Dr. Ian Stevenson
© Society for Psychical Research
Dr. Ian Stevenson
Prije više od pola stoljeća, 1966. godine, kada je prof. Ian Stevenson prvi put objavio svoj značajni rad, Twenty Cases Suggestive of Reincarnation (Sveučilište Virginia Press), vijest o tome se proširila poput stihije. To ne samo da je pružilo ogroman poticaj religijama koje vjeruju u reinkarnaciju (i ponovno rođenje), već je nastojalo pružiti znanstvenu podlogu tom pojmu. Nakon detaljne studije preko 3.000 slučajeva "ponovnog rađanja", Stevenson je izabrao 20 slučajeva onih koji ukazuju na, ako već ne dokazuju, slučaj "reinkarnacije".

Ovu je činjenicu jasno predstavio prof. Curt John Ducasse, parapsiholog, a potom i predsjednik Odbora za izdavače Američkog društva za fizikalna istraživanja, u predgovoru koji je napisao u Stevensonovoj knjizi "Twenty cases...". Završni redak njegovog pisma glasi:
Dvadeset slučajeva..., koje je dr. Stevenson osobno istražio, izvjestio i diskutirao ..., i koji mu nisu dali odgovor koji ga je zadovoljio, no predstavio ih je direktno čitateljima i zbog toga su u potpunosti interesantni i važni jer mnogobrojni slučajevi sugeriraju opstanak duha nakon propasti tijela, a koje su istraživači opsežno istraživali.
Premda su pojmovi reinkarnacije, ponovnog rođenja (i karme) postojali u istočnjačkim kulturama od davnina, bili su strani i smatrani su praznovjerjem u zapadnim (judeo-kršćanskim) kulturama. U više od 5.000 godina staroj vedskoj filozofiji i religijama kao što su hinduizam, džainizam, budizam i sikhizam koji potječu s indijskog potkontinenta (i imaju korijene u vedizmu i sramanizmu), svi vjeruju u reinkarnaciju (ili ponovno rođenje). Osim toga, drevne egipatske, rimske, indijanske, afričke, oceanske religije, konfucijanizam, taoizam, pa čak i židovska tradicija kabale je prihvatila reinkarnaciju. Ali to je zvučalo čudno u zapadnoj kulturi, osobito u vrijeme kada ju je Stevenson prvi put predložio. Nadalje, zbog toga što je to dolazilo od medicinskog stručnjaka, obučenog u modernoj znanstvenoj paradigmi, zainteresiralo je mnoge među znanstvenom zajednicom širom svijeta.

Reinkarnacija i ponovno rođenje

U osnovi, "reinkarnacija" se razlikuje od "ponovnog rođenja" iz više razloga. Unatoč tome, reinkarnacija je izraz koji Stevenson preferira za opisivanje fenomena koji je pretpostavljao.

Iz filozofske perspektive, pojam "reinkarnacije" (također nazvan i "transmigracija") označava nastavak duše pojedinca iz jednog ljudskog tijela u drugo. Indian Journal of Psychiatry definira reinkarnaciju kao "vjerski ili filozofski koncept u kojem "Atman" (iliti "duša"), nakon biološke smrti, započinje novi život u novom tijelu koje može biti ljudsko, životinjsko ili duhovno ovisno o moralnoj kvaliteti prethodnih životnih djela".

Iako je suština, u smislu prijenosa nekog oblika "energije" iz jednog bića u drugi, ista, proces se razlikuje između hinduističke i budističke misli. Ovo Stevenson opisuje u svojoj knjizi: "Budisti, pogotovo grupa Theravada, ne vjeruju u postojanost stalnog entiteta ili duše. Postoji stalni tok želje, djelovanja, učinka i reakcije, ali ne i postojane duše. Kad osoba umre, akumulirani učinci njenih postupaka pokreću daljnji niz događaja koji dovode do drugih posljedica, od kojih jedno može biti zemaljsko rođenje druge osobnosti." Dalje razrađuje: "Ako je prva osobnost postigla odmak od senzualnih želja, umjesto novog zemaljskog rođenja može doći do rođenja u drugi "stupanj". No ta se novorođena ličnost povezuje s prvom samo kao plamen svijeće (prije nego što se konačno ugasi) koji može upaliti plamen druge svijeće. Budisti često preferiraju pojam "ponovno rođenje" a ne "reinkarnacija" kako bi naglasili tu razliku."

Pedeset godina kasnije, retrospektivno, ponovni pregled Stevensona - njegove ličnosti i njegovih uspomena - važan je za modernu medicinsku znanost iz nekoliko razloga. Današnja medicinska znanost, koja je tijekom godina postala "redukcionistička" i "materijalistička", očigledno odvojena od društvenih i duhovnih aspekata, kao da je dosegla točku bez povratka. Fokus je pomaknut prema pojedinačnom elementu u odnosu prema individualnom jastvu.

To je, u kliničkoj praksi, vidljivo u ovisnosti o prekomjernoj uporabi tehnologije. Naglasak na staničnoj i molekularnoj biologiji kretao se neusporedivom brzinom s napredovanjem u bioetici, i u suprotnom smjeru od nje. Na praksu kliničke medicine utjecala je i diktirala farmaceutska i klinička istraživačka industrija kao nikada prije. Sve su to samo neki od razloga koji zahtijevaju ponovni pregled duhovne dimenzije zdravlja, kroz Stevensonove staze sjećanja.

Ian Stevenson (1918. - 2007.)

Ian Pretyman Stevenson je rođen je 31. listopada 1918. u Montrealu u Kanadi. Otac mu je bio odvjetnik koji je postao novinar. Njegova je majka bila učena žena koja je imala posebno zanimanje za mistične i okultistične teorije i praksu, a održavala je i poprilično dobru osobnu knjižnicu kod kuće. Mladi Ian bio je neumoljiv čitatelj ovih knjiga i razvio je rani interes za teozofiju. U djetinjstvu je često bio bolestan zbog bronhitisa koji je zahtijevao duga izbivanja iz škole. To je također izoštrilo njegovu čitateljsku naviku koja se nastavila do smrti.

Stevenson je 1943. diplomirao na Sveučilištu McGill u Kanadi. Kasnije se osposobio kao psihijatar i prvo je predavao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Louisiani, a zatim više od 50 godina na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Virginiji, gdje je bio profesor i voditelj odjela.

Od ranih dana studija medicine Stevenson nije volio "redukcionizam" koji je duboko ukorijenjen u uspostavljenom standardnom medicinskom obrazovanju. Umjesto toga, razvio je usporedbu s područjima kao što su psihosomatski poremećaji i psihoanaliza, što ga je kasnije gurnulo prema psihijatriji.

Godine 1967. godine, godinu dana nakon objavljivanja "Twenty cases...", Stevenson je osnovao Odjel za perceptivne studije Sveučilišta u Virginiji (izvorno nazvano "Personality Studies"), čija je misija studirati "fenomene koji upućuju na činjenicu da trenutno prihvaćene znanstvene pretpostavke teorije o prirodi uma ili svijesti i njezin odnos prema materiji mogu biti nepotpune".

Stevenson je bio osobito zainteresiran za "paranormalne" studije koje uključuju različita područja kao što su metafizika, anomalna istraživanja, psihička i intuitivna istraživanja ekstrasenzorne (vančulne) percepcije (ESP), telekineza, duhovi, život nakon smrti, reinkarnacija, iscjeljivanje vjerom, ljudske aure itd. 1982. godine je bio suosnivač Društva za znanstveno istraživanje, čiji mandat uključuje istraživački rad na istraživanjima područja kao što su svijest, alternativna energija i duhovno iscjeljivanje, a opseg se proteže u znanosti koje uključuju područja koja značajno odstupaju od glavnih znanja i smatraju se upitnima prema konvencionalnoj mudrosti.

Stevenson je smatrao da se emocije, sjećanja, pa čak i tjelesne ozljede u obliku znakova na tijelu mogu prenositi iz jednog života u drugi. Njegovo remek-djelo je bilo Reincarnation and Biology: A Contribution to the Etiology of Birthmarks and Birth Defects koje je objavljeno 1997. godine. U dva svezaka, ova knjiga od 2.268 stranica bilježi dvjesto slučajeva znakova na tijelu koji su izgledali kao da odgovaraju rani na pokojnoj osobi čijeg života se dijete sjetilo. (Kraću verziju ovoga, pod naslovom Where Reincarnation and Biology Intersect, objavio je 1997.). Također je smatrao da se određene fobije, sklonosti, neobične sposobnosti i bolesti ne mogu u potpunosti objasniti samo nasljeđivanjem ili okolišem. I vjerovao je da reinkarnacija pruža treći tip objašnjenja za većinu tih neobjašnjivih pojava.

Istraživanje reinkarnacije

Kao što je kasnije objavljeno u British Medical Journal (BMJ), u slučaju reinkarnacije, dijete, obično u dobi od dvije ili tri godine, počinje stalno govoriti o stvarima, mjestima i ljudima o kojima roditelji nemaju nikakva saznanja.

Dijete se možda čak ponaša sasvim drukčije od drugih braće i sestara. Ovo će se pojaviti vrlo čudno u smislu okolnosti njegovog odgoja. Konačno, dijete može sve ovo povezati s prijašnjim životom koji tvrdi da se sjeća da je vodio, ponekad na nekom bližem mjestu a ponekad na udaljenom mjestu.

To će biti vrlo naporno za roditelje koji će, zajedno s prijateljima obitelji, početi istraživati o osobama za koje se pretpostavlja da su mrtvi, na koje se djetetove izjave mogu primijeniti. Ako pronađu obitelj koja izgleda kao prema djetetovim tvrdnjama, uspostaviti će se kontakt. Zatim će dobiti dodatne informacije. Neki od tih podataka potvrđuju, a neke kontriraju izjavama djeteta. Na kraju istrage, dijete može biti odvedeno u obitelj za koju tvrdi da je njegova izvorna obitelj. Kako vrijeme prolazi, obje obitelji mogu dogovoriti sastanak. Dijete vodi roditelje i druge kroz komplicirane ulice i uličice. On može pokazati somnambulističku preciznost. On vodi grupu izravno na mjesto gdje tvrdi da je živio ili radio u svom bivšem životu. Zatim pozdravlja razne osobe koje su došle svjedočiti ovom okupljanju. Naziva ih imenima i ponaša se na odgovarajući način. Dijete voli i ne voli posebne idiomatske fraze; prisjeća se nadimaka i naziva za objekte u svom prethodnom životu.

Svi ti slučajevi imaju neke uobičajene komponente. Ponavljaju se izjave o identifikaciji malog djeteta s ranijom osobom. Ova djeca koja se sjećaju prošlih života prezentiraju informacije o toj osobi u obliku sjećanja ili ljudi koji su mu poznati. Oni zahtijevaju povratak u svoje prijašnje domove i demonstriraju ponašanje poznavanja u vidljivo nepoznatom okruženju. Oni se obraćaju navodnim rođacima odgovarajućim emocionalnim reakcijama. Većina tih uspomena nestati će u dobi između sedam i devet. Sve bi to moglo ukazivati na kontinuitet osobnosti skrivenoj u subliminalnom sebstvu.

U knjizi Cases of the Reincarnation Type, Vol. II: Ten Cases in Sri Lanka, dr. Stevenson je zabilježio slučaj novorođene djevojke koja bi vrisnula svaki put kada je bila u blizini autobusnog stajališta ili kupaonice. Kad je bila dovoljno stara da može govoriti, ispričala je o ranijem životu kao djevojčica od osam ili devet godina koja se utopila nakon što ju je autobus odbacio u potopljeno rižino polje. Kasnije je istraga pronašla obitelj upravo tako mrtve djevojčice koja je živjela udaljena četiri ili pet kilometara. (Isječak iz Stevensonove osmrtnice koju je napisala Margalit Fox za New York Times 18. veljače 2007.).

Mještovite reakcije

Kako je i očekivano, Stevensonove hipoteze su dočekane s mješovitim reakcijama. Mnogi znanstvenici su odbacili Stevensonovu tvrdnju kao "pseudo-znanost". Međutim, ukoliko se zaviri u ove kritike postavljene protiv Stevensona, može se ustanoviti da je većina napravljena na premisama da Stevensonov nema adekvatno znanje o lokalnim kulturama i vjerodostojnost tumača, nego na pogrešnost njegove metodologije ili "ispraznost" njegovih argumenata.

Među Stevensonovim štovateljima bio je Chester Carlson, izumitelj fotokopirnog uređaja koji je kasnije financirao Stevensonova istraživanja pošto je i sam Carlson smatrao da je nadahnuće za njegov izum paranormalno.

Margalit Fox je u Stevensonovoj osmrtnici u New York Timesu napisala je: "Dr. Stevenson je za svoje pristaše bio pogrešno shvaćeni genij koji je hrabro gurao granice znanosti. Za njegove protivnike bio je ozbiljan, uporan, ali u konačnici zaveden, vođen željenim razmišljanjem i sklon vidjeti znanost gdje su drugi vidjeli praznovjerje."

Stevenson je bio strastveni putnik. Putovao je čak 55.000 milja godišnje na svoja poduzetna istraživanja na svim kontinentima. U osmrtnici pod nazivom "Profesor Ian Stevenson, car parapsihologije", BMJ je komentirao: "Nije riječ o istraživanju iz udobnosti vlastite fotelje, nego istraživanje koje je iziskivalo doslovno "terenski rad". Putujući preko istoka i zapada živio je kao svjetski građanin posljednjih četrdeset godina".

Stevensonova udruga sa Šri Lankom

Među dvadesetak slučajeva koje je Stevenson objavio u svojoj revolucionarnoj publikaciji, tri su bili iz Šri Lanke (tadašnji Cejlon). Od 17 drugih slučajeva, sedam je bilo iz Indije i iz Aljaske. Bila su dva slučaja iz Brazila i jedan iz Libanona.

Među slučajevima dokumentiranim iz Šri Lanke, jedan je bio Gnanathilaka iz Hedunawewa koji je bio Thilakarathne iz Thalawakele u svom prethodnom rođenju. Thilakarathne je umro 15 mjeseci prije rođenja Gnanathilaka. Drugi je bio Wijerathne od Uggalkaltota, koji je tvrdio da se ponovno rodio u svojoj obitelji kao sin brata iz svog bivšeg rođenja. Wijerathne, u svom ranijem rođenju identificiran je kao Rathran Hami, brat njegovog oca. Treći je bio Ranjith Makalanda iz Kottea. Ranjith je, čak i kao dijete s jakim afinitetom prema zapadnjačkom načinu života, tvrdio da je bio englez u svom prethodnom rođenju.

Od 1961. Stevenson je bio čest posjetitelj Šri Lanke u svom istraživačkom radu. Ven. Balangoda Ananda Maitreya Thero je bio blizak Stevensonov prijatelj i pomogao mu je u istraživanju. Na temelju daljnjih slučajeva reinkarnacije prijavljenih u Šri Lanki, Stevenson je objavio još jednu knjigu, 1978. godine, pod naslovom Cases of the Reincarnation Type, Vol. II: Ten Cases in Sri Lanka (Sveučilište Virginia Press). Knjiga Cases of the Reincarnation Type je bila niz publikacija koje su se proširile na četiri sveska. U prvom svesku prijavljeno je 10 slučajeva iz Indije (1975). U trećem i četvrtom svesku objavili su po 12 slučajeva iz Libanona i Turske (1980.); i iz Tajlanda i Burme (1983.), respektivno.

Među ostalim značajnim djelima Stevensona su Telepathic Impressions: A Review and Report of 35 New Cases (1970.), Unlearned Language: New Studies in Xenoglossy (1984.), Children Who Remember Previous Lives: A Question of Reincarnation (revidirano izdanje) (2000.) i European Cases of the Reincarnation Type (2003.).

Stevenson je umro spokojno 8. veljače 2007. ostavivši ostavštinu sebe kao čovjeka koji se suprotstavljao mejnstrim razmišljanju i borcu za stvar za koju je njegova svijest vjerovala da je ispravna.