Slika

Yasser Arafat

Komentar: Na 11. obljetnicu smrti Yassera Arafata donosimo Vam ekskluzivni prijevod članka u kojem se raspravlja o mogućim uzrocima smrti, a vjerojatno i ubojstva tog neumornog i neustrašivog borca za prava palestinskog naroda.


Danas znamo da su ga otrovali - ali tko?

Yasser Arafat je umro 11. studenog 2004. godine, od misteriozne bolesti. Njegovi neprijatelji su proširili glasine da je bolovao od AIDS-a: David Frum, s tipičnom elegantnošću, tvrdio je da je obolio od AIDS-a jer je imao intimne odnose sa svojim tjelohraniteljima. Sada, međutim, otkrilo se da je Arafat otrovan: uzrok njegove smrti je izloženost vrlo visokim razinama polonija-210 [PDF], rijetke radioaktivne tvari. Istraga koju je provela Al Jazeera pokazala je da su Arafatovi osobni predmeti, koje je toj medijskoj organizaciji dala njegova udovica, sadržavali nekoliko puta veću razinu polonija od normalne koja bi se inače bila na takvima stvarima. Terminalni simptomi palestinskog vođe su bili slični simptomima koje iskuse žrtve trovanja polonijem: tvar pogađa gastrointestinalni trakt i osoba propada.

Izrael je nekoliko puta bombardirao Arafatovo sjedište u Ramali, a i okružili su to mjesto - ali ipak je Arafat još uvijek ustrajao. Nisu ga uspjeli istjerati. Što je još gore, njegova nesretna situacija postajala je metafora za stanje njegovog naroda, koji su bili - i još uvijek jesu - zatvorenici na vlastitoj zemlji. Njegov bivši savjetnik je tvrdio da su ga otrovali Izraelci, koji su zadržavali palestinska kola hitne pomoći koja su se koristila za isporuku Arafatovih lijekova u njegovo sjedište u Ramali. U to vrijeme, mislilo se otpisati takve tvrdnje kao čisto polemičke vježbe: u svjetlu novih dokaza, međutim, treba postaviti to pitanje.

Jednostavno zato što je i dalje nastavio postojati unatoč takvom neprekidnom napadu, Arafat je pobjeđivao Izraelce svakim danom. Morali su ga se riješiti. Jesu li? Nikada nećemo znati za sigurno, ali valja uočiti da su izraelske prijetnje da će ga ubiti prethodile njegovoj preuranjenoj smrti manje od godinu dana. Kao što je dobro poznato, izraelski obavještajci su izveli brojne atentate: to je samo još jedan od alata u njihovim međunarodnim operacijama, alat kojeg nikad nisu oklijevali koristiti. Za spletku oko falsificiranja putovnica koja je uključivala Novi Zeland, Veliku Britaniju, Francusku, Španjolsku i niz drugih zemalja se na široko vjerovalo da je trebala opremiti Mossadov tim ubojica upadica, koji bi se po volji mogli provući u - i iz - ciljanih područja.

Izraelci su posebno jako mrzili Arafata, iz dva razloga:

1) Njegove dugovječnosti - Palestinski pokret ima puno [pdf] frakcija, ali malo prepoznatljivih vođa. Arafat je bio oličenje vođe, i nitko od njegove smrti nije dosegao njegov položaj. On je bio politički preživljavač, preživljujući brojne pokušaje atentata i izmičući spletkama unutarnjih neprijatelja da ga se riješe. Jednostavno zato što je bio tu tako dugo, postao je živi simbol palestinske borbe za samoodređenje - i to je jedan veliki razlog zašto su ga se Izraelci riješili.

2) Njegovog sekularizma - Izraelci su poticali rast skupina kao što su Hamas u početku, kako bi podijeliti elemente koji su bili više vjerski orijentirani od izrazito sekularne Palestinske oslobodilačke organizacije/Fataha, na čijem čelu je bio Arafat. Lako je prikazati Palestince kao sulude džihadiste kad su skupine poput Hamasa ili Islamskog džihada najvidljiviji prvaci njihovog cilja: sekularni PLO je Izraelcima predstavljao problem u odnosima s javnosti. To je još jedan razlog zbog kojeg bi ga se Izraelci riješili.

Jedan aspekt ovog slučaja je vrlo čudan: polonij-210 je isti otrov kojim je doziran Alexander Litvinenko. Litvinenko, bivši dužnosnik KGB-a, prešao je na islam, pridružio se čečenskim pobunjenicima, te je postao suradnik Borisa Berezovskog, zloglasnog ruskog oligarha kojeg traže zbog optužbi za pronevjeru u njegovoj domovini. Litvinenko i Berezovski su ruska verzija članova Pokreta za istinu o 11. rujnu: oni vjeruju da je praktički svaki teroristički napad na ruske gradove "izrežirao" Vladimir Putin kako bi zadržao vlast. Kada se razbolio, Litvinenko je optužio rusku špijunsku agenciju da ga je otrovala - iako se to čini malo vjerojatno.


Komentar: Za više o slučaju Litvinenko kojeg su nedavno ponovno oživili kako bi demonizirali Putina, pogledajte: The insolvability of the US-Russia stand-off: The psychopath's problem with Russian facts
Prema priči britanske vlade, glavni "anti-Putinov križar" je poslao dva agenta FSB-a koji su primijenili radioaktivni otrov nudeći mu predah uz lončić čaja (oko pola šalice) koji su naručili u londonskom hotelu. Problem s tom tvrdnjom je da je sam Litvinenko spontano dogovorio sastanak s dvojicom muškaraca samo nekoliko sati prije nego što ih je upoznao. Tako da bi povjerovali da su dvojica agenata ubili svojeg bivšeg sunarodnjaka, moramo pretpostaviti da su oni nekako sumnjali da će ih Litvinenko pitati za susret i da su nosili sa sobom zalihu polonija za samo takvu prigodu. Osim toga, jedan od agenata upoznao je svog osmogodišnjeg sina s Litvinenkom, čak mu je i rekao da mu pruži ruku, nakon što je Litvinenko popio neku količinu navodno radioaktivnog čaja. Litvinenkova supruga, Marina, rekla je istražiteljima da je u trenutku svoje smrti, Litvinenko radio za MI6.

Polonij-210 nije nešto što možete kupiti na policama svog lokalnog supermarketa. To nije čak ni nešto što bi neki ludi znanstvenik mogao skuhati u svom kućnom laboratoriju. Oko 100 grama te tvari se proizvede godišnje za specijalizirane tehničke namjene. Jedine osobe koje imaju pristup stvarima tog tipa su državni službenici, ili, barem, privatne organizacija s vrlo značajnim sredstvima na svom raspolaganju.

Ono što je zanimljivo je da diplomatski razgovor, koji datira iz 26. prosinca 2006. i koji je objavio WikiLeaks, daje detalje o razgovoru jednog američkog diplomata s ruskim špijunom Anatolijem Safonovim, u kojem Safonov tvrdi da su Rusi rekli Britancima o uvozu "nuklearnog materijala" u London tijekom afere s Litvinenkom - i da su im rekli da je cijela stvar bila "pod kontrolom prije nego što se trovanje dogodilo." Tijekom istog razgovora, Safonov - glavni predstavnik Putina po pitanjima u vezi terorizma - opisao je niz prijetnji i njihove moguće izvore:

"Safonov je istaknuo obeshrabrujući broj zemalja koje predstavljaju posebnu terorističku prijetnju, spominjući Sjevernu Koreju, Pakistan, Južnu Afriku, Libiju, Iran, Indiju i Izrael (molim?). Opisao je niz opasnosti, naglašavajući neposrednije prijetnje koje predstavljaju nuklearni i biološki terorizam, ali i priznajući rizike kemijskog terorizma."

Iako uporaba izraza "molim" treba ukazati na nevjericu našeg diplomata na uključivanje Izraela na taj popis, ono što se danas zna Arafatovoj smrti bi trebalo skinuti poveze s nekih očiju - da, čak i u Državnom tajništvu SAD-a.