Odluka će konačno biti objavljena večeras iza 20 sati po srednjoeuropskom vremenu. Još nitko ne zna što će Trump reći u svom obraćanju i može li biti zaokreta u američkoj diplomaciji u jednom od najvažnijih pitanja vanjske politike u njegovom mandatu.
Rusija je najavila da će čvrsto ostati uz iranski nuklearni sporazum i dodatno osnažiti veze s Teheranom ako Trump ostvari svoju prijetnju.
Izraelski režim, zakleti neprijatelj Irana, nedavno je predstavio, kako je tvrdio Benjamin Netanyahu, dokaze kako Iran nastavlja prikupljati znanja o nuklearnoj tehnologiji i nakon potpisivanja sporazuma 2015. Teheran je te tvrdnje nazvao "djetinjastim i smiješnim", tvrdeći da im je cilj bio utjecati na Trumpovu odluku.
Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) od potpisivanja nuklearnog sporazuma u svim inspekcijama iranskih postrojenja i objekata nije pronašla nikakve sumnjive aktivnosti ni kršenje sporazuma od strane Islamske Republike.
Ono što bi trebalo zabrinjavati međunarodnu zajednicu nisu Iran i njegove navodne nuklearne aktivnosti, već Izrael, jedina zemlja na svijetu koja optužuje druge, predstavlja lažne ili nikakve dokaze o iranskom nuklearnom programu i bombardira navodna sirijska postrojenja za proizvodnju nuklearnog oružja, a istovremeno posjeduje nuklearni arsenal i objekte za razvoj ovog oružja kojima IAEA nema pravo pristupa.
Izrael objavio snimke uništenja sirijskog "centra za proizvodnju nuklearnog oružja"
U jeku antiiranske histerije je Izrael objavio snimke uništenja sirijskog centra u kojem se navodno proizvodilo nuklearno oružje. Napad je proveden 2007. godine, a izraelski režim je tek sad priznao de je uