© WikipediaPredsjednik Ronald Reagan sa Caspar Weinberger, George Shultz, Ed Meese, i Don Regan
Skandal je započeo prilikom rada na oslobađanju sedam američkih talaca koje je u Libanonu držao Hezbollah, paravojna skupina povezana s Armijom čuvara islamske revolucije. Planirano je da izraelski brodovi dostave oružja u Iran, a onda bi Sjedinjene Države preko Izraela dobile svoj novac. Iranski partneri obećali su da će učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi se postiglo oslobađanje američkih talaca. Velike izmjene u planu su je osmislilo potpukovnik Oliver North iz Vijeća za nacionalnu sigurnost krajem 1985, prema kojima se dio prihoda od prodaje oružja preusmjerava za financiranje anti-sandinističke pobune Contre u Nikaragvi.
Dok je predsjednik Ronald Reagan bio pobornik Contre, dokazi da je on ovlastio zloupotrebu novca prikupljenog od prodaje oružja Iranu su sporni. Rukom pisane bilješke koje je napisao ministar obrane Caspar Weinberger 7. decembra 1985. godine, pokazuju da je Reagan bio upoznat sa potencijalnom razmjenom talaca s Iranom, kao i prodajom Hawk i tow raketa “umjerenim elementima” u toj zemlji. Weinberger je napisao za Regana: “On bi i mogao odgovoriti na optužbe za nezakonitosti, ali ne bi mogao podnijeti optužbu da je “veliki i jaki Predsjednik Reagan propustio priliku da oslobodi taoce”.
Nakon što su aktivnosti oko prodaje oružja otkrivene u novembru 1986., Reagan se pojavio na nacionalnoj televiziji i rekao da je doista došlo do prijenosa oružja, ali da Sjedinjene Države nisu davale oružje za taoce. Istraga je otežana kada su velike količine dokumenata koji se odnose na skandal uništene ili uskraćene istražiteljima zahvaljujući Reganovim državnim dužnosnicima. 4. marta 1987., Reagan se obratio naciji i u televizijskom obraćanju preuzeo potpunu odgovornost za sve radnje kojih je bio svjestan, i priznao da se “ono što je počelo kao strateško otvaranje prema Iranu pogoršalo, te se u suštini pretvorilo u trgovanje oružjem za taoce “.
Nekoliko istraživanja je uslijedilo, uključujući i ono od strane tročlane komisije Kongresa. Međutim, nije pronađen nikakav dokaz da je i sam predsjednik Reagan znao za opseg različitih programa. Na kraju se prodaja oružja Iranu nije smatrala kaznenim djelom, ali su podignute optužbe protiv pet osoba za njihovu potporu Contri. Te su optužbe, međutim, kasnije odbačene jer je uprava odbila prihvatiti kao dokaz deklasificirajuće dokumente.
Na kraju, četrnaest dužnosnika administracije bilo je optuženo, uključujući i tadašnjeg ministra obrane Caspara Weinbergera. Jedanaest presuda je izrečeno, od kojih su neke poništene u žalbenom postupku. Ostatak optuženih ili osuđenih pomilovan je u posljednjim danima predsjedanja Georgea H. W. Busha, koji je bio potpredsjednik u vrijeme afere. Iran-Contra afera i prevara koja je uslijedila kroz zaštitu visokih državnih dužnosnika, uključujući predsjednika Reagana, uzima se kao primjer ‘post-istine’ u politici.
Izrael kao posrednik u trgovini Washingtona i Teherana
Dana 17 juna 1985., savjetnik za nacionalnu sigurnost Robert McFarlane je napisao Direktivu u kojoj se pozivaju SAD da započnu ‘približavanje’ sa Islamskom Republikom Iran. U tekstu Direktive stoji:
“Dinamična politička evolucija odvija se unutar Irana. Nestabilnosti uzrokovana pritiscima zbog Iračko-iranskog rata, ekonomska propast i borba režima stvorili su potencijal za velike promjene unutar Irana. Sovjetski Savez je u boljem položaju od SAD da iskoriste bilo kakvu borbu za vlast koja bi rezultirala promjenama u iranskom režimu ... SAD trebaju poticati zapadne saveznike i prijatelje na saradnju kako bi Iran ispunio svoje uvozne zahtjeve da bi se tako smanjila potražnja za sovjetskom pomoći ... To uključuje dopremanje odabrambene vojne opreme “.Tajnik odbrane Caspar Weinberger imao je vrlo negativan stav o ovoj namjeri administracije u Washingtonu, a njegovo mišljenje je dijelio i državni sekretar George Shultz, navodeći da imaju određene indicije da je Iran državni sponzor terorističkih napada iz januara 1984. Samo je šef Središnje obavještajne agencije (CIA) William Casey podržao McFarlaneov plan za početak prodaje oružja Iranu .
Oliver North
Nakon što je razgovarao s izraelskim diplomatama Davidom Kicmche i Leedenom, McFarlane saznaje da su Iranci bili spremni da nagovore Hezbollah na oslobađanje američkih talaca u Libanonu, u zamjenu za izraelsku isporuku američkog oružja Iranu.
Nakon što je određen kao ‘država sponzor terorizma’ u januaru 1984, Iran je usred Iračko-iranskog rata mogao naći tek nekoliko zapadnih zemalja koje su bile spremne da ga opskrbe oružjem. Idejni plan je bio da Izrael pošalje brod oružja preko posrednika (identificiranog kao Manucher Ghorbanifar) Islamskoj republici kao pomoć navodnim umjerenim, politički utjecajnim, frakcijama unutar režima ajatollaha Homeinija za koje se vjerovalo da traže zbližavanje sa Sjedinjenim Američkim Državama; a nakon obavljene transakcije Sjedinjene Države bi nadoknadile Izraelu isto oružjem, čim prime novčanu naknadu. McFarlane se o tome dopisuje sa Shultzom i Weinbergerom:
“Kratkoročna dimenzija plana se odnosi na sedam talaca, a dugoročna uključuje početak privatnog dijaloga s iranskim dužnosnicima o širim odnosima ... Oni su tražili posebnu isporuku iz Izraela od 100 tow raketa ...“
O planu je razgovarano s predsjednikom Reaganom 18. jula 1985. godine i ponovno 6. augusta 1985. Shultz je na posljednjem sastanku upozorio Reagana da “upravo ulazimo u posao ‘oružje za taoce’ , a to ne bismo trebali činiti.”
Amerikanci su vjerovali da postoji umjerena frakcija u Iranu na čelu sa nedavno preminulim Akbarom Hašemijem Rafsanjanijem, koji je bio snažan glas Medžlisa i viđen kao jedan od vodećih kandidata za potencijalnog nasljednika lidera iranske revolucije Homeinija, te koji je navodno želio zbližavanje sa Sjedinjenim Američkim Državama. Amerikanci su vjerovali da je Rafsanjani imao moć da naredi Hezbollahu da oslobodi američke taoce te isposluje uspostavljanje odnosa s SAD-om prodajom oružja, što bi u konačnici vratilo Iran u prostor američke sfere utjecaja. Ostaje nejasno je li Rafsanjani stvarno htio zbližavanje sa SAD-om, ili je to bilo samo igranje sa naivnim Reaganovim državnim dužnosnicima koji su bili toliko očajni da vjeruju da je dotični bio umjereni lider, koji će utjecati na približavanje. Rafsanjanija, čiji je nadimak “Shark”, opisao je britanski novinar Patrick Brogan kao čovjeka osebujnog šarma i inteligencije, poznatog po svojoj suptilnosti i bezobzirnosti čiji su motivi u Iran-Contra aferi ostali do kraja potpuno misteriozni. Izraelska vlada je uslovljavala prodaju oružja odobrenjem iz vrha Sjedinjenih Američkih Država, a kada ih je McFarlane uvjerio da je američka vlada odobrila prodaju, Izrael se obvezao da će dostaviti oružje.
Godine 1985., predsjednik Reagan je završio u ‘Bethesda Naval Hospital-u’ na operaciji raka debelog crijeva. Dok se predsjednik oporavljao u bolnici, McFarlane se susreo s njim i rekao mu da su predstavnici Izraela kontaktirali Agenciju za nacionalnu sigurnost dostavljajući povjerljive informacije da se ono što je Reagan kasnije opisao kao “umjerenu” Iransku frakciju na čelu Rafsanjanijem ne razlikuje od ‘Ajatollahove tvrdolinijaške antiameričke politike’. Prema Reaganu, ovi Iranci su nastojali uspostaviti miran odnos sa Sjedinjenim Državama, prije uspostavljanja formalnih odnosa nakon smrti već tada starog Ayatollaha Homeinia. U prilog Reaganovih uvjerenja, išle su i McFarlanove tvrdnje da su Iranci, da pokažu svoju ozbiljnost, ponudili uvjeriti Hezbollahove militanate da oslobode sedam američkih talaca. McFarlane se sastao s izraelskim posrednikom. Reagan je tvrdio da je on to dopustio jer je vjerovao da će tako biti uspostavljeni odnosi sa strateški pozicioniranom zemljom što će spriječiti Sovjetski Savez da uradi isto. Iako je Reagan tvrdio da je prodaja oružja bila namijenjena “umjerenim” frakcijama Iranaca, Walshova istraga afere ‘Iran / Contra’ je pokazala da je prodaja oružja bila usmjerena “na Iran” sam po sebi, koji je bio pod kontrolom Ayatollaha.
U svojoj autobiografiji 1990. An American Life, Reagan je tvrdio da je bio duboko posvećen osiguravanju oslobađanja talaca; navodno je saosjećanje motiviralo njegovu potporu inicijativi za prodaju oružja. Predsjednik je zatražio da “umjereni” Iranci učine sve što je u njihovoj mogućnosti da oslobode taoce iz zarobljeništva Hezbollaha. Reagan je uvijek insistirao u javnosti nakon izbijanja afere krajem 1986. da je svrha trgovine ‘oružje-za-taoce’ bila uspostava radnog odnosa s “umjerenom” frakcijom povezanom s Rafsanjanijem što bi rezultiralo relaksiranjem odnosa te ponovnim uspostavljanjem Američko-iranskog saveza nakon očekivane smrti Homeinija do kraja Iračko-iranskog rata te da će se tako ujedno i okončati iranska podrška ‘islamskom terorizmu’. Važnost oslobađanja talaca u Libanonu spominjao je kao sekundarni problem. Na drugoj strani, kada je svjedočio pred Tower Komisijom, Reagan je izjavio da je talačka kriza bila glavni razlog prodaje oružja Iranu.
Evo šta su SAD preko Izraela dostavile Iranu:
20 augusta, 1985. Iranu je isporučeno 1996 TOW protutenkovskih raketa, a 14. septembra 1985. došlo je još 408 komada. 24. novembra 1985 Irancima je predato 18 raketa sistema protuzračne odbrane Hawk, a 17. februara 1986. još 500 svitaka. 27. februara 1986. došlo je 500 komada istih raketa, a 24 maja njih 508 uz 240 Hawk rezervnih dijelova, čija je isporuka dopunjena novom od 4. septembra iste godine, da bi 28 oktobra 1986. došla još jedna pošiljka od 500 Hawk raketa.
Modifikacije originalnog plana
Robert McFarlane je dao ostavku 4. decembra 1985. navodeći da želi više vremena provoditi sa svojom obitelji. Zamijenio ga je admiral John Poindexter.
Dva dana kasnije, Reagan se sastao sa svojim savjetnicima u Bijeloj kući, gdje je predstavljen novi plan. Odnosio se na male promjene u transakcijama oružja: umjesto da oružje ide “umjerenin” iranskim skupinama, ono će ići na “umjerene” iranske vojne lidere. Čim bi oružje bilo isporučeno iz Izraela zračnim putem, taoci koje drži Hezbollah bili bi pušteni na slobodu. Izraelu je prema ovom planu i dalje nadoknađivano oružje od strane SAD-a. Iako se ovome čvrsto protivio državni sekretar George Shultz i ministar odbrane Caspar Weinberger, plan je odobren od strane Regana, koji je izjavio “Nismo u trgovinskom dealu ‘oružje za taoce’, niti smo u pregovorima s teroristima”.
Na dan McFarlanove ostavke, Oliver North, vojni pomoćnik američkog Vijeća za nacionalnu sigurnost (NSC), predložio je novi plan za prodaju oružja Iranu, koji je uključivao dvije velike prilagodbe: umjesto prodaje oružja preko Izraela, prodaja bi bila direktna, a dio sredstava bi išao za Contru, odnosno nikaragvanske paravojne formacije koje su vodile gerilski rat protiv demokratski izabrane sandinističke vlade. Članovi tima za trgovanje sa Iranom bili su admiral Poindexter i njegov zamjenik pukovnik North.
Originalni 'umjereni pobunjenici', pripadnici Contre, u ophodnji u 1987.
I prodaja oružja Iranu i uplata sredstava na račun Contre, trebale su završiti tzv. Bolandovim amandmanima. Dužnosnici administracije tvrdili su da bez obzira na odluku Kongresa o ograničavanju sredstava za finansiranje Contre, predsjednik (ili u ovom slučaju uprava) mogu dostavljati pomoć tražeći alternativne načine financiranja, bilo privatne ili kod stranih vlada.
7. januara 1986. godine, John Poindexter predložio je predsjedniku modifikaciju odobrenog plana. Umjesto da pregovaraju sa “umjerenim” iranskim političkim skupinama, Sjedinjene Države će pregovarati sa “umjerenim” pripadnicima iranske vlade. Poindexter je kazao Reaganu da Ghorbanifar ima značajne veze unutar iranske vlade, tako da je s nadom u oslobađanje talaca, Reagan odobrio taj plan, kao pozitivan.Tokom februara 1986. godine, oružje je isporučivano izravno u Iran od strane Sjedinjenih Američkih Država (kao dio Oliver North plana, bez znanja predsjednika Reagana), ali niko od talaca nije pušten. Umirovljeni savjetnik za nacionalnu sigurnost McFarlane je krenuo u novu diplomatsku misiju, ovaj put u Teheran; donoseći sa sobom na dar Bibliju sa potpisom Ronalda Reagana. Izravno se susreo s iranskim dužnosnicima povezanim s Rafsanjanijem od kojih je tražio da se uspostavom normalnih američko-iranskih odnosa pokušaju osloboditi četiri preostala taoca.
Američka delegacija bila je u sastavu McFarlane, North, Cave (umirovljeni CIA agent koji je radio u Iranu u periodu 1960-70), Teicher, izraelski diplomat Amiram Nir i CIA-in prevodilac. Stigli su u Teheran u izraelskom zrakoplovu koji je nosio krivotvorene irske oznake 25. juna 1986. Ovaj sastanak također nije uspio. Na McFarlanovo iznenađenje, on se nije sastao sa ministrima, već je umjesto toga imao sastanke sa prema njegovim riječima: “trećerazrednim dužnosnicima”. U jednom trenutku, ljutiti McFalane je uzviknuo: “.. Kao što sam ministar, očekujem da ću se sastati s donositeljima odluka inače, ove pregovore možete obaviti sa mojim osobljem”. Tokom pregovora Iranci su tražili koncesije, kao što su izraelsko povlačenja sa Golanske visoravni, koje su Sjedinjene Države odbile. Što je još važnije, McFarlane je odbio da brod rezervnih dijelova za Hawk rakete bude isporučen Iranu bez prethodnog oslobađanja američkih talaca. Različita pregovaračka stajališta dovela su da McFarlaneova misija ode kući nakon četiri dana, ali neobavljenog posla. Nakon neuspjeha ove tajne posjete Teheranu, McFarlane savjetuje Reagana da više ne razgovara s Irancima ni po kojem pitanju.
