© Damien MEYER (AFP)
Francusku danima potresa val štrajkova koji su gotovo paralizirali zemlju, a gubici se broje u stotinama milijuna eura.
Direktor francuske državne željeznice Guillaume Pepy je rekao danas kako je val štrajkova koji su počeli prošlog tjedna kompaniju do sada koštali oko 100 milijuna eura, a radnici najavljuju dodatne prosvjede. Sindikati su najavili povremene prekide rada najmanje do 28. lipnja i žele da vlada povuče plan o reformama ove zadužene kompanije.
Guillaume Pepy je za televiziju BFM rekao kako samo jedan dan štrajka željeznice košta 20 milijuna eura, a poremećaj saobraćaja vlakova traje i dan poslije štrajka. Zaposleni u željeznici svakih pet dana prekidaju rad na dva dana, podsjeća AFP.
U pravilu na dan štrajka vozi samo jedan od pet visokobrzinskih vlakova i jedan od šest na ostalim glavnim linijama. Otkazano je i dvije trećine regionalnih linija. 9. travnja na put nije krenulo oko 20% vlakova "Eurostar" iz Londona.
Od kraja ožujka štrajka i osoblje u zračnim lukama, a 22. ožujka je otkazano 30 posto letova prema aerodromima u Parizu. Istog dana je Ministarstvo obrazovanja izvijestilo da oko 13 posto učitelja nije došlo na nastavu, zbog čega su mnoge osnovne škole ostale zatvorene.
Zaposlenici u javnom sektoru su ogorčeni zbog planova o smanjenju broja zaposlenih u javnom sektoru do 2022. za 120 000 djelatnika i uvođenja isplata plaća u skladu sa zaslugama.
Uspoređujući reforme Emmanuela Macrona, neki ih analitičari vide kao šok terapiju u Rusiji 1990. godine. Na ulice je izašlo desetke tisuća Francuza koji su spremni i na sukobe s policijom. Cilj prosvjednika je ostavka predsjednika države. Inače, poručili su, neka se zemlja pripremi za prometni kolaps. Ali kako se trijumfalno izabrani predsjednik uspio posvađati s ljudima u manje od godinu dana?
Na međunarodnoj sceni se francuski predsjednik Emmanuel Macron pozicionirao gotovo kao novi vođa EU, a ne može izgraditi bliske veze s biračkim tijelom kod kuće. U deset mjeseci vladavine se sintetički politički projekt masona Jacquesa Attalija, osmišljen da se spriječi uspon na vlast Marine Le Pen, uspio posvađati s gotovo svim kategorijama radnih ljudi.
Već u rujnu su Francuzi masovno prosvjedovali protiv novog Zakona o radu, jer su ga vlasti odlučile reformirati u korist bogatih poduzetnika.
U veljači ove godine su na rubu ustanka bili poljoprivrednici, bijesni zbog predstojeće reforme u sektoru poljoprivrede. Macron je reformu nazvao "kulturnom revolucijom", a njezina je suština bila smanjiti subvencije poljoprivrednicima iz proračuna EU i novac preusmjeriti za stvaranje paneuropske vojske.
© AFP/Getty
Nedugo poslije, sredinom ožujka, Pariz je bio domaćin desetaka tisuća ljutitih umirovljenika, koji su teško pogođeni poreznom reformom. Umirovljenici su u izbornom procesu Francuske ozbiljna sila. U zemlji ih ima oko 15 milijuna i svi idu na birališta. Na prošlim izborima je njih tri četvrtine glasovalo za Macrona, ali samo osam mjeseci nakon izbora ga je podržavala polovica.
Stariji Francuzi su osobe su posebno ljuti zbog podizanja poreza za obične ljude, dok ih je vlada istovremeno smanjila za superbogatu elitu i na korporativnu dobit.
Konačno, kao što smo naveli na početku, 22. ožujka je sedam sindikata Francuske odjednom najavilo nacionalni štrajk, koji je vremenski usklađen s godišnjicom poznatih masovnih nemira iz 1968. godine, a nastavit će se do ljeta, zajedno s ostalim demonstracijama i skupovima.
Prvo su se zaustavili visokobrzinski vlakovi, a brojne linije su poništene i odgođene. Zatvoreno je na stotine škola. Parižani nisu znali na koji način doći do posla i odlučili su otići u centar u svojim automobilima, što je rezultiralo gužvama i kolonama dugima na desetke kilometara. S druge strane, kompanija Air France je otkazala četrdeset posto letova kratke udaljenosti.
Francuska će ovako živjeti najmanje do 28. lipnja. S njegovim zakonima, Macron je protiv sebe uspio ujediniti najrazličitije kategorije radnika. U redovima prosvjednika su nastavnici i željezničari, kontrolori zračnog prometa i liječnici, medicinske sestre i odgajateljice iz vrtića. Ukratko, svi oni koji se u Francuskoj smatraju državnim službenicima.
Tijekom proteklih desetljeća se rad u javnom sektoru smatrao jednim od najprestižnijih u zemlji. Veliki društveni ugovor, zdravstveno osiguranje, dugogodišnji odmor, dobra mirovina i velika jamstva za otpuštanje su francuske radnike u javnom sektoru učinile nekom vrstom elite među radnicima.
No, Macron je zaključio da država s tako velikim brojem službenika ne bi mogla preživjeti. Od ukupnog broja državnih službenika je odlučio otpustiti 120 00 ljudi. Što je prije bilo nepojmljivo, planira se da ih se otpusti bez ikakve naknade.
Istovremeno se pri zapošljavanju u javnom sektoru široko žele koristiti javni ugovori. To će, naravno, povećati broj zaposlenih i nešto smanjiti nezaposlenost. Međutim, zaposlenik koji je na taj način dobio posao će praktično biti lišen svih socijalnih jamstava. Sindikati takve uposlenike neće moći štititi, što će same sindikate učiniti nepotrebnima. Stoljeće njihove moći će šaptom pasti.
Na primjer, proces davanja otkaza osoblja željeznica je dramatično pojednostavljen. Ranije su s njima potpisivani cjeloživotni ugovori. Osim toga, ukinut će im se pravo na prijevremenu mirovinu na koju sada željeznički radnici mogu otići u dobi od 50 do 55 godina. Mirovine koje mogu očekivati radnici u transportu su u slučaju odlaska drastično smanjene.
Sve ove kategorije zaposlenika posebno iritira dugo zamrznuta plaća u odnosu na kontinuiranu inflaciju. Zbog toga kontrolori zračnog prometa zahtijevaju povećanja plaća od najmanje šest posto.
Prosvjednici nemaju potporu viših slojeva društva i mogu se osloniti samo na sebe. Istovremeno, reforme Emmanuela Macrona vide kao pravu katastrofu. Čak je i čelnike najvećih sindikata Macron uspio pridobiti na svoju stranu. Zastupnici parlamenta također ne žele ustati u obranu njegovih birača. Nakon posljednjih izbora, Narodna skupština Francuske se uglavnom sastoji od pridošlica u politici, a sve je odabrao Macin i oni su njegove pristaše. Zbog toga se svi predsjednikovi zakoni usvajaju uz gromoglasan aplauz.
Francuski sindikati su godinama bili agenti krupnog kapitala?
To što je Macron uspio pridobiti čelnike najvećih sindikata dokazuje da je dugogodišnja praksa njihove izdaje nije prekinuta s aferom koja je zgrozila radnički pokret u zemlji.
© MARTIN BUREAUDenis Gautier-Sauvagna
Sindikati su primali milijune eura od francuskih industrijalaca
Denis Gautier-Sauvagnac, koji je obnašao dužnost čelnika Unije poslodavaca u metalurškoj industriji, pred sudom je potvrdio kako je od 2002. do 2007. sindikalistima u gotovini isplatio 16 500 000 eura, ali im je "pomagao i na druge načine".
Sauvagnac je izjavio "kako se ne može govoriti o podmićivanju, obzirom da je riječ o desetljećima dugoj praksi da francuski poduzetnici i industrijalci pomažu francuske radnike".
"Radi se o podršci radničkim organizacijama, a to su u ovom slučaju bili sindikati. Ovi iznosi su oblik podrške koju UIMM desetljećima daje radničkim organizacijama. Čak su mi pojedini sindikalisti govorili da sam škrtiji od svog prethodnika", izjavio je pred sudom Denis Gautier - Sauvagnac.
Sindikati koje financira država i podmićuju poslodavci ne mogu biti neovisni
Na ove protuzakonite radnje je javno upozoravao parlamentarni zastupnik Nicolas Perruchot, koji je 12. veljače 2012. objavio detaljno izvješće u kojem tvrdi kako su sindikati i radničke organizacije u Francuskoj financirani od strane Francuske udruge poslodavaca, čime se u vrijeme rezova u proračunu i oštrih mjera štednje izravno utječe na socijalni dijalog.
Prethodno je francuski je parlament odbio objaviti izvješće Nicolasa Perruchota. Na sjednici 30. studenog 2012. se Sarkozyev UMP suzdržao od glasanja, a oporbeni socijalisti bivšeg predsjednika Hollandea su se nadali kako će sve ubrzo prekriti zaborav. Međutim, Perruchot je bio uporan i nakon nekoliko mjeseci je uspio uvjeriti urednika lista Le Point da objavi integralnu verziju dokumenta.
U Perruchotovom izvješću, odbačenom u parlamentu, stoji kako zbog načina na koji se financiraju sindikati oni nikako ne mogu biti neovisni i to isključivo jer su skoro u potpunosti financirani novcem velikih korporacija i državnim poticajima.
"Sindikati u Francuskoj troše gotovo 4 milijarde eura godišnje. Većina tih sredstava, oko 90 posto, sindikati dobivaju od poslodavaca i države, a samo 3 do 4% otpada na izravne doprinose od članarina", naveo je Nicolas Perruchot.
Podsjetimo kako Nicolas Perruchot ni u kom slučaju nije veliki prijatelj francuskog radništva i cijela afera je bila posljedica unutarnje borbe francuske gospodarske i političke elite koja je izbila u javnost nakon pokušaja Nicolasa Sarkozya da uništi francuski mirovinski sustav još 2007.
Tako je i 2007. Denis Gautier-Sauvagnac optužen da je "izigrao ukazano povjerenje" i što je svojim uposlenicima "na ruke" isplaćivao neprijavljene gotovinske iznose.
Arnaud Leenhardt, jedan od njegovih prethodnika koji je UIMM vodio od 1985. do 1999. godine, tijekom suđenja je potvrdio kako su primatelji gotovinskih iznosa bili predstavnici pet najvećih francuskih sindikata.
Leenhardt također navodi i da je politička praksa korporacija da se koriste sindikatima kako bi ograničili utjecaj radništva.
Denis Gautier-Sauvagnac je novinarima tada rekao ono što je ranije izjavio i na sudu: "Priznajem da do sada nisam bio dovoljno jasan, ali potvrđujem ono što govori Arnaud Leenhardt, međutim, ne mogu vam reći imena tih ljudi. To nije u skladu s mojim uvjerenjima i sustavom vrijednosti".
Gautier-Sauvagnac je izjavio kako je financijski "pomagao" radničke organizacije i sindikate, prvo prodajom oglašivačkog prostora u glasilima u vlasništvu sindikata po višestruko većim cijenama od tržišnih ili pak kupovinom sindikalnih novina, što je bio "način da se prikriju doprinosi" onih koji sudjeluju u financiranju sindikata.
"To međutim nije bilo dovoljno, jer je imalo svoje granice i onda smo prešli na isplatu u gotovini, što je mnogo diskretnije", rekao je novinarima Sauvagnac.
Francuski Liberation je saznao kako je voditelj odjela za računovodstvo Unije poslodavaca u metalurškoj industriji, Dominique Renaud, obavljao povjerenu mu zadaću.
"Jednom tjedno sam odlazio kod gospodina Gautier-Sauvagnaca u ured po potpise za isplate i kada je gospodin Sauvagnac trebao novac, on bi rekao: "Trebamo taj i taj iznos." Skoro uvijek je to bilo oko 200 000 eura", priznao je Renaud, a godišnje se na taj način čelnicima francuskih sindikata isplatilo više miliona eura.
Jacques Gagliardi, jedan od bivših visokih dužnosnika Unije poslodavaca u metalurškoj industriji, izjavio je kako je 2008. prethodnik Sauvagnaca, Pierre Guillen, također vršio gotovinske isplate. Prema priznanju Gagliardia samo sindikat CGT je dobivao stotine tisuća franaka godišnje.
Sindikalni čelnici nisu negirali ono što je priznao Gautier-Sauvagnac. Visoki dužnosnik ogranka industrijskog sindikata CFDT priznao je kako je uzimao financijsku pomoć od poslodavaca kao "naknadu za troškove sudjelovanja u radu raznih komisija između 2002. i 2006. i to u ukupnom iznosu od 21 626 eura".
Sindikat CFDT je priopćio da su francuskom pravosuđu predali sve dokumente iz knjigovodstva, te kako je potvrđeno da je sve legalno. Međutim, kako novac UIMM nije isplaćivao u gotovini, jasno je da ne postoji mogućnost da mu se uđe u trag i ti dokumenti ne znače baš ništa.
Sprega države, poslodavaca i sindikata na štetu radničke klase
Gledajući u širem kontekstu, izjave ljudi koji su sudjelovali u ovoj aferi jasan su dokaz o sprezi države, poslodavaca i sindikata na štetu radničke klase. Tijekom posljednjih desetljeća su radnici u Francuskoj masovno napuštali sindikate, izgubivši povjerenje u njih i zato što sindikalnom birokracijom upravlja financijska aristokracija.
Ako su sindikati financirani korporativnim novcem i državnim subvencijama, svatko razuman će si postaviti pitanje može li se očekivati da se sindikalni čelnici i ponašaju drukčije? Oni moraju polagati račune onima koji ih plaćaju, zbog toga je i cijeli sustav njihovog financiranja upitan. To što se sve otkrilo prije nekoliko godina je opet bila posljedica sukoba među elitom, a nikako jer se netko odlučio francuskom radništvu jasno reći da poslodavci i korporativna elita upravljaju sindikalnim središnjicama.
Radnici u Francuskoj su u određenoj mjeri prepoznali taj fenomen i ovisnost sindikata o državnom novcu je dovela do odljeva članstva, ali se kolapsom sindikata gubi instrument klasne borbe. Danas pod zastavama nekada borbenih, pa čak i revolucionarnih francuskih sindikata čelnici, sindikalne središnjice igraju reakcionarnu ulogu u korist neoliberalne kapitalističke financijske i poduzetničke oligarhije.
Posljedice vidimo u rezanju socijalnih, mirovinskih i radničkih prava i to ne samo u Francuskoj, već diljem Europe, dok su u svemu tome i sindikati odigrali svoju ulogu. Oni su zajedno s poslodavcima i državom planirali i nametali provođenje tih mjera.
Njihova je strategija bila jasna - spriječiti da prosvjedi radništva protiv mjera štednje postanu prijetnja njihovim korporativnim izvorima financiranja.
Svima je jasno kako treba stvoriti nove oblike radničkog organiziranja i borbe, ali u današnjoj ljevici se ne naziru oni koji bi sišli među radnike, studente, umirovljenike i sve one koji na svojoj koži osjete "mjere štednje", "fiskalnu konsolidaciju", "fleksibilizaciju tržišta rada" ili "reforme zakona o radu", nego troše potencijal na salonska predavanja koja su sama sebi svrha. Ovaj skandal u Francuskoj, koji je završio kažnjavanjem jednog čovjeka, posljedica je duge povijesti tijekom koje su sindikati transformirani iz radničkih organizacija u korporativne marionete.
