Sve do sada, znanstvenici su tvrdili da su najvažnije uloge oksitocina - ponekad nazivanim "hormonom sreće" - izazivanje spolne privlačnosti i orgazma, reguliranje dojenja i jačanje veza između majki i njihove djece. No, nije se znalo za njegove sposobnosti utjecanja na ponašanje.
"Naša otkrića redefiniraju oksitocin kao nešto sasvim suprotno "ljubavnoj drogi", a više kao nešto što povećava ili smanjuje neuralne signale u mozgu", kaže istraživač pri projektu, Robert Froemke, docent na NYU Langone i Institutu za biomolekularnu medicinu Skirball. "Pronašli smo da oksitocin povećava količinu društvenih informacija koje se obrađuju u mozgu. To znači da bi se jednog dana mogao koristiti za liječenje socijalne tjeskobe, PTSP-a, poteškoće pri govoru, pa čak i psihološke poteškoće nastale kao rezultat zlostavljanja u djetinjstvu."
U eksperimentima na miševima, dr. Foemke i njegov tim su locirali oksitocin u jedinstvenim receptorskim stanicama u lijevoj strani korteksa. Pronašli su da taj hormon upravlja količinom "društvene informacije" koju obrađuju pojedinačni neuroni, time umanjujući takozvane uzbuđujuće ili inhibicijske podražaje - i neposredno određuje kako će ženka miša sa svojim mladima reagirati na povike za pomoć ili pažnjom.
Oksitocin permanentno mijenja životinjsko ponašanje
U odvojenim eksperimentima s odraslim ženkama miševa bez vlastitih mladih - koje time nisu bile izložene povećanim količinama oksitocina - dodavanje oksitocina u njihove mozgove ih je navelo da ubrzo prepoznaju jedva čujne pozive u pomoć mladih od neke druge majke koju se nedavno prethodno udaljilo iz gnijezda. Ove odrasle ženke su se ubrzo dale u prikupljanje odlutalih mladih, hvatanje mladih za kožu na vratu i vraćanje u gnijezdu - kao da su one bile njihove stvarne majke.
Taj obrazac ponašanja su naučile za stalno, kažu istraživači; ženke bez potomstva su nastavile hvatati mlade čak i u instancama kada bi se njihovi receptori za oksitocin blokirali.
Glavni istraživač u timu, dr. Bianca Marlin, postdoktorand na NYU Langone, kaže: "Bilo je fascinantno vidjeti kako dodavanje oksitocina mijenja životinjsko ponašanje, s obzirom da ženke koje ranije nisu znale kako obnašati jednu društvenu ulogu, odjednom ju obavljaju savršeno".
Ključ pri pokušajima istraživača da shvate kako oksitocin djeluje u pojedinim stanicama u mozgu bio je korištenje jednog antitijela razvijenog na NYU Langone koji ciljano veže proteine receptora oksitocina na pojedine neurone, time omogućavajući da stanice budu vidljive mikroskopom.
"U našim budućim istraživanjima pokušat ćemo shvatiti prirodne uvjete, izvan domene rađanja, pod kojima se oksitocin otpušta u mozak", dodaje dr. Foemke.
Komentar: Više o oksitocinu saznajte u sljedećim člancima: