Nedavno je objavljena knjiga “National Security Cinema - The Shocking New Evidence of Government Control in Hollywood ” u kojoj autori Tom Secker i Matthew Alford, na temelju 4000 povjerljivih dokumenata, otkrivaju kako su Pentagon i CIA utjecali, kreirali i ispravljali scenarije za 1000 televizijskih emisija i 800 filmova u Sjedinjenim Državama, kako Hollywood ne bi nešto stvorio i prikazao što bi bilo u suprotnosti sa službenom retorikom i ratnom propagandom ili što bi moglo štetiti reputaciji Pentagona.
© flisstaylor.wordpress.com
Međutim, ako gledamo u širem kontekstu stvari su puno ozbiljnije, jer je riječ o kulturnom imperijalizmu, koji se može definirati kao sustavna invazija i dominacija u kulturnom životu naroda kojima upravlja Zapad. Cilj je postići prevagu u sustavu vrijednosti i da se ponašanja, institucije i identiteti potlačenih zemalja podudaraju s interesima imperijalističke elite.

Kulturni imperijalizam ima “tradicionalne” i moderne oblike. Proteklih su stoljeća Crkva, sustav obrazovanja i javne vlasti odigrali ključnu ulogu u procesu nametanja ideje pokornosti i odanosti autohtonim narodima, sve u ime nekakvih “božanskih” ili “apsolutnih” vrijednosti.

I dok su “tradicionalni mehanizmi” još uvijek funkcionirali, nastajale su nove moderne metode utjecaja, koje su se ukorijenile u suvremene institucije i koje postale su središte imperijalističke dominacije. Mediji, oglašavanje i svijet zabave danas sa starim intelektualcima ovdje igraju ključnu ulogu.

U suvremenom svijetu su Hollywood, CNN i Disneyland utjecajniji od Vatikana, Biblije ili retorike političara u odnosima s javnošću političara. Konvencionalni kulturni kolonijalizam se razlikuje od prakse iz prošlosti iz različitih razloga:
  1. Cilj mu je zadobiti veliku publiku, a ne samo promijeniti svijest lokalne elite.
  2. Masovni mediji, posebice televizija, upadaju u domove i odrađuju posao “iznutra” i “odozdo”, jednako koliko i “izvana” i “odozgo”.
  3. Konvencionalni kulturni kolonijalizam je u svom opsegu globalan i dosljedan u utjecaju. Njegova lažna univerzalnost služi da se mistificiraju simboli, ciljevi i interesi imperijalističkih sila.
  4. Kulturni imperijalizam u eri “demokracije” mora krivotvoriti stvarnost kako bi opravdao agresiju, pretvarajući žrtve u agresora i agresora u žrtve. U Panami, na primjer, SAD je imperijalistička država, ali mediji projiciraju sliku srednjoameričke zemlje kao prijetnju, “zbog trgovine drogom koja uništava američku mladost”.
  5. Apsolutna kulturna kontrola je druga strana medalje zbog koje ne vidimo brutalnost realnog kapitalizma i iluzorna obećanja o slobodnom tržištu.
  6. Kako bi paralizirao kolektivne odgovore, kulturni kolonijalizam želi uništiti nacionalne identitete i razbiti solidarnost promicanjem kulta “moderne”.
Masovni mediji su jedan od glavnih izvora zdravlja i snage Washingtona. Mediji su postali sastavni dio američkog sustava političke i društvene kontrole, ali i glavni izvor super-profita. Kako se povećava razina iskorištavanja, nejednakosti i siromaštva, mediji kontrolirani od strane Washingtona uspijevaju transformirati kritičku javnost u pasivne mase. Medijske zvijezde i masovna zabava su postali važni čimbenici u gušenju potencijalnih političkih nemira i ustanaka.

Postoji izravan odnos između porasta broja televizora u Latinskoj Americi, smanjenja prihoda i gašenja narodnog revolta. Između 1980. i 1990. godine je broj televizora po stanovniku u Latinskoj Americi porastao za 40%, dok je prosječni realni prihod pao za 40%, a mnoštvo neoliberalnih političkih kandidata su zbog podrške televizije osvojili mjesto predsjednika.

Putem televizije se uspostavljaju lažna prisnost i imaginarna veza između sretnih pojedinaca koji se pojavljuju u medijima i siromašnih gledatelja iz predgrađa. Ovim putem se nudi kanal individualnih rješenja za pojedine probleme. No, poruka je jasna: oni su krivi i sami su žrtve vlastitog siromaštva, jer se do uspjeha dolazi samo individualnim naporima.

