Drevni otisci ruku u pećini u Sahari ne pripadaju ljudima
© EMMANUELLE HONORÉ
Pećinski otisci prstiju već godinama raspiruju maštu arheologa, antropologa i sveopće javnosti, ali čini se kako je misterija znatno veća nego što smo mislili.

Razne crtarije po pećinama, koje datiraju iz vremena kada pismo još nije niti postojalo, raširene su od Australije preko Europe pa sve do Južne Amerike, svjedočeći o tome kako je ljudska vrsta oduvijek dijelila tu iskonsku potrebu za umjetničkim izražavanjem, u kojem god podneblju živjela. Naravno, ovakve se lokacije nalaze i u Africi, kolijevci čovječanstva, a jedna od posljednjih na toj listi jest Wadi Sura II, pećinsko skrovište otkriveno 2002. godine u egipatskoj Zapadnoj pustinji, dijelu divovske Sahare. Tamo su znanstvenici pronašli niz jednostavnih crtarija raznih životinja, ali i barem 13 jasno ocrtanih otisaka ruku, za koje se vjerovalo kako su pripadali maloj djeci te su nastali prije 6 000 do 8000 godina.
Drevni otisci ruku u pećini u Sahari ne pripadaju ljudima
© EMMANUELLE HONORÉ

No, priznata i poznata arheologinja Emmanuelle Honore vjeruje kako se ipak ne radi o otiscima ruku djece, pa čak niti ljudi, već... gmazova! Na žalost, moramo razočarati sve one koji su se ponadali kako će ova stručnjakinja zaključiti kako su tu u igri nekakve vanzemaljske sile, ali rješenje bi tako moglo biti mnogo svjetovnije prirode. Honore je pećinu prvi put posjetila 2006. godine i već je tada primjetila kako su otisci znatno manji od onih ljudske ruke, s neobično izduženim prstima. Obavila je usporedbeno testiranje s klincima iz svoje obitelji i jedne francuske bolnice i koje god dobi djeca bila, otisci jednostavno nisu odgovarali.
Drevni otisci ruku u pećini u Sahari ne pripadaju ljudima
© Emmanuelle Honoré/McDonald Institute for Archaeological Research 
Zato je potražila pomoć svojih kolega, a ključnim se pokazao rad profesorice Brigitte Senut iz pariškog Prirodoslovnog muzeja, koja je pomogla dokazati kako se uopće ne radi o primatima, već o otiscima gmazova. Kao glavni se krivci spominju pustinjski gušteri monitori i krokodili, a zašto je točno ta kultura i misteriozni crtači ovih zidnih murala koristila upravo noge gmazova za sada nije poznato. Emmanuelle Honore i njeni kolege ipak ističu kako ovi zaključci još uvijek nisu dokazani i kako se radi o hipotezi, što znači kako još uvijek postoji šansa da je sve to zapravo maslo nekih sila koje dolaze van ove planete...