Dogovori za rušenje Saddama Hussaina
Dana 26. jula 1986., Hezbolah je oslobodio američkog taoca oca Lawrenca Jencoa, bivšeg šefa ‘Catholic Relief Services-a’ u Libanonu. Nakon toga, William Casey, načelnik CIA-e, zatražio je da Sjedinjene Države odobre ponovno slanje pošiljke malih raketnih dijelova za iranske vojne snage kao način izražavanja zahvalnosti. Casey je također opravdao taj zahtjev navodeći da bi gubljenje kontakta sa iranskom vladom rezultiralo mogućim pogubljenjem talaca. Reagan je odobrio isporuku kako ne bi došlo do takvog razvoja događaja.
North ovo koristi kako bi uvjerio Reagana da se prebace na režim “postepenog“ oslobađanja talaca, jedan po jedan, umjesto politike “sve ili ništa”, čemu su Amerikanci težili do tada. Do ove tačke, Amerikanci su već bili umorni od Ghobanifara koji je i sam bio nepošten posrednik koji je igrao na obje strane radi svoje lične koristi. U augustu 1986., Amerikanci su uspostavili novi kontakt sa iranskom vladom, Alija Hašemija Bahramanija, nećaka Rafsanjanija i službenika u Revolucionarnoj gardi.
Činjenica da je Revolucionarna garda prema američkom stavu bila duboko uključena u međunarodni terorizam još više je Amerikance vezala za Bahramanija, koji je viđen kao neko sa potencijalnim utjecajem na promjenu iranske politike. Richard Secord, američki trgovac oružjem koji je bio korišten za sklapanje ugovora s Iranom pisao je Northu. “Moj je sud da smo otvorili novi i vjerovatno bolji kanal sa Iranom”. North je bio toliko impresioniran Bahramanijem da mu je omogućio da potajno posjeti Washington D.C .
North se često susretao s Bahramanijem u ljeto i jesen 1986. godine u Zapadnoj Njemačkoj, raspravljajući o prodaji oružja Iranu, oslobađanju talaca koje je držao Hezbollah i kako najbolje svrgnuti predsjednika Sadama Huseina u Iraku i uspostaviti “ne-neprijateljski režim u Bagdad u”. U septembru i oktobru 1986. još tri Amerikanaca - Frank Reed, Josip Cicippio, i Edward Tracy - bili su oteti u Libanonu od strane različitih terorističkih skupina. Razlozi za njihovu otmicu su nepoznati, iako se nagađa da su oteti kao zamijena za oslobođene Amerikance. Još jedan prvobitni talac, David Jacobsen, kasnije je pušten. Obećano je da će osloboditi i preostala dva, ali to se nije dogodilo.
Tokom tajnog sastanka u Frankfurtu u oktobru 1986., North je kazao Bahramaniju da: ”Saddam Hussein mora otići”. North je također tvrdio da mu je Reagan rekao: “Saddam Hussein je seronja”. Behramani je tokom tajnog sastanka u Mainzu obavijestio Northa da će sve frakcije u iranskoj vladi biti zajednički suodgovorne za razgovore s Amerikancima kako “ne bi izbio unutarnji rat”. Behramanijeva izjava izazvala je zgražanje sa američke strane jer im je postalo jasno da neće imati posla s “umjerenim” frakcijama u Islamskoj Republici, što su Amerikanci željeli, nego sa svim frakcijama u iranskoj vladi, uključujući i one koji su, prema mišljenju SAD-a, bili jako uključeni u terorizam.
Skandal izašao u javnost
„Moj cilj je bio ... poslati signal da su Sjedinjene Države bile spremne zamijeniti neprijateljstvo između [SAD-a i Irana] s novim odnosom... U isto vrijeme poduzevši ovu inicijativu, jasno smo stavili do znanja da se Iran mora suprotstaviti svim oblicima međunarodnog terorizma kao uvjet za napredak u našim odnosima. Kao najznačajniji korak koji bi Iran mogao napraviti bio bi da iskoristi svoj utjecaj u Libanonu kako bi osigurali oslobađanje svih talaca koji su tamo zarobljeni.“
Ovo je bio tek početak skandala, koji je usložnjen kada je Oliver North uništio ili sakrio značajnu dokumentaciju između 21. i 25. novembra 1986. Tokom suđenja Northu 1989. godine, njegova tajnica, Fawn Hall, opsežno je svjedočila kako je pomagala Northu u mijenjanju, rasturanju i uklanjanju službenih dokumenata američkog Vijeća za nacionalnu sigurnost. North je objasnio kako je neke dokumente morao uništiti da bi zaštititio živote pojedinaca uključenih u projekt trgovine sa Iranom, ali i u operaciju Contra. Njegove bilješke su bile sakrivene sve do 1993, godine kada su objavljene tek nakon što je ured za nacionalnu sigurnost tužen na osnovu Zakona o pravu na pristup informacijama.
Američki državni odvjetnik Edwin Meese objavio je 25. Novembra da je dobit od prodaje oružja Iranu usmjerena za pomoć ‘contra’ pobunjenicima u Nikaragvi. Na isti dan, John Poindexter podnosi ostavku, a predsjednik Reagan otpušta Olivera Northa. U javnosti je došlo do velikog broja osuda zbog činjenice da je savjetodavno tijelo ‘Vijeće za nacionalnu sigurnost’ ustvari bilo operativno i to kao nosilac američke vanjske politike.
Do dan-danas, uloga Reagana u transakcijama nije definitivno poznata; nejasno je upravo što je Reagan znao i kada, i da li je prodaja oružja motivirana željom da spasi SAD taoce. Oliver North je napisao da je “Ronald Reagan znao i odobrio mnogo onoga što se događalo na obje strane - iranska inicijative i privatnim napori u ime Contre- te da ga je on redovno i podrobno upoznavao sa obje operacije ... Ja nemam sumnje da je on naredio korištenje ostataka novca za finansiranje Contre, te da je to odobreno sa oduševljenjem.“
Rukom pisane bilješke Weinbergera ukazuju na to da je predsjednik bio svjestan potencijalnih rizika inicijative ‘oružje za taoce’ sa Iranom, kao i da je bio upoznat sa prodajom Hawk i drugih raketa navodno “umjerenim elementima” u Iranu. Nema sumnje, međutim, da je Predsjednik bio glavni akter politike prema Nikaragvi u tom periodu.
Na domaćem planu, skandal je izazvao pad popularnosti predsjednika Reagana označen kao “najveći pojedinačni pad bilo kojeg američkog predsjednika u povijesti”, sa 67% na 46% koliko je imao u novembru 1986. godine, navodi New York Times. Na međunarodnoj razini, šteta je bila teža. Magnus Ranstorp je napisao: “SAD su spremnošću na ustupke Iranu i Hezbollahu signalizirale svojim protivnicima da je uzimanje talaca vrlo koristan instrument u iznuđivanju političkih i financijskih koncesija od Zapada, već su i potkopale svaku vjerodostojnost američkih kritika drugih članica zbog odstupanje od principa ‘bez pregovaranja i bez koncesija sa teroristima’ “.
U Iranu je 1987. godine pogubljen Mehdi Hashemi, vojni zvaničnik od kojeg su i potekle prve informacije o trgovini, navodno zbog aktivnosti koje nisu vezane za skandal. Iako je Hashemi u video poruci u potpunosti priznao krivnju po brojnim teškim optužbama, neki promatrači smatraju vrlo sumnjivim podudarnost njegovog odavanja podataka i naknadnog procesa.
Na kraju, bilans građanskog rata u Nikaragvi koji je finansiran novcem od američke prodaje oružja Iranu, bio je oko 30.000 mrtvih, isto toliko ratnih invalida, inflacija od 36.000 odsto za godinu dana, destabilizovana država i propala revolucija.
Komentari čitatelja
na naše novosti