Bertrand Russell
© CopyrightU dijelu ovog svemira koji poznajemo postoji velika nepravda, često dobri pate, a često zli napreduju, a jedva da se zna što je od toga iritantnije.
U prethodnoj objavi smo razmotrili pogled Philipa Goffa na "Kozmičku svrhu bez Boga". Obrađivao je nestandardne dizajnere, teleološke zakone i ostavio je kozmopsihizam sa strane. No, završili smo nagovještajem u kojem smjeru ide:
Teleološki zakoni su najparsimoničniji prikazi kozmičke svrhe. Oni jednostavno prihvaćaju grubo postojanje kozmičke svrhe bez osjećaja potrebe za postuliranjem bilo kakvog dubljeg objašnjenja iste. S druge strane, dublje objašnjenje kozmičke svrhe koje pružaju nestandardne dizajnerske hipoteze je atraktivna karakteristika. Vjerojatno ovdje imamo izjednačenje, s jednom teorijom koja prednjači u smislu parsimonije, i drugom koja prednjači u smislu dubine objašnjenja. Ideja bi bila pronaći način da se osigura dodatna dubina objašnjenja, ali uz minimalne troškove u smislu postuliranja dodatnih entiteta.

Srećom, postoji takva teorija: umjesto postuliranja nadnaravnog dizajnera, možemo pripisati mentalitet samom svemiru.
I tako, u sljedećem poglavlju, ulazimo u "Svjesni svemir". Goff nas upozorava da je to gledište kojem su se nekoć smijali, koje je krajnje kontroverzno, a danas se uzima prilično ozbiljno. Kako se to dogodilo? Sljedeće se može izvuće iz Goffove rasprave.

Bertrand Russell, 1920-ih, razmatrao je činjenicu da je naša najtemeljnija znanost, fizika, čisto matematička. Matematika se promijenila i postala složenija i apstraktna tijekom vremena, ali još uvijek u osnovi uglavnom jednadžbe opisuju matematičku strukturu naše stvarnosti. To je navodno zbog činjenice da je Galileo donio odluku da 'prirodna filozofija' mora imati čisto matematički oblik.

Ovo nije od velike koristi za filozofa. I tako, nemali broj njih, nadahnuti Bertrandom Russellom, tvrdi da je svijest ono što je u podlozi matematičkih struktura fizike.

Bertrand Russell
Standardni oblik ovog gledišta je da, na temeljnoj razini stvarnosti, postoje mreže vrlo jednostavnih svjesnih entiteta koji se ponašaju na jednostavne, predvidljive načine i imaju rudimentarne doživljaje.

Ideja je, dakle, da su ono što nazivamo matematičkim strukturama samo opisi interakcija i obrazaca tih mikro-entiteta i njihovih rudimentarnih ponašanja i doživljaja. Ti obrasci i strukture su ono što nazivamo 'fizikom'. Mikro-entiteti otkrivaju svoju svijest u 'masi', 'spinu' i 'naboju'. I tako, gledište Russellijevih panpsihista je da fizika proizlazi iz svijesti. I, ako je ovo gledište ispravno, ono što radite kada se bavite fizikom jednostavno je proučavanje ponašanja vrlo, vrlo jednostavnih svjesnih entiteta.

I naravno, ovdje vidimo osnovu Goffovog "pan-agencijalizma" u kojem je materija inherentno sklona racionalno odgovoriti na stvarnost. Čestice imaju 'svjesne sklonosti' čak i ako im je njihovo ponašanje nametnuto Pilot valovima, prema Goffu, bacajući tako sumnju na ideju da je materija 'inherentno sklona' bilo čemu u svojim odgovorima.

Goff izvještava da se Sabine Hossenfelder ne sviđa ova ideja jer standardni model fizike čestica, (najbolji model od 25 vrsta osnovnih čestica), predviđa ponašanje na temelju fizičkih svojstava, tj. mase, spina i naboja. Ako dodate nefizička svojstva kao što je svijest, tada gubite kontrolu nad svojom sposobnošću predviđanja ponašanja. Ona izjavljuje da kad bi čestice bile svjesne, onda bi se njihova svijest ukazala na ponašanju i fizičari bi je lako mogli uočiti.

Goff ističe da Hossenfelder očito ne razumije panpsihističku hipotezu i ona tumači panpsihizam u dualističkim terminima, tj. kao da čestica ima fizička svojstva - masu, spin i naboj - i dodatna svojstva svijesti. Ona pretpostavlja da mikrorazina svijesti koju predlaže panpsihist postoji na razini najosnovnijih matematičkih struktura. Panpsihisti se, međutim, zapravo bave stvarnošću koja je u osnovi matematičkih struktura. Goffov pogled na stvar je:
... panpsihizam nudi najbolje rješenje za problem odnosa uma i tijela, filozofski izazov koji proizlazi iz činjenice da objektivnoj stvarnosti pristupamo na dva vrlo različita načina: percepcijom i introspekcijom. U percepciji pristupamo fizičkom svijetu putem naših osjetila, nešto što smo naučili raditi točnije i preciznije kroz znanost. Kroz introspekciju pristupamo svijesti, putem naše neposredne svijesti o našim osjećajima i iskustvima.
Problem je, naravno, kako spojiti svijest i fizički svijet u jedinstvenu ujedinjenu teoriju stvarnosti? Postoje tri glavna filozofska rješenja problema:
1. Materijalizam: Fizički svijet je fundamentalan, a svijest proizlazi iz fizičkih procesa u mozgu.

2. Panpsihizam: Svijest je fundamentalna, a fizički svijet proizlazi iz temeljnijih činjenica o svijesti.

3. Dualizam: I svijest i fizički svijet su različiti, ali jednako temeljni aspekti stvarnosti. Suvremeni 'naturalistički' dualisti poput Davida Chalmersa postuliraju posebne 'psiho-fizičke' zakone prirode kako bi povezali svijest s fizičkim svijetom.
Goff navodi:
Što se tiče materijalizma, nitko nikada nije napravio ni najmanji napredak u njegovom središnjem zadatku objašnjavanja kako možemo dobiti svijest iz čisto fizičkih procesa u mozgu. Štoviše, mislim da postoje dobri argumenti koji pokazuju da se tako nešto načelno ne može učiniti.
To je korisna poanta, ali za mene je još veći problem zapravo obrnuto: kako itko uopće može objasniti postojanje jedne čestice... jednog zrnca pijeska? Odakle su nastale stvari Svemira? Pogotovo s obzirom na standardni model fizike i njegov 'Veliki prasak'! Ako je fizički svijet temeljan, što ga je stvorilo? Odakle su 'stvari' došle i kako?

Goff zatim navodi najočitiju stvar od svega: "Matematičke strukture fizike ne mogu proizvesti svijest, ali svijest može proizvesti matematičke strukture fizike". Upravo to tjera materijaliste/fizičare da zadrhte od užasa!

Dualistička opcija je problematična jer dovodi do predlaganja dva različita entiteta kada bi jedan trebao biti dovoljan (Occamova britva) i, opet, ne može objasniti postojanje materije na bilo koji koherentan način.

U svakom slučaju, Goff zaključuje (nakon kratkog prodora u neuroznanost, što nas ne mora zadržavati), da:
Naš izbor je između filozofskog objašnjenja koje nitko nikada nije uspio dokučiti (materijalizam) i filozofskog objašnjenja koje mi znamo kako dokučiti (panpsihizam). Jednom kada se opcije ispravno shvate kao filozofske - a ne znanstvene - suparnice, postoji, po mom mišljenju, očiti pobjednik.
Goff zatim uvodi 'problem kombinacije', ili izazov odgonetanja koliko se svjesnih čestica udružuje u složeni sustav koji ima vlastitu jedinstvenu svijest. Smatra da se ovaj problem tiče samo onih koji zagovaraju vrlo reduktivne oblike panpsihizma. Sam Goff zagovara hibrid reduktivnih i nereduktivnih pogleda; on razlikuje svjesna iskustva i 'ja' koje ima svjesna iskustva. Goffovo 'ja' je više od zbroja svojih dijelova, ali su njegova svjesna iskustva 'naslijeđena' iz tokova svijesti na razini temeljne fizike".

Jeste li zbunjeni navedenim? Ja jesam. Čini se da Goff želi i ovce i novce. Ne voli materijalizam, a ipak nastavlja zagovarati hibridni oblik materijalizma. Nije nam rekao ništa o tome odakle dolaze njegovi omiljeni Pilot Valovi, niti koji temelj daje česticama 'djelovanje'. Čini se da on predlaže da se hrpa čestica s ovim 'djelovanjem' nagurava uokolo vođena pilot valovima i nakon golemih vremenskih razmaka, na kraju nekako oblikuje svijest koja posjeduje 'ja'. Ta svijest tada ima sposobnost donošenja odluka protiv onoga što sama želi i za ono za što zna da ima vrijednost; a sve u okviru Darwinove evolucije. Jer, naravno, ako postoji dizajner, on/ona je na neki način ograničen na samo pokretanje svega.

Goff zatim kaže:
Čak i ako se na kraju ispostavi da je ljudska svijest potpuno nesvodiva, ipak je bolje biti panpsihist nego dualist. Panpsihizam je vrijedan jer reducira fizički svijet na svijest. Ako također može reducirati ljudsku svijest na čestičnu svijest, bilo djelomično ili potpuno, onda je to bonus: što više možemo reduktivno objasniti, to je naša osnovna teorija stvarnosti jednostavnija.
Drugim riječima, Goffov panpsihizam uglavnom govori da je složena svijest ljudskog (ili životinjskog) mozga izgrađena od, ili proizlazi iz, svijesti čestica kojima djelovanje vode Pilot valovi. Goff ne govori ništa o tome odakle dolaze čestice, djelovanje ili pilot valovi.

Primjećuje da mnogi teorijski fizičari misle da temeljni građevni blokovi stvarnosti uopće nisu čestice, već polja koja obuhvaćaju čitav svemir u kojima su čestice jednostavno lokalne vibracije unutar tih polja. To jest, neki temeljni oblik (ili oblici) svijesti leže u pozadini ovih svemirskih polja i da je temeljni um podrijetlo i nositelj tih polja. Ova hipoteza je poznata kao kozmopsihizam.

Goffov pogled na ovu hipotezu jest da je svijest svemira samo neka vrsta ogromnog besmislenog nereda. "Vrsta iskustvenog razumijevanja koju uživaju ljudska bića rezultat je milijuna godina evolucije, ali svijest svemira nije oblikovana pritiscima prirodne selekcije".

Opet, Goff želi imati i ovce i novce.

Goff ne misli da "besmislena nered" svijesti svemira može objasniti svijest bića, niti precizno podešavanje svemira. Stoga pokušava razriješiti taj problem koji jednostavno ne bi ni postojao da je iznio drugačiju pretpostavku. Goff nastavlja sa svojom univerzalnom sviješću "besmislenog nereda", predlažući nešto poput "djelovanja" čestica u svom pan-agencijalizmu:
...zamijenite sliku svemira koji uključuje zbrkano besmisleno iskustvo, koje srlja iz trenutka u trenutak, pogledom na svemir kao nešto što prepoznaje i odgovara na razmatranja vrijednosti. Prema gledištu koje možemo nazvati 'teleološkim kozmopsihizmom', svemir je u biti vođen pokušajima maksimiziranja dobra. [...]

Mnogi filozofi postuliraju neosobne kauzalne moći kako bi objasnili ponašanje svemira. Ali jednako je u skladu s promatranjem pretpostaviti da težnja svemira za maksimiziranjem vrijednosti vodi glavnu riječ.

Je li to tako? Ne vodi li to ravno natrag u problem zla? Ako svemir pokušava maksimizirati dobro, kako objasniti užasne stvari koje se događaju u njemu, barem na planetu na kojem živimo? Također, kako da razmišljamo o zakonima fizike prema ovoj slici? Ako je svemir vođen prisilom da maksimalno poveća dobro, ne bi li trebao postojati samo jedan zakon fizike, ... 'Daj sve od sebe'?

Možemo ubiti obje ove ptice jednim udarcem. Što se tiče teleološkog kozmopsihizma, zakoni fizike bilježe ograničenja svemira. Svakog trenutka, svemir pokušava maksimizirati dobro, ali pod prilično strogim ograničenjima u pogledu onoga što je u stanju učiniti. Kao i kod hipoteze ograničenog dizajnera... nije da nešto izvan svemira ograničava svemir. Radi se o primitivnoj činjenici o svemiru da može učiniti neke stvari, ali ne i druge.
Ovdje jednostavno moram komentirati. Goff stalno govori o 'dobrom', ali nikada ne raspravlja o činjenici da može postojati mnogo perspektiva i da je ono što je 'dobro' prema jednoj perspektivu, 'zlo' prema drugoj. Govori o moralu, ali kakvom moralu? Čiji moral? Ono što je moralno u jednoj kulturi, može biti duboko nemoralno u drugoj kulturi. Iz perspektive Goffova omiljenog darvinizma, ubijanje je veliko moralno dobro sve dok slabi i glupi nestaju, a jaki i inteligentni prežive. Upravo ono što Goff najviše mrzi - patnja - u vezi s našom stvarnošću, ugrađeno je u teoriju za čije se očuvanje toliko bori svojim filozofskim trikovima.
Russell
Svemir možda ima svrhu, ali ništa što znamo ne sugerira da, ako je tako, ta svrha ima bilo kakvu sličnost s našom.
Približavajući se kraju ove rasprave, Goff odlučuje da teleološki kozmopsihist može predložiti da se svemir sam od sebe precizno podesio. Odnosno, teleološki kozmopsihizam je krajnje parsimoničan. Goff piše:
Znamo, ili bih ja tako tvrdio, da mora postojati nešto u pozadini matematičkih struktura koje je identificirala fizika, inače naš svemir ne bi sadržavao svijest. I znamo da mora postojati nešto što pokreće predvidljivo ponašanje svemira. Svakako je moguće da je temeljna razina stvarnosti potpuno neosobna i nesvjesna. Ali alternativna hipoteza o svemiru koji reagira na vrijednost pod ograničenjima koja bilježe zakoni fizike empirijski je neuočljiva i ništa manje parsimonična.
Dakle, Goff predlaže da se tijekom prvog djelića sekunde vremena svemir precizno podesio jer je svemir morao biti svjestan budućih mogućnosti, a da bismo to objasnili, možemo svemiru pripisati svjesnost o ukupnim posljedicama svake od opcija dostupnih u tom trenutku. A on tada "bezobrazno" (njegova riječ) posuđuje teoriju multiverzuma koju je prije odbacio, a koju sada pokušava uvesti okretanjem Occamove britve; opet, vrlo zbunjujuće.

Goff zatim spaja svoj panagencijalizam s teleološkim kozmopsihizmom i prilično je zadovoljan rezultatima. Piše:
Kad bismo uklonili Bohmovu mehaniku, mogli bismo spojiti panagentizam i kozmopsihizam identificirajući svemir s poljem koji obuhvaća čitav svemir, s rezultatom da će se svemir ponašati na predvidljiv način jer je svemir svjestan, ali mu nedostaje iskustveno razumijevanje, i tako neizbježno djeluje kroz osnovni racionalni odgovor: činite ono što želite činiti. Ali, suprotno teleološkom obliku kozmopsihizma, ovo ne bi bilo gledište prema kojemu svemir maksimizira dobro; samo radi ono što želi raditi. [...]

...trebamo poistovjetiti kozmičkog preciznog ugađača sa samom valnom funkcijom. Prema rezultirajućem prikazu, valna funkcija je svjesni entitet koji je svjestan ukupnih budućih posljedica opcija koje su mu dostupne i djeluje odabirom najbolje. Tijekom Planckove epohe, najbolja opcija dostupna valnoj funkciji bila je staviti se u stanje u kojem bi svemir postao povoljan za život. Naizgled mehaničko ponašanje valne funkcije nakon toga odražava ograničene opcije koje su joj dostupne. [...]

U teleološkom kozmopsihizmu počinjemo s racionalnom materijom, budući da su čestice i valna funkcija same po sebi racionalno osjetljivi materijalni entiteti. Valna funkcija se zatim precizno podesila kako bi omogućila materiji da postigne veću spoznaju svoje racionalne prirode.
I eto ga, slava budi! Goff izjavljuje da poklapanje između preciznog podešavanja i materije nije slučajnost!
Russell
“Cijeli problem sa svijetom je taj što su budale i fanatici uvijek tako sigurni u sebe, dok su mudriji ljudi tako puni sumnji".
Goff ima krivudavu vrstu mozga. Inače ne bih iznosila sljedeći diskurs, ali ovaj problem je prevelik da bi se samo pomeo pod tepih. Način na koji Goff rješava probleme podsjeća me na odlomak iz "Političke ponerologije" Lobaczewskog:
Nesvjesni psihološki procesi nadmašuju svjesno rasuđivanje, kako u vremenu tako i u opsegu, što čini mogućim mnoge psihološke fenomene: uključujući i one koji se općenito opisuju kao konverzivni, poput podsvjesnog blokiranja zaključaka, odabira i, također, zamjene naizgled neudobnih premisa.

