Zbog eskalacije terorizma na svom teritoriju, kao i zbog brojnih drugih razloga, ni Rusija ni Iran se ne mogu povući iz Sirije, iako im se geopolitički interesi dijelom ne podudaraju.
Iranski predsjednik Hasan Rohani je prošlog tjedna bio jasan. Nakon telefonskog razgovora sa sirijskim kolegom Basharom Al-Assadom je rekao da će Iran, unatoč stavu Washingtona, nastaviti podržavati i jačati Damask, kao i sirijsko-iransku suradnju.
Prema riječima iranskog predsjednika, Teheran će ostati na strani sirijskog naroda, te ojačati suradnju s Assadovom vladom u borbi protiv globalnog terorizma. Ranije je rekao da će iranski parlament razmotriti mogućnost odgovora na američke zračne udare protiv Sirije. Iran je prošlog tjedna napad pentagona na sirijsku bazu Al-Shayrat osudio kao pretjeran incident i smatra to činom agresije.
Assadovi saveznici spremni na američki pritisak
Američki napad na Siriju je prvo izazvao šok, potom je postao tema rasprava, a sada je postao temelj za novi napad NATO pakta na Rusiju, kojoj se prijeti sankcijama, a Siriji novim udarima. Iran nikada nije ni prestao biti meta agresivne vanjske politike Washingtona, bez obzira na saziv Kongresa i stanara Bijele kuće.
Što se tiče Sirije, američki senator John McCain, koji je na poziv hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović jučer posjetio Hrvatsku i raspravljao o sigurnosnoj situaciji, savezništvu i što treba očekivati jednom kada ISIL bude poražen u Raqqi, nakon odlaska s Jadrana je rekao “kako je odluka Trumpa odličan prvi korak, ali da treba uništiti još šest sirijskih zrakoplovnih baza”.
“Rečeno mi je na tajnom sastanku da je preporuka onemogućiti svih šest mjesta kojima se koriste sirijski zrakoplovi. Uzmite u obzir da se ta opcija ne razmatra redovnim linijama”, rekao je veliki prijatelj “hrvatske” predsjednice Grabar-Kitarović, senator John McCain, dok je republikanski senator Lindsey Graham rekao da u Siriju “treba poslati 6 tisuća vojnika, koji će sirijsku opoziciju obučiti za lov na Bashara Al-Assada“.
No, opet moramo ponoviti, šteta u napadu u noći 6. na 7. travnja na sirijsku bazu Al-Shayrat nije bila velika, ali je iznevjerila očekivanja mnogih i sve iznova vratila na početak.
Činjenica da su nakon napada prvo komunicirali Kremlj i Teheran daje jasan i nedvosmislen odgovor na trenutne optužbe i prijetnje Zapada, gdje su nakon američkog napada postali ratoborni klaunovi poput britanskog ministra vanjskih poslova Borisa Johnsona, odlazećeg francuskog predsjednika Hollandea, a na Bliskom istoku je slučaj s i Erdoğanim i Çavuşoğluom u Turskoj ili kraljem i prinčevima saudijskog režima.
S jedne strane situacija oko samog udara izgleda pomalo smiješno. 59 projektila “Tomahawk” je pogodilo bazu, koja je samo dan poslije nastavila s radom. Američki predsjednik je bio prisiljen osobno dati objašnjenje kako i zašto su preživjele piste u zračnoj bazi.
No, s druge strane, političke akcije i službena retorika postaju sve stroži, što znači da samom napadu svrha i nije bila posebna učinkovitost u vojnom smislu.
U Sjedinjenim Američkim Državama je ulogu “lošeg policajca” preuzela stalna predstavnica u Ujedinjenim narodima, Nikki Haley, koja je dala niz vrlo oštrih izjava. Ona je rekla “kako je nakon raketnog udara Donald Trump spreman učiniti nešto više, ako utvrdi da je to potrebno”.
Osim toga, Nikki Haley je rekla kako Trump razmišlja o novim sankcijama protiv Rusije zbog podrške Assadu.
Ali je najsmješnija izjava Haley “kako Sjedinjene Države imaju dokaze koji povezuju Assadov režim s kemijskim napadom, ali su oni tajna i ne mogu biti objavljeni”.
“Dobri policajac” u ovoj priči je Trumpov savjetnik general Herbert McMaster, koji je rekao “kako je rusko vodstvo sada dobilo veliku priliku da preispita svoju politiku u Siriji”. No, ova retorika nije karakteristična samo za Washington.
Vječno prevrtljiva turska diplomacija je i ovaj put pokazala pravo lice. Nedugo nakon što se Erdogan topio od sreće u Kremlju i Vladimira Putina nazivao svojim “dragim prijateljem”, njegov ministar vanjskih poslova Mevlüt Çavuşoğlu poziva Moskvu da prestane pružati podršku Assadu. Britanski ministar vanjskih poslova Boris Johnson je čak otkazao svoj posjet Rusiji, što je izazvalo prilično ironičnu reakciju Marije Zaharove i ruskog Ministarstva vanjskih poslova.
Boris Johnson je otkaz posjeta obrazložio prilično smiješnom izjavom “kako u Rusiju ionako putuje čelnik State Departmenta, Rex Tillerson, koji će ruskom vodstvu prenijeti zajednički stav Zapada”. Europski i američki mediji su pisali kako će Tillerson Moskvi uručiti gotovo ultimatum u kojem će se tražiti da Kremlj odustane podržavati Bashara Al-Assada.“Odluka o otkazivanju putovanja Johnsona u Moskvu još jednom potvrđuje sumnje o vrijednosti bilo kakvog razgovora s Britancima, koji oko gorućih problema današnjice nemaju svoj stav i stvarni utjecaj na tijek međunarodnih poslova, nego ostaju u ostajući u sjeni “strateških partnera”, rekla je Marija Zaharova.
Retorika Tillersona je “kako se on nada konstruktivnom razgovoru sa Sergejom Lavrovom, ali i da je Moskva “žrtva manipulacije Damaska, koji je Ruse napravio budalama i uvjerio ih da je zaista uništio svo kemijsko naoružanje”.
Čini se da je stav američkog državnog tajnika takav da će “ponuditi” Rusiji pregovore, ali samo ako odustane od svog stava o potpori vladi Bashara Al-Assada.
Nevjerojatno je da netko još uvijek vjeruje da će Rusija pristati na bilo kakav ultimatum, ali čak i u tom slučaju su SAD na kratkoročnom dobitku, jer će imati izgovor da sa saveznicima nastave politiku pritiska, sankcija, ucjena, prijetnji intervencijom bilo kad, bilo gdje i iz bilo kojeg razloga.
Osim toga, izjave američkih dužnosnika različitih stupnjeva oštrine i intenziteta govore da u pripremi za posjet Moskvi Tillerson pokušava ojačati svoju poziciju.
Što se tiče Kremlja, odgovor na sve ove izjave i geste je bio samo jedan telefonski razgovor Vladimira Putina s iranskim kolegom Hasanom Rohanijem. Dvojica čelnika su osudili agresivne akcije Sjedinjenih Država i pozvali na nepristranu istragu incidenta s kemijskim oružjem u Idlibu.
Činjenica da se Putin odlučio na razgovor s iranskim vođom je jasan i nedvosmislen odgovor Kremlja na sve optužbe i prijetnje Zapada i da Moskva neće prestati pružati podršku Assadu, kao i da neće promijeniti svoj stav o Siriji.
Nakon svega, ostaje otvoreno pitanje je li u ovako zagrijanoj atmosferi Zapad zaista spreman prijeći s riječi na djela i potkrijepiti svoje prijetnje s većim vojnim akcijama od raketnog napada na zračnu bazu Al-Shayrat, a možda se odlučiti i na izravnu agresiju?
Komentari čitatelja
na naše novosti