane Rusije - a bombardovanje Jugoslavije je umesto toga izveo NATO. Čak su i njegove pristalice priznale da je to bombardovanje nezakonito po međunarodnom pravu, ali su tvrdile da je "opravdano moralnim osnovama". Ovo je bilo doba onoga što se u Britaniji nazivalo "etičkom spoljnom politikom", kada se govorilo da savest primorava na vojnu akciju zarad "odbrane univerzalnih moralnih vrednosti".

U čuvenom govoru iz aprila 1999, premijer Toni Bler je tvrdio da NATO vodi "pravedni rat" koji je postavio osnovu za "novu doktrinu međunarodne zajednice". U suštini, doktrina se sastojala od globalističkog pogleda na ekonomiju, životnu sredinu i "međunarodnu bezbednost". Toni Bler je rekao da je "najhitniji spoljnopolitički problem identifikovanje okolnosti u kojima treba da se aktivno uključimo u sukobe drugih ljudi".
bler i tači
© ZUMA Press, Inc./Alamy Stock PhotoBivši britanski premijer Toni Bler (levo) prima uramljenu deklaraciju o nezavisnosti tzv. Kosova od strane kosovskog premijera, bivšeg lidera terorističke OVK, Hašima Tačija, Priština, 8. jul 2010.
Ovo je bila vizija "zajednice" kojom će upravljati dominantne vojne sile jer - kako je Bler objasnio - "narodi koji imaju moć, imaju odgovornost". Ovo je suština poretka zasnovanog na pravilima: u skladu sa sopstvenim samoproglašenim "vrednostima", moćni odlučuju gde i kako će se "aktivno uključiti" u pitanja onih manje moćnih.

"Pravo na intervenciju"

Manje od dve nedelje pre nego što je počeo da bombarduje Jugoslaviju, NATO je završio svoj prvi talas proširenja na Istok, prihvatajući Mađarsku, Poljsku i Češku Republiku. Već tada je izgledalo da - kako je to nedavno rekao državni sekretar Entoni Blinken - "ako niste za stolom u međunarodnom sistemu, bićete na meniju".

Istog meseca kada je Bler počeo da propoveda svoju "doktrinu", češki predsednik Vaclav Havel je na sličan način zamislio budući svet kojim će upravljati "saradnja između većih, uglavnom nadnacionalnih, entiteta", u kome bi "pojam da nas se ne tiče šta se dešava u drugim zemljama nestao kroz rupu istorije". Priznajući da je Jugoslavija bila "napadnuta... bez direktnog mandata UN", Havel je tvrdio da je to zbog NATO-ovog "poštovanja zakona, koji je viši od zakona koji štiti suverenitet država" - "viših vrednosti" univerzalnih ljudskih prava.

Logiku je izvukao Bernar Kušner, prvi guverner posleratnog Kosova. Tvrdio je da je vreme za "odlučujuću evoluciju međunarodne svesti", pri čemu će 'novi moral' biti "kodifikovan u 'pravu na intervenciju' protiv zloupotrebe nacionalnog suvereniteta". Samo humanitarizam nije bio dovoljan: "treba da uspostavimo napredno pravo svetske zajednice da se aktivno meša u poslove suverenih država".
foto
© EPA-EFE/Attila KisbenedekSleva nadesno: albanski lider terorističke OVK Hašim Tači, specijalni predstavnik generalnog sekretara UN Bernar Kušner, komandant KFOR-a Majk Džekson, komandand OVK Agim Čeku i američki NATO general Vesli Klark, Kosovo, oktobar 1999.
Posle 11. septembra, etička opravdanja za rat su ugrađena u "rat protiv terorizma", uprkos povremenim neskladima u tonu. Vašington je, navodno, potrošio stotine hiljada dolara angažujući konsultante za odnose s javnošću da "humanizuju rat" u Avganistanu, gde su američki avioni bacali pomoć, kao i kasetne bombe (obe u žutoj ambalaži) u pokušaju da spasu neke Avganistance dok druge ubijaju. Prema rečima američkog državnog sekretara Kolina Pauela, bombardovanje je bilo "trijumf ljudskih prava". Slično, u Iraku je predsednik Džordž Buš mlađi obećao "oslobođenje", dok je Toni Bler istakao "moralni argument za smenu Sadama".

"Benigna" diktatura

Mnogi posmatrači su kritikovali ono što su videli kao ciničnu, instrumentalnu upotrebu humanitarizma u ratu protiv terorizma, ali problem nije samo u tome što su intervencije selektivne, loše sprovedene ili potkopane skrivenim motivima. Suštinski problem je u tome što je najbolje čemu se možemo nadati pod takvim sistemom benigna globalna diktatura. Poredak zasnovan na pravilima vraća nas u neokolonijalni svet u kome moćni odlučuju kojim ljudima treba da se "pomogne" i sebi daju pravo da odluče ko će to činiti.

To je suprotnost suverenoj jednakosti - svet međunarodnih protektorata (u Bosni i na Kosovu) i ratova za promenu režima (u Avganistanu, Iraku i Libiji). Ovi poslednji nisu proizveli ništa osim krvavog haosa. Prvi su samo zamrznuli sukobe umesto da ih rešavaju. Na Kosovu je četvrt veka zapadne izgradnje države proizvelo "propalu državu", u kojoj srpska manjina i dalje trpi svakodnevno uznemiravanje i nasilje.
mmmmmmmmm
© Snimak ekrana/Jutjub/Kosovo OnlineHospitalizacija srpskog dečaka Stefana Stojanovića (11), na kojeg je na Badnji dan pucao Albanac 6. januar 2023.
Ovo nije idealizovanje UN, gde je stvarna moć uvek bila u Savetu bezbednosti. Pre Kosova, pokrenute su intervencije pod zastavom UN protiv Iraka, Somalije i Haitija, a zapadne sile su preuzele na sebe da odlučuju gde će povući granice novih država u bivšoj Jugoslaviji, svesno zaoštravajući građanske sukobe dok su to činile. Tokom većeg dela 1990-ih izgledalo je kao da bi preuređene UN mogle da obezbede okvir za "novi svetski poredak" - koji je proglasio Džordž Buš stariji na početku decenije - ali je logika unipolarnog sveta vodila u suprotnom smeru.

Tokom Hladnog rata, iako su posle 1945. godine konvencije o suverenoj jednakosti i nemešanju u pitanja drugih država često kršene, one su ipak bile važne u delegitimisanju agresivne spoljne politike i predstavljale su istorijsku dobit za države koje su ranije bile samo kolonijalni posedi. Formula "nezakonito, ali legitimno" - koja je korišćena za južnu srpsku pokrajinu, Kosovo - pokazala je koliko se ciljano sve raspršilo tokom 1990-ih.

Propagandni rat

Kritičari zapadne politike 1990-ih imali su tendenciju da tvrde da ona nije bila dovoljno odlučna, da je dozvoljeno da se dogode strašne stvari dok su zapadne sile bile ograničene nezgrapnim sistemom UN. Lideri NATO pakta su 1999. godine bili u velikoj meri uspešni u predstavljanju sebe kao rešenja za ovaj problem, zahvaljujući ekstremnoj naklonosti (sa nekoliko časnih izuzetaka) zapadnih novinara.

Prihvatanje tvrdnje da je NATO bombardovanje moralno opravdano - makar i nelegalno - pokazalo je da je medijsko predstavljanje rata bilo ključno. Ipak, praktično sve što je NATO rekao o Kosovu bilo je ili pogrešno ili potpuno lažno. NATO je navodno krenuo u rat nevoljno, nakon što su diplomatski napori bili iscrpljeni, ali je tzv. "mirovni sporazum" svesno bio osmišljen tako da bude odbačen. Jedan američki zvaničnik je tada izričito rekao novinarima da smo "namerno postavili previsoku lestvicu da se Srbi povinuju. Treba im bombardovanje, a to će i dobiti". Da bi ove činjenice bile sakrivene od javnosti - novinarima je jednostavno rečeno da o tome ne izveste - i oni su se bezpogovorno povinovali.