Govorimo o blokiranju zaključaka ako je proces zaključivanja bio ispravan u načelu i gotovo je došao do zaključka i konačnog shvaćanja unutar čina unutarnje projekcije, ali postaje sputan prethodnom direktivom iz podsvijesti, koja ga je smatrala nesvrsishodnim ili uznemirujućim. To je primitivna prevencija dezintegracije osobnosti, koja se može činiti korisnom; međutim, također sprječava sve prednosti koje bi se mogle izvući iz svjesno elaboriranog zaključka i reintegracije. Tako odbačen zaključak ostaje u našoj podsvijesti i na više nesvjestan način uzrokuje sljedeće blokiranje i selekciju ove vrste. To može biti potpuno štetno, i osoba postupno postaje rob vlastitoj podsvijesti, a često je popraćeno osjećajem napetosti i gorčine.

O odabiru premisa govorimo kad god povratna informacija zadire dublje u rezultirajuće rasuđivanje i tako iz svoje baze podataka briše i potiskuje u podsvijest upravo onu informaciju koja je bila odgovorna za dolazak do neugodnog zaključka. Naša podsvijest tada dopušta daljnje logično rasuđivanje, osim što će ishod biti pogrešan u izravnom razmjeru sa stvarnim značajem potisnutih podataka. U našoj podsvjesnoj memoriji skuplja se sve veći broj takvih potisnutih informacija. Konačno, čini se da prevladala neka vrsta navike: sa sličnim materijalom postupa se na isti način čak i ako bi rasuđivanje dovelo do ishoda koji je prilično koristan za osobu.

Najsloženiji proces ove vrste je zamjena premisa koje su tako eliminirane drugim podacima, osiguravajući prividno ugodniji zaključak. Naša asocijativna sposobnost brzo razrađuje novu stavku kako bi zamijenila uklonjenu, ali ona vodi do ugodnog zaključka. Ova operacija traje najviše vremena, a malo je vjerojatno da će biti isključivo podsvjesna.
Taj odlomak u PP-u podsjeća me na odlomak u knjizi Barbare Oakley "Evil Genes" [hrv. Zli geni, op.prev.]:
Nedavna slikovna dijagnostika psihologa Drewa Westena i njegovih kolega sa Sveučilišta Emory čvrsto podupire postojanje emocionalnog rasuđivanja. Neposredno prije Bush-Kerry predsjedničkih izbora 2004. regrutirane su dvije skupine subjekata - petnaest revnih demokrata i petnaest revnih republikanaca. Svakom su predstavljene proturječne i naizgled štetne izjave o njihovom kandidatu, kao i o neutralnijim metama poput glumca Toma Hanksa (koji je, čini se, simpatičan tip za ljude svih političkih uvjerenja). Nije iznenađujuće, kada su sudionici zamoljeni da izvuku logičan zaključak o kandidatu iz druge - "pogrešne" - političke stranke, sudionici su pronašli način da dođu do zaključka zbog kojeg je kandidat izgledao loše, iako je logika trebala ublažiti posebne okolnosti i omogućiti im da dođu do drugačijeg zaključka. Evo gdje postaje zanimljivo.

Kad se ta "kontrola emocija" počela javljati, dijelovi mozga koji su normalno uključeni u rasuđivanje nisu bili aktivirani. Umjesto toga, konstelacija aktivacija dogodila se u istim područjima mozga gdje se doživljavaju kazne, bol i negativne emocije (to jest, u lijevoj inzuli, lateralnom frontalnom korteksu i ventromedijalnom prefrontalnom korteksu). Jednom kada je pronađen način da se ignoriraju informacije koje se ne mogu racionalno odbaciti, neuralna područja kažnjavanja su se isključila, a sudionik je dobio porast aktivacije u krugovima koji uključuju nagrade - slično onoj koju ovisnik dobije kada uzme svoju dozu.

