Sva postojeća dokumentacija dokazuje nepobitnu činjenicu da je Europska unija feud Sjedinjenih Država, odnosno, da ne djeluje bez pristanka i prihvaća sve stavove i sve zapovjedi iz Washingtona.

EU SAD
No, kada bi njemačka i francuska vlada, pogotovo sada kada je Velika Britanija izlazi iz EU zbog Brexita, zauzeli neovisan, suvereni stav, svijet bi možda ipak dobio priliku da se osujete napori Bijele kuće da se i dalje ratovima “rješavaju” međunarodna pitanja, a posebno da se odustane od prakse nasilnog uklanjanja “nepoćudnih” vlada.

Rezultat bi bio jača Europa s većom ulogom u međunarodnim odnosima, koja će se stvarno boriti protiv pošasti terorizma i koja će ići smjerom deklariranih vrijednosti.

Politika sankcija, koja uzrokuje uzajamnu štetu i uvijek nailazi na odgovor, morala bi se radikalno transformirati u diplomatski, transparentan i plodan dijalog.

Međutim, postoje ozbiljne sumnje da će se to dogoditi. Prošlo je vrijeme kada se Francuska hvalila Napoleonom i njegovom moći, koji je naglašavao vrijednosti Francuske revolucije. Prošlo je vrijeme kada je Njemačka imala Bismarcka, koji je konsolidirao njemački identitet. Mi nastavljamo živjeti u razdoblju kada je jednom moćna Velika Britanija pristala na diktat, prepustila svu moć svojoj bivšoj koloniji i postala poslušna do ekstremnih razmjera.

Danas njihove vlade znaju da su špijunirane od strane glavnog saveznika i nema nikakve reakcije, osim neučinkovitih pritužbi, izrečenih samo zato što se nešto moralo reći. Jasno je da je politička ovisnost ključnih europskih vlada o Washingtonu gotovo potpuna.

Zašto se ne uzimaju u obzir i druge zemlje Europske unije? Razlozi su jednostavni. Na njih se i ne računa prilikom donošenja nekih odluka, jer one samo ispunjavaju svoju obvezu da glasaju i uglavnom ne iskazuju buntovni stav. Istina, postoje državnici poput Orbana ili Zemana, ali oni imaju minimalnu težinu da bi predlagali različite opcije koje bi bile prihvaćene, čak i kada potiču Europsku uniju da ne pristaje na diktat izvana.

Navodna proturječja između EU i Sjedinjenih Država za cilj imaju stanovništvu nametnuti stavove ključnih državnika s jedne i druge strane Atlantika i da se insistira na militarističkoj politici.

No, apsurd ove situacije je da Europska unija izlaže riziku svoj teritorij i svoje građane, a to je sve samo ne patriotski stav. Naime, kakvog patriotizma ima u prihvaćanju odluke Washingtona i Pentagona da financijske, vojne i industrijske globalne elite svoj sukob premjeste u područje EU, gdje živi preko pola milijarde djece, žena, muškaraca i staraca, gdje su gradovi i sela kojima prijete posljedice razornog oružanog sukoba, možda i konačnog nuklearnog Trećeg svjetskog rata?

Sjedinjene Države sigurno neće biti epicentar tog sukoba, nego Europa sa svojim stanovništvom.

Istina je da samo Francuska i Njemačka imaju dovoljno snage da se suprotstave samovolji SAD-a, ali vlade u Parizu i Berlinu ne pokazuju nikakve znakove da će nešto promijeniti u tom smislu. To se vidi i u nedostatku neovisnosti kod europskih lidera, koji pristaju i traže američko tutorstvo, a krajnji rezultat je gaženje vlastitog suvereniteta.

Ljudi očekuju veliku reakciju u tim zemljama, čiji bi lideri mogli ući u povijest kao oni koji su svoju kulturu i moć iskoristili da mir postane međunarodna konstanta. Međutim, vodstvo Francuske i Njemačke radije prihvaća planetarni sukob, umjetno stvoren da pogoduje korporativnoj eliti.

Ovo jeste pravo vrijeme za ustati i surađivati kako bi se uspostavila pravda i globalni mir. Nažalost, ni Emmanuel Macron, kao ni kancelarka Merkel, koja se navodno “sukobljava” s Trumpom, a na drugoj strani gleda kako bi uspostavila njemačku hegemoniju nad ostatkom EU, nisu lideri koji Europsku uniju mogu transformirati u neovisni međunarodni čimbenik, koji će se oduprijeti diktatu i svjetu donijeti mir i stabilnost.

Ovim se potvrđuje i teza da je EU nemoguće transformirati i da se mora raspasti, jer niti je “europska” niti je “unija” naroda, nego američki feud kojem je svrha da se u njemu odvija sukob elite s ostatkom svijeta.