Turska
© Investopedia / shutterstock
Kako prenosi turski list Hürriyet, turski predsjednik Erdogan, ruski predsjednik Vladimir Putin i iranski predsjednik Hassan Rohani će se sastati 4. travnja i razgovarati o daljnjim koracima za smirivanje sirijske krize.

Od prošlog sastanka trojice lidera, sirijska je vojska, unatoč američkoj prijetnji vojnom intervencijom, oslobodila Istočnu Goutu, a turska vojska i proturske islamističke milicije su na sjeveru protjerale Kurde i njihove YPG snage iz sirijske pokrajine Afrin. U drugom slučaju imamo zanimljivost da su tri dana uoči pokretanja kampanje u Moskvi na radnom sastanku boravili načelnik turskog Glavnog stožera, general Hulusi Akar, te čelnik turske Nacionalne obavještajne službe (MIT) Hakan Fidan.

Kako Kurdi u Afrinu regiju nisu htjeli predati u ruke sirijskih vladinih snaga i predati oružje, Moskva nije učinila ništa da spriječi turski vojnu kampanju u kojoj su Kurdi poraženi i prisiljeni na povlačenje. Zašto je Rusija donijela takvu odluku? Iz prostog razloga što je između američke vojske, koja bi prije ili kasnije došla u Afrin, te turske vojske i islamističkih milicija, preferirala potonje. U prvom slučaju bi se stvorili svi preduvjeti da se po uzoru na Kosovo proglasi neovisnost kurdske države, dok u drugom slučaju Rusija, a samim tim i vlada u Damasku, dobivaju na vremenu i otklanjaju u ovom trenutku najveću prijetnju. O zajedničkim daljnjim koracima Moskve, Ankare i Teherana za sada ne znamo ništa, kao što nitko ne zna sadržaj razgovora koji su vođeni tijekom pregovora u Moskvi između ruskog vojnog i obavještajnog osoblja.

I dok se sirijska vojska sada mora usmjeriti na čišćenje ostalih enklava, prije svega kampa Yarmuk, velikog područja južno od Damaska kojeg još uvijek drže ISIL i sirijski ogranak Al-Qaede, Sirija svjedoči nastanku nove krize u koju nisu izravno involvirani ni Damask, kao ni njegovi ruski i iranski saveznici ili Hezbollah.

Temelji za ovu krizu su davno postavljeni, ali je postala vidljiva tek sada. Riječ je o tome da dvije najveće vojske NATO pakta ne mogu podijeliti zone utjecaja u Siriji. Sjedinjene Američke Države i Turska se sve više udaljavaju jedna od druge, a taj proces prate žestoke rasprave koje bi mogle dovesti do puno opasnije situacije.

Sve je počelo s brzopletom željom Washingtona da što prije oslobodi sjevernu Siriju od terorista takozvane Islamske države.

Zatim je Damask, uz potporu Rusije i ostalih saveznika, vrlo brzo oslobodio nekoliko pokrajina i Amerikanci su morali žuriti. Sami se nisu usudili poslati već kontingent vlastitih snaga i umjesto toga su operacije na kopnu povjerili lokalnim milicijama sirijskih Kurda. To je za SAD možda bilo najbolje rješenje u to vrijeme, ali dugoročno se kladiti na YPG milicije je neizbježno donijelo negativan rezultat.

Uz pomoć Sjedinjenih Država, rastući utjecaj sirijskih YPG snaga je jako zabrinuo Tursku, koja o tom pitanju ima sličan stav kao i vlada u Damasku, iako to nitko službeno neće priznati. Između ostalog, sirijski Kurdi su uspjeli transportirati oružje koje je prije toga isporučivano Kurdistanskoj radničkoj stranci u Turskoj. Naravno, rezultat je bio predvidljiv.

Ankara je pokrenula vojnu kampanju protiv Kurda u Siriji. Isprva je to bila operacija "Štit Eufrata", kojom je Turska presjekla "kurdski" teritorij na dva dijela. Nakon te operacije se glavno područje prostire se istočno od grada Manbija, na sjeveru pokrajine Aleppo, a drugi mali komad je bio na samom sjeverozapadu Sirije. Ključna riječ ovdje je "bio", jer ova enklava više ne postoji i nestala ja u turskoj kampanji "Maslinova grančica". Njezin je cilj bio uklanjanje kurdskih postrojbi i administrativne uprave iz sirijske pokrajine Afrin, što je postignuto u vrlo kratkom vremenu.

Ankara sada želi nastaviti rat Siriji i ubrzo bi mogli svjedočiti invaziji turske vojske i proturskih islamističkih milicija na Manbij. Ovu kampanju tursko vodstvo najavljuje već duže vrijeme. Naravno, zbog svega se velikom brzinom razvija kriza u odnosima između Sjedinjenih Država i Turske.

SAD se ne mogu složiti s Ankarom o prestanku neprijateljstava u ovom dijelu kojeg potražuje Washington. Nakon dolaska u Ankaru Rexa Tillersona, bivšeg državnog tajnika, bilo glasina da su dvije zemlje o ovom pitanju uspjele postići sporazum. No, nedavno je glasnogovornica američkog State Departmenta Heather Nauert izjavila kako nema nikakvog sporazuma s Turskom. S obzirom na to da se svađa na najvišoj razini nastavlja, njezine riječi su vjerojatno istina.

Tako je, na primjer, prije nekoliko dana predsjednik Recep Tayyip Erdogan dao intervju turskim novinarima i govorio vrlo oštro. Prema njegovim riječima, Amerikanci apsolutno nemaju pravo biti u Manbiju. Osim toga, rekao je kako su SAD došle u Siriju, udaljenu od američkog teritorija 11 000 ili 12 000 kilometara, kako bi južno od turskih granica stvorili terorističku skupinu koja je lokalne Arape protjerala iz njihovih domova.

Govoreći o budućnosti sukoba, Erdogan je rekao kako se u sukob Ankare s Kurdima nitko drugi neće uplitati. Rusiji to ne treba, tako da postoje samo Turci, Kurdi i Amerikanci i, naravno, Arapi, što je više nego dovoljni za izbijanje većeg sukoba.

Erdogan je optužio SAD da žele pokrenuti Treći svjetski rat, ali u tom scenariju nema Rusije. Koliko je vjerojatno da će se turska i američka vojska sukobiti u području Manbija odgovara turski vojni stručnjak Ender Imrek.

"Da, ovo je vrlo neobično. Obično, kada je riječ o Trećem svjetskom ratu, svi govore o sukobu između SAD-a i Kine ili Rusije. I takvi su strahovi opravdani. Sve ove tri zemlje osjećaju vlastitu moć, jer imaju velike zalihe nuklearnog oružja. Nikada se neće bojati konvencionalnog vojnog napada, jer njihovo oružje može uzrokovati neizmjernu štetu bilo kojem napadaču. Ali Turska nema nuklearno oružje, a njezina vojska je znatno inferiornija od američke. Čak i kada bi Erdogan objavio rat na američkim snagama, neće izbiti Treći svjetski rat. To bi bio rat nekoliko država, a druge bi se držale po strani. Ali, možda Erdogan imao nešto drugo na umu. Mislim da misli kako američke akcije u Siriji ugrožavaju sigurnost i interese mnogih država, uključujući Rusiju. Ne radi se samo o YPG milicijama, jer Sjedinjene Države i Rusija često provociraju jedna drugu da poduzmu drastične korake", rekao je Ender Imrek.

Turski predsjednik je rekao i kako Sjedinjene Države nemaju pravo biti u Manbiju. Naravno, da SAD nisu surađivale s YPG milicijama, Erdogan ne bi bio protiv američkih trupa, ali on nikako nije zadovoljan razvojem situacije.

Osim toga, ako se on odluči protjerati Amerikance, treba ga pitati što Turska radi u Siriji. Službeno Ankara tvrdi da brani svoje nacionalne interese i nakon što porazi Kurde teritorij će prepustiti lokalnim snagama odanima Turskoj.

Turska je sirijski susjed i što više eskalira sukob u toj zemlji, on će više utjecati na ostatak regije. Štoviše, najaktivnije vojne operacije se odvijaju na granici s Turskom, ali to ne znači da Erdogan može anektirati velika područja sjeverne Sirije.

U rješavanju kurdskog pitanja s Washingtonom je Erdogan praktično odbio diplomaciju. On ne želi da Kurdi kontroliraju sjevernu Siriju i to je njegova crvena linija. Sjedinjene Države tu ne mogu učiniti ništa i čini se da će se morati složiti s Ankarom da velika pogranična područja predaju u ruke takozvane "Slobodne sirijske vojske", koja bi opet postala jedna od najvećih sila u sirijskom sukobu.

No, za Rusiju su većina frakcija koje se bore pod zastavom ove skupine terorističke i ravne su Al-Nusra Frontu ili "Islamskoj državi". Međutim, Moskva za sada šuti i nitko ne zna kakve su ruske namjere o tom pitanju, osim da Sirija mora ostati jedinstvena i da će na izborima sirijski narod odlučiti o svom vodstvu. Uglavnom, to je ono što Rusija govori od početka rata u Siriji, ali i nakon što se i sama u njega uključila.

Kako stvari stoje, Sjedinjene Države jako teško mogu zaštititi YPG milicije. Mogu, ali izravna vojna podrška je malo vjerojatna i nemoguće je da zbog Kurda zarate dvije zemlje članice NATO pakta. No, situacija ipak govori da postoji velika kriza u samom Sjevernoatlantskom savezu, a za nju nijedna zemlja nije zainteresirana. SAD će sigurno pokušati drugačije riješiti problem, ali će morati prihvatiti većinu Erdoganovih uvjeta.

Kako će se kasnije razvijati stvari u trokutu između Turske, Irana i Rusije, teško je predvidjeti, kao što je nezahvalno dugoročno predviđati bilo što na Bliskom istoku.