© Brown UniversityNovo istraživanje otkriva da se ista količina informacija razmijeni u zadanom vremenu neovisno o brzini govora.
Istraživanje otkriva da imamo tendenciju razgovarati unutar uskog komunikacijskog kanala kako ne bismo otkrili previše ili premalo informacija u određenom vremenu, izjavio je Uriel Cohen Priva, autor istraživanja i docent na Odjelu kognitivnih, lingvističkih i psiholoških znanosti na Sveučilištu Brown, u ožujskom broju Kognicije (Cognition, International Journal of Cognitive Science).
"Čini se da su ograničenja o količini informacija koju bismo trebali prenijeti u sekundi prilično stroga ili stroža nego što smo mislili", rekao je Cohen Priva.
U teoriji informacija, izbor rjeđe korištenih riječi prenosi veću „leksičku informaciju“, dok složenija sintaksa, kao što je pasiv, prenosi veću "strukturnu informaciju". Kako bi ostali unutar kanala, oni koji govore brže koriste jednostavniju sintaksu i uobičajenije riječi, dok oni sporijeg govora imaju tendenciju koristiti kompliciraniji stil izražavanja i rjeđe, neočekivanije riječi, otkrio je Cohen Priva.
Istraživanje daje samo nagovještaje o tome zašto ograničena brzina prijenosa informacija može upravljati razgovorom, izjavio je Cohen Priva. Može potjecati od poteškoća koje govornik ima prilikom formuliranja i prebrzog izgovaranja veće količine informacije ili od poteškoća koje slušatelj ima u procesuiranju i razumijevanju govora koji je izgovoren prebrzim tempom.
Analiziranje govora
Kako bi proveo istraživanje, Cohen Priva analizirao je dvije nezavisne kolekcije razgovornih podataka - Switchboard Corpus, koji sadrži 2400 zabilježenih telefonskih razgovora te Buckeye Corpus, koji se sastoji od 40 opširnih intervjua. Podaci sveukupno uključuju razgovore od 398 osoba.
Cohen Priva napravio je nekoliko mjerenja svih tih razgovora kako bi odredio brzinu prijenosa informacija svakog govornika - koliko su i u kojem vremenu prenijeli leksičkih i strukturalnih informacija, te brzinu govora - koliko su toga rekli u tom vremenu.
Izvođenje smislene statistike zahtijevalo je kompleksne izračune kako bi se odredila relativna frekvencija riječi, kako zasebno, tako i s obzirom na prethodne riječi i riječi koje su nakon njih uslijedile. Cohen Priva usporedio je koliko je vremena potrebno ljudima za prosječno izgovaranje svake riječi naspram toga koliko je vremena potrebno pojedinačnom govorniku za to. Također je mjerio koliko je često svaki govornik koristio pasiv u usporedbi s korištenjem aktiva te je u sva mjerenja od svake osobe uračunao dob, spol, brzinu govora drugog člana razgovora i druge moguće zbunjujuće čimbenike.
Na kraju je otkrio kroz dvije neovisne dimenzije - leksičku i strukturalnu - te dva neovisna izvora podataka - Switchboard i Buckeye - da je vrijedila ista statistički značajna korelacija: kako se brzina govora povećavala, tako je brzina prijenosa informacija opadala.
"Mogli smo pretpostaviti kako postoji puno različitih kapaciteta informacije u sekundi koje ljudi koriste u govoru i da je svaki od njih moguć te da se može promatrati svaki zasebno", rekao je Cohen Priva. "Ali da je to slučaj, pronalazak takvih učinaka bio bi jako težak. Umjesto toga, pouzdano su pronađeni u dvije različite zbirke u dvije različite domene".
Da li razlika u spolu nudi trag?
Cohen Priva otkrio je ključnu razliku koja se tiče spola koja bi mogla nuditi trag o tome zašto razgovor očigledno ima ograničenu brzinu prijenosa informacije. To može biti društveno nametnuto ograničenje za dobrobit slušatelja.
U prosjeku, dok su i muškarci i žene pokazali glavni trend, muškarci su prenijeli više informacija od žena pri istoj brzini govora. Nema razloga vjerovati u to da se sposobnost prenošenja informacija pri određenoj brzini razlikuje prema spolu, izjavio je Cohen Priva. Umjesto toga, pretpotstavlja kako se žene više brinu o tome da li će sugovornici razumjeti ono što govore. Primjerice, druge istraživanja pokazala su da žene tijekom razgovora daju povratne informacije, tzv. backchannel, češće od muškaraca, ili da koriste verbalne znakove tijekom dijaloga, kao što je „uh huh“, kako bi potvrdile razumijevanje.
Cohen Priva tvrdi da istraživanje ima potencijala da baci svjetlo na način na koji ljudi usavršavaju vlastito izražavanje. Jedna hipoteza iz područja je da ljudi odaberu što namjeravaju reći, a potom uspore svoj govor kako izgovaraju rjeđe ili kompliciranije riječi (npr. ako je teže, onda sporije). Ali on tvrdi da su njegovi podaci konzistentni s hipotezom da cjelokupna brzina govora diktira izbor riječi i sintaksu (npr. ako je brže, tada jednostavnije).
"Trebali bismo razmotriti model u kojem brzi govornici dosljedno biraju različite tipove riječi ili daju prednost različitim tipovima riječi ili strukturama", izjavio je.
Drugim riječima, kako netko govori povezano je s tim kako brzo govori.
Komentari čitatelja
na naše novosti