© AP
Komunistička partija Francuske i njeni sindikalni čelnici su bili iznenađeni i prestrašeni revolucionarnom inicijativom 1968. i izdali su tu borbu i integrirali se u državni aparat uz pomoć "Socijalističke stranke". Njihovim putem polazi i dio bivših radikalnih studenata povezanih s građanskim pokretom i unutar te birokracije se uhljebljuje u Novoj antikapitalističkoj stranci (NPA) ili "Radničkoj borbi" (Lutte Ouvriere). Te su stranke podupirale i reakcionarnu administraciju predsjednika Françoisa Hollandea i insistiraju da samo sindikati mogu predvoditi radničku borbu. Ovo ukazuje u što se pretvorila malograđanska "ljevica", ali i sindikalna birokracija, te kako su postali dio reakcionarne urote financijske aristokracije protiv radništva.
Stoga se Macron vjerojatno nema zašto brinuti. Kako bi se dodatno ojačao svoju poziciju, pa čak i brže poduzeo bolne mjere, najavio je planove za smanjenje broja parlamentarnih zastupnika za trećinu i umjesto 577 će biti 385 zastupnika. Komunisti s punim pravom vjeruju kako će ova reforma dovesti do "diktature tehnokrata".
Nigdje se ni ne spominje mogućnost da se ove reforme iznesu na referendum, iako opozicija to neprestano traži. Brzina i oštrina Macronovih reformi iznenađujuće podsjeća na "šok terapiju" koja je u Rusiji korištena nakon raspada Sovjetskog Saveza.
Jedino što ostaje francuskim radnicima su prosvjedi, masovni ulični skupovi i štrajkovi. Trenutno "vruće proljeće" će ubrzo postati teško ljeto. Do 28. lipnja željeznički radnici će štrajkati dva dana svaka tri dana. Broj visokobrzinskih vlakova bit će smanjen za najmanje 60%, a broj letova za 30%.
Svibanj i lipanj su vrh turističke sezone u Francuskoj, tako da je prometni kolaps turistima i za lokalno stanovništvo gotovo zajamčen.
Skeptici tvrde kako željezničari neće moći ponoviti uspjeh općeg štrajka iz 1995. godine, koji je pokopao plan premijera Alaina Juppéa o reformi nacionalne željezničke mreže. Tada su vlakovi u zemlji stajali nekoliko tjedana za redom. Od tada je prosvjedni pokret znatno izblijedio. Vlasti uspijevaju zanemariti najveći broj štrajkova i brutalno rastjerati najveće.
"Vlada je shvatila da u ovim okolnostima bez problema može nastaviti provoditi svoj kurs", kaže profesor Stefan Siro u intervjuu za Reuters .
Dokaz nemoći masa su grandiozni govori iz 2003. protiv podizanja dobi za umirovljenje. Vlada je tu reformu ipak provela.
Međutim, današnji organizatori "vrućeg proljeća" vjeruju u druge povijesne paralele i nisu slučajno odredili da njihov štrajk počne na obljetnicu prosvjeda 1968. godine. Prije pola stoljeća je ustanak studenata i radnika doveo je do ostavke De Gaullea. Danas se prosvjednici nadaju da će iz Elizejske palače potjerati predsjednika Macrona.
U međuvremenu je u središte Pariza puno dima od petardi i tisuće prosvjednika se pridružilo uličnim sukobima s policijom. Policija je u više navrata odgovorila suzavcem, a mnogima od prosvjednika je bilo loše i odvezeni su kolima hitne pomoći.
Umjesto proglašavanja "kraja povijesti" na pariškim mostovima bjesni tradicionalni klasni rat, iako je to još uvijek daleko od Pariške komune ili uličnih borbi između komunista i fašista iz '30-ih godina prošlog stoljeća.
Komentari čitatelja
na naše novosti