Strategija kulturnog imperijalizma mora publiku učiniti neosjetljivom za patnje drugih, zbog čega se lakše prihvaćaju masovni pokolji provedeni od strane zapadnih država. Mediji su masakre pretvorili u “djelatnost dnevne rutine”. Na primjer, korisnicima se nude masovna bombardiranja Iraka u obliku video igre, dok je super-popularni film “Američki snajper” iz 2014. primjer pravdanja monstruoznog zločina, kojeg agresor čini “samo u slučaju nužne samoobrane”.

Globalna kulturna manipulacija se temelji i na promjeni jezika politike. Jedna od glavnih “inovacija” modernog kulturnog imperijalizma je prisvajanje jezika ljevice i njegova uporaba u racionalizaciji duboko reakcionarne prakse i politike. Ta politika “dezinformacije” krade napušteni jezik i pojmove koji su se nekada koristili u borbi protiv dominantne klase.

Kulturni imperijalizam pritišće Treći svijet, kojeg se zapravo boji ako razmišlja “tradicionalno”. Stoga ga zavodi i manipulira njime pomoću lažnih prizora o “modernom besklasnom svijetu”. Narodi Trećeg svijeta dobivaju zabavu koja ih sili da postanu “moderni”. Predaja pred “modernim” se vidi i u običnom odbacivanju udobne i tradicionalne “vrećaste” odjeće, koju stanovnici Trećeg svijeta zamjenjuju neudobnim i nepraktičnim uskim trapericama.

“Moderni” su postali i pojmovi kao što su “globalizacija” i “internacionalizacija“, kojima se opravdavaju napadi na bilo kakav oblik solidarnosti, zajedništva i ustaljenih društvenih vrijednosti.

Pod krinkom “internacionalizma”, koji nikakve veze nema s internacionalizmom 19. stoljeća, Europa i SAD su postali dominantni izvoznici najučinkovitijih oblika kulture depolitizacije i trivijalizacije svakodnevnog života. Slike individualne mobilnosti i naglasak na egocentrizam i individualizam, koje masovno nude američki mediji, postali su važan instrument dominacije.

Kultura koja veliča “privremeno” odražava sustav vrijednosti američkog kapitalizma, koji može upošljavati, seliti ljude i kapital, davati otkaze, sve zbog profita i bez obzira na dugoročne potrebe zajednice.

Mit o “slobodi kretanja” suptilno prisiljava stanovništvo da odustane od uspostave i konsolidacije svojih korijena u zajednici kojoj je pripadao prije promjena koje je tražio kapital. Sjevernoamerička kultura veliča prolaznost, bezlične odnose koji se nazivaju “slobodom”, iako ti uvjeti odražavaju gotovo birokratsku pripadnost mase pojedinaca vlasnicima multinacionalnog kapitala.

Kulturni imperijalizam i vrijednosti koje promiče su odigrali ključnu ulogu u sprečavanju kolektivnog odgovora pojedinaca, koje se iskorištava, unatoč pogoršanju njihove situacije. Najveća pobjeda imperijalizma nije samo stjecanje profita, nego osvajanje unutarnjeg prostora i svijesti putem masovnih medija.

Gdje god je moguće, revolucionarna politika mora otvoriti frontu u borbi ne samo protiv eksploatacije, nego i protiv kulture koja pokorava. Osiromašenje i propadanje ne smije zamagliti draž i privlačnost koje nude fantazije masovnih medija, jer se lažna obećanja kulturnog imperijalizma ubrzo pretvaraju u gorki podsmijeh.

Osim toga, ne zaboravite da su resursi kulturnog imperijalizma ograničeni. Oni teško mogu u potpunosti pokidati kolektivne veze. Gdje god su postojale klasne, etničke i druge veze, utjecaj masovnih medija je bio ograničen ili odbijen. I za kraj, od kada postoje postojeće tradicije i kulture one formiraju “zatvoreni krug” koji integrira društvene i kulturne prakse usmjerene prema unutra i prema dolje, a ne prema gore i prema van. Kulturna borba je ukorijenjena u vrijednostima autonomije, zajednica i solidarnosti i potrebna je da se stvoriti svijest potrebna za društvenu transformaciju. Kulturni imperijalizam se hrani individualnom i prolaznom manipulacijom, ali nikada vizijom autentičnih i dubokih veza. Stoga je ranjiv i može ga se poraziti. Sve ovisi o vama...