Konačno se i dogodilo ono što su gotovo čitavo jedno stoljeće željno iščekivali građani Istanbula i čitave Turske, a za što je protiv vjere odano procjepljeni zapadni politički establišment, uvjeren u svoju snagu i nadmoć, smatrao kako se nikada neće dogoditi i da se službena Ankara to neće usuditi učiniti u ime zadržavanja stabilnih odnosa sa Zapadnim svijetom
(o čemu je riječ, doznajte malo kasnije u tekstu). Ali mnogi zapadni stratezi niti što razumiju kada je riječ o Turskoj i islamu općenito, a niti ih je previše briga za vjerska pitanja, pa tako i ona kršćanska, koja ne samo da im nisu bitna, već su učinili i sve da se to isto kršćanstvo izbaci iz cjelokupnog javnog prostora i života ljudi.
Zato su brojne crkve, u nedostatku vjernika, diljem tog istog zapada pretvorene u akustički idealne prostore za održavanje koncerata klasične glazbe, ali, nerjetko, i one druge - destruktivne, usmjerene na samo sablažnjavanje i crkvenog sakralnog prostora i ono malo preostalih praktičnih vjernika koji mogu samo nijemo i u čudu promatrati
potpuni moralni potop društava u kojima žive.
Naravno, brojne kršćanske crkve u EU već se godinama administrativnim potezom pera predaju i u ruke lokalnih muslimanskih zajednica - tj. za novac pretvaraju u džamije. Pa kada je to već tako, čemu onda tolika količina ovih dana iskazivanog licemjerja u tom istom Zapadu vezano uz istanbulsku Aju Sofiju?
Zapadu, koji je kršćanstvo odavno odbacio kao nešto retrogradno, staromodno, pa čak i uvredljivo za ljudski um - gotovo ga, skupa s vjernicima izjednačujući s psihičkim bolestima odnosno bolesnicima. Čemu onda licemjerje, nakon što se Turska, kao islamska država, "usudila" na SVOM TERITORIJU od nekdašnje srednjovjekovne velebne kršćanske bogomolje, istanbulske Aje Sofije opet stvoriti đamiju? Pa zar to isto, potpuno legalno ne rade i na Zapadu?
Štoviše, nekako mi se čini, kako se, usporkos toga, turski vjerski i državni službenici barem prividno trude iskazati veće poštovnje prema unutarnjim kršćanskim relikvijama Aje Sofije (prekrivajući ih velima isključivo u vrijeme muslimanskih obreda), nego što to čine čine zapadni lokalni i crkveni dužnosnici koji čitave crkve prodaju za novac, a sadržajno oskvrnjuju na razne bogohulne načine. Judina izdaja Isusa Krista prema ovome danas, čini se čak i sitnim grijehom, jer on, ipak, priprost i neobrazovan, u teološkom smislu nije znao ono što sada znaju (ili bi barem trebali znati) visoki crkveni dostojanstvenici kada su u pitanju temeljni postulati kršćanske vjere.
Komentar: Istanbulska konvencija je mnogo više od "međunarodnog mehanizma za zaštitu žena od nasilja". Konvencija je prvi međunarodni ugovor koji sadrži definiciju "roda" kao društvene uloge, ponašanja, aktivnosti i obilježja koja određeno društvo smatra prikladnim za žene i muškarce. Konvencija govori o stereotipima i rodnoj ravnopravnosti u smislu uklanjanja takozvanih tradicionalnih uloga muškaraca i žena u obitelji. Rodna ideologija je usputna i odskočna daska za dalja izopačenja društva.