U biti, sudionici nisu htjeli dopustiti da im činjenice stanu na put pri donošenju škakljivih odluka i brzoj nagradi. "Nijedan od sklopova uključenih u svjesno rasuđivanje nije bio posebno angažiran", kaže Westen. "U suštini, čini se kao da pobornici vrte kognitivni kaleidoskop dok ne dobiju željene zaključke, a onda se masovno učvrste u tome, uz eliminaciju negativnih emocionalnih stanja i aktivaciju pozitivnih." {...}

U konačnici, Westen i njegovi kolege vjeruju da "emocionalno pristrano rasuđivanje dovodi do 'utiskivanja' ili jačanja obrambenog uvjerenja, povezujući sudionikov 'revizionistički' prikaz podataka s pozitivnim emocijama ili olakšanjem i uklanjanjem uznemirenja. 'Rezultat je da su stranačka uvjerenja kalcificirana, a osoba može naučiti vrlo malo iz novih podataka', kaže Westen. Westenova izvanredna studija pokazala je da se neuralna obrada informacija povezana s onim što on naziva "motiviranim razmišljanjem" ... čini kvalitativno različitom od rasuđivanja kada osoba nema snažan emocionalni ulog u zaključcima do kojih treba doći.

Studija je stoga prva koja opisuje neuralne procese koji su u osnovi političkog prosuđivanja i donošenja odluka, kao i koja opisuje procese koji uključuju kontrolu emocija, psihološku obranu, potvrdnu pristranost i neke oblike kognitivne disonance. Značaj ovih nalaza nadilazi proučavanje politike: "Svatko, od rukovoditelja i sudaca do znanstvenika i političara, može rasuđivati do emocionalno pristrane prosudbe kada ima osobni interes u tome kako interpretirati 'činjenice'," prema Westenu.
Moja poanta je da se čini da je Goff jako privržen materijalističkom pogledu na stvarnost, dok pokušava argumentirati neki oblik svijesti koji je iznad i izvan materijalizma. Nešto poput "nagrade za sudjelovanje" koju današnja djeca dobivaju samo za pojavljivanje i polovičan trud. On tvrdi da svemir ima svrhu, a zatim će nam reći kako da "živimo sa svrhom" na temelju svog uvrnutog, bizarnog razmišljanja. Ali, to je sljedeća objava.

Russell
Kada je svjesna aktivnost potpuno koncentrirana na neku određenu svrhu, krajnji rezultat, za većinu ljudi, je nedostatak ravnoteže popraćen nekim oblikom živčanog poremećaja.
P.S. 15-04-24 10:16 (A.J.) Lajos Diósi citirao je moja dva rada o EEQT-u (iako ne najrelevantnije) u svom nedavnom pretisku:

"[Predano 11. travnja 2024.]

Lajos Diósi

Klasično-kvantna hibridna kanonska dinamika i njezine poteškoće s posebnom i općom teorijom relativnosti"

U nekom trenutku ću se vratiti EEQT-u kako bih riješio njene "poteškoće" i proširio njenu primjenjivost. Od "klasično i kvantno se isprepliće" do "materijalno i nematerijalno se isprepliće". Ali prvo moram napisati kratku verziju svog rada o fotonima za žurnal fizike, imajući na umu fizičare, a ne matematičare, i dodati "uvrnute fotone" i "strukturirano svjetlo". Ljubav je svjetlost.

P.S. 22-04-24 14:53 (A.J)
"... Otkako su prvi put naručeni Napredni zračno-svemirski program za identifikaciju prijetnje (AAITP) i studija, učinjen je veliki napredak u identifikaciji nekoliko vrlo osjetljivih, nekonvencionalnih zračno-svemirski nalaza. ...

Povezane egzotične tehnologije vjerojatno uključuju izuzetno sofisticirane koncepte unutar svijeta kvantne mehanike, nuklearne znanosti, elektromagnetske teorije, gravitacije i termodinamike. S obzirom da svi ovi imaju potencijal da ih protivnici koriste s katastrofalnim učincima, potreban je neuobičajeno visok stupanj operativne sigurnosti i diskrecije pri čitanju. ...

Harry Reid
Senator Sjedinjenih Država"
".. .duhovna bitka koja se odvija kroz nas ..."

P.S. 23-04-24 10:51 (A.J) I još:

Vanzemaljci iz dimenzije X koji štuju đavla
Nova teorija porijekla.