Druga ključna tvrdnja tokom priprema za rat bila je da su jugoslovenske snage navodno masakrirale albanske civile, posebno u selu Račak 15. januara 1999. Vilijam Voker, američki šef misije Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS) na Kosovu, posetio je lice mesta i odmah proglasio da je reč o "neopisivom zverstvu" i "zločinu protiv čovečnosti". Njujork tajms je objavio na naslovnoj strani priču o "osakaćenim telima" sa "izvađenim očima" i "razbijenim glavama". Predsednik Bil Klinton je opisao "nevine muškarce, žene i decu odvedene iz svojih domova u jarugu, naterane da kleknu u prašini, pokošene paljbom".
voker
© AP Photo/Visar KryeziuVilijam Voker na sahrani u selu Račak, februar 1999.
Ovi izveštaji nisu imali mnogo veze sa onim što se zapravo dogodilo u Račku - sukobu između jugoslovenskih službi bezbednosti i gerilaca tzv. "Oslobodilačke vojske Kosova" (OVK) - ali većina zapadnih novinara ih je samo ponovila.

Jedan od retkih koji je osporio zvaničnu verziju događaja - francuski reporter Reno Žirard - rekao je da su ga okružile britanske i američke kolege koje su govorile "Ubijate našu priču". Kao što ističe jedna studija o ovoj i drugim epizodama u propagandnom ratu, mediji su stvorili "iluziju više izvora" jer su različiti mediji reprodukovali iste iskrivljene izveštaje i stvarali "iluziju nezavisne potvrde", pošto su zvaničnici citirali novinske izveštaje kao podršku pričama koje su sami preneli novinarima.

NATO je takođe više puta tvrdio da je morao da počne da bombarduje kako bi sprečio izbegličku krizu. Portparol Stejt departmenta Džejms Rubin, na primer, rekao je 25. marta 1999. da NATO nije reagovao "imali biste stotine hiljada ljudi koji bi prelazili granicu". Privatno, međutim, znali su da će izazvati upravo takvu krizu. Američka diplomata pri OEBS-u, Norma Braun, kasnije je rekla da su "svi znali da će doći do humanitarne krize ogromnih razmera ako NATO bombarduje. O tome se raspravljalo u NATO paktu i u OEBS-u". Ipak, kako se kriza razvijala - novinari su je tretirali kao potvrdu da su vazdušni napadi neophodni i ispravni - "zaboravljajući" da je sprečavanje izbegličke krize ikada bilo opravdanje za bombardovanje.

Jedan britanski TV novinar je kasnije tvrdio: "Zato je NATO krenuo u rat - da bi izbeglice mogle da se vrate na Kosovo". NATO je, naravno, negirao bilo kakvu odgovornost, insistirajući da je "etničko čišćenje" kosovskih Albanaca rezultat smišljene politike i da bi se u svakom slučaju dogodilo. U tom trenutku, nemačka vlada je obelodanila tajne dokumente koji ocrtavaju navodni "plan" Srba - "Operacija Potkovica". Ispostavilo se da je ovaj navodni "nacrt genocida" zapravo laž koju su izmislile nemačke obaveštajne službe, nekoliko meseci nakon završetka rata.


Nemačka je bila među prvim zapadnim državama koje su počele da naoružavaju i obučavaju tzv. "Oslobodilačku vojsku Kosova" (OVK) još od sredine 1990-ih. Pored izgradnje gerilske vojske, NATO moćnici su potkopali ono što je preostalo od jugoslovenske države finansiranjem političkih protivnika režima, što je kasnije dovelo do svrgavanja predsednika Slobodana Miloševića 2000. godine - i postalo obrazac za naredne "obojene revolucije".

Dve bazične promene

Propaganda koja okružuje aktuelne ratove u Ukrajini i Izraelu ponekad stvara utisak da se malo toga politički promenilo na Zapadu, ali se, naravno, mnogo toga promenilo. Davno je nestao mesijanski žar liberalnog intervencionizma i oholost kojom su bili obeleženi pokušaji da se preko navodnog rata protiv terorizma prepravi stvarnost na terenu. Danas se Zapad još više plaši rizika nego te 1999. godine kada je NATO bombardovao suverenu državu, Jugoslaviju, sa velikih visina. Sada šalje oružje i slavodobitno objavljuje da su izazvani ratovi "dobar posao" za proizvođače oružja.

Blerov opis rata na Kosovu kao "bitke između dobra i zla; između civilizacije i varvarstva; između demokratije i diktature" bio je pokušaj da se NATO bombardovanje proda javnosti kao epska borba za zapadne vrednosti. Sada - ispod površine govora o "vrednostima" - komentatori promovišu proksi rat Zapada protiv Rusije uz argumente da je za njih "jeftin" i da ginu tuđi sinovi.

Neki su prihvatili tvrdnju Izraela da u Gazi vodi "egzistencijalnu borbu između civilizacije i varvarstva", ali izraelske akcije - u kojima je ubijeno više od 30.000 ljudi, uz bar dvostruko više povređenih i raseljavanje većine stanovnika Gaze - predstavljaju manje atraktivnu reklamu za "civilizaciju" nego sedamdesetosmodnevno NATO bombardovanje Jugoslavije (Srbije i Crne Gore). Kako jedna procena kaže, bez obzira na ishod trenutnih sukoba, "izgleda da je Zapad već izgubio na normativnom i narativnom frontu".
gaza
© Ali Jadallah/Anadolu Agency via Getty ImagesDim iznad naseljenih područja u Gazi tokom izraelskog bombardovanja, 11. oktobar 2023.
Delimično, to je zbog moći društvenih medija i sve veće irelevantnosti starih medija - "nasleđenih" čuvara kapija - iako zapadne vlade, naravno, traže nova sredstva kontrole. Ali, postoje još dve fundamentalne promene:
  1. Prva je bazična promena geopolitičke moći i sve veća spremnost da se osporava zapadna hegemonija.
  2. Druga je porast tzv. populizma i odbacivanje globalističkih elita unutar zapadnih zemalja. Kada je Donald Tramp izabran 2016, jedna od najvećih briga elite bila je da će to biti nazadovanje za globalizam. Uticajni pisac (i suprug Viktorije Nuland) Robert Kejgan, na primer, rekao je da se plaši da bi "Amerika mogla ponovo da počne da se ponaša kao normalna država", prateći sopstvene interese, ne preuzimajući više "odgovornost za globalni poredak".
Nema mesta samozadovoljstvu. Kako novi, multipolarni poredak počinje da se oblikuje, ponekad se čini da ulazimo u period povećane opasnosti, gde imamo malo čemu da se radujemo osim izboru između različitih vrsta autoritarnosti. Populistički lideri do sada uglavnom nisu ispunjavali svoja obećanja - u Britaniji, na primer, politička klasa nakon Bregzita učinila je sve što je mogla kako bi povećala učešće Velike Britanije u transnacionalnim institucijama, posebno u NATO paktu.

Ipak, opadanje zapadne dominacije i porast multipolarnosti su inherentno pozitivni, utoliko što predstavljaju izazov globalizmu i nude nove mogućnosti manjim državama da ponovo potvrde svoju suverenost i nezavisnost. Danas postoji nova nada da bi se Kejganova "noćna mora" - da će SAD i njeni saveznici izaći "iz posla oko novog svetskog poretka" - možda ipak ostvariti.
O autoru:
Philip Hammond je profesor emeritus medija i komunikacija na Univerzitetu London saut benk (London South Bank University) i koautor knjige "Degradirana moć: Mediji i Kosovska kriza" (Plato, 2001).
Izvor: ZNet