bosna i hercegovina
Ko je više kriv za sadašnje loše odnose u BiH - domaći ili „međunarodni“ akteri? Svake godine povodom obeležavanja Dejtonskog sporazuma ističe se da Bošnjaci, Srbi i Hrvati ni posle toliko godina nemaju zajedničku viziju BiH, da entiteti ne sarađuju, da su Bošnjaci i Hrvati u FBiH kao „rogovi u vreći“, da je RS separatistička, da međunacionalna mržnja ne jenjava. I naposletku, i više uzgred, spominje se kako ni „međunarodna zajednica“ ne uspeva da nađe ključ rešenje za BiH.

„Međunarodna zajednica“, međutim, i nije adresa za rešenje problema, nego najveći deo problema. Još od samog početka krize u SFRJ, SAD i druge zapadne sile su zauzele svaka svoju stranu u BiH, ali i manipulisale svakom od njih da bi proširili svoj uticaj. Relativno najbolje su u tom pogledu prošli Srbi jer su imali podršku jedino svoje, iscrpljene i međunarodno stigmatizovane matice, a ponekad su se uzdali samo ,,u se i u svoje kljuse“. Rat u BiH morao je da traje sve dok SAD, sistematskim miniranjem evropskih mirovnih inicijativa, nisu iznudile da NATO bombarduje srpske položaje u Bosni i tako se prikaže kao trajno neophodan za održanje mira u Evropi.


Najpre je Cimerman, uz implicitno obećanje da će SAD vojno stati iza jedinstvene multi-kulti BiH, natociljao Izetbegovića da povuče paraf sa Lisabonskog sporazuma i uđe u rat protiv Srba, a onda je ovaj sam nastavio protiv Hrvata i Abdićeve autonomije. Kada se posle tri i po godine ratovanja našao pred kapitulacijom, Holbruk mu je u Dejtonu gurnuo „pod nos“ mirovni sporazum - nepovoljniji od Lisabonskog. Zabezeknutog Aliju je ohrabrio da je to samo privremeno rešenje i da će se SAD kasnije pobrinuti da Srpska nestane. A pošto je u poslednjih desetak godina aktuelna vlast u RS uspela da zaustavi taj proces nestajanja, Bošnjaci su ostali ne samo bez unitarne BiH, nego i bez svog entiteta - svedeni na nekoliko kantona na 25 odsto teritorije. Njihova poslednja nada da bi se spoljnopolitičkom intervencijom moglo nešto promeniti zamrla je izbornim porazom Hilari Klinton. Otuda nedavni očajnički vojni poklič o petnaestodnevnom ratu protiv Srpske (general Sefer Halilović) i uzdanje u pomoć Al Kaide (akademik Ibrahim Bušatlija).

Hrvate su, opet Amerikanci, uz pomoć Nemačke i Tuđmana, takođe natociljali da se Vašingtonskim sporazumom odreknu Herceg - Bosne i uđu u zajednički entitet s Bošnjacima. Mamac za to bilo je obećanje da će Federacija ući u konfederaciju sa Hrvatskom, koju više ne pominju politički naslednici ni Tuđmana ni Alije. Sada su se svi upregli da vrate Herceg - Bosnu, a kardinal Puljić preti da će to biti i na račun Srpske, iako je to em suprotno Vašingtonskom i Dejtonskom sporazumu, em bez saglasnosti Bošnjaka i Srba.

Srbi su se pak u vreme trijumfa Zapada u hladnom ratu i svemoći jedine supersile našli u nemilosti - i kao branioci državnih granica SFRJ, i kao ,,tamničari jugoslavenskih naroda”, a i kao pravoslavni Sloveni i ,,boljševički element“. Pošto nisu pristali da budu potpuno obespravljeni i ućutkani u nametnutoj nezavisnoj BiH, te ustali da poslednjim sredstvom brane svoju konstitutivnost, oni su godinama bili globalno satanizovani. Prisetimo se da su, recimo, Širak i Mok čitav srpski narod nazivali „zverima bez morala i zakona“! A to je bio samo predtekst da, nakon Dejtonskog sporazuma, SAD iniciraju i finansiraju Haški tribunal na kome je Srbima suđeno za „udruženi zločinački poduhvat“, na čelu s predsednicima Srbije i Srpske. Usledila je antidejtonska redukcija nadležnosti RS, najpre preko „bonskih ovlašćenja“ OHR-a, a sada preko trojice stranaca u Ustavnom sudu BiH. Za Dodika, koji je referendumom tome stao na put, Incko je na SB UN zatražio smenu. U svojoj sarajevskoj hibernaciji on nije ni primetio da se svet oko njega promenio i da SAD i EU nisu što su bile. „Resetovanje međunarodnog poretka, koji su u međuvremenu porušile, ne počinje sa Ukrajinom i Sirijom, nego sa bombardovanjem Jugoslavije“ - rekao je Putin u istupu na BRIKS-u. Otuda žurba Britanaca, uz pomoć domaće ministarke, da se u Srbiji zakonom zaštiti „istina o Srebrenici“, kao krunski alibi za sva nepočinstva prema Srbima. Analogno, i normalizacija odnosa u BiH može počivati samo na vraćanju izvornom Dejtonu. Iako kreatori Dejtonskog sporazuma, Amerikanci su, umesto da bdiju nad njegovom striktnom primenom, prvi počeli da ga ruše. Da nije bilo tako, narodi u BiH bi Aneks 4 tokom četvrt veka prihvatili kao svoj ustavni okvir.

Ovako, ako ni Bošnjaci ni Hrvati neće da poštuju izvorni Dejton, a spoljni garanti to čak podstiču ili tolerišu, onda je jedino rešenje - razlaz. Tokom 1992. godine, kada je teritorijalno-etnička izmešanost bila nalik leopardovoj koži, to očigledno nije bilo moguće bez rata. Ali 2016. ratnim etničkim čišćenjem i poratnim etničkim curenjem slika BiH svela se na tri nacionalno jednobojna polja. Granice sada mogu da se legalizuju i tri naroda u miru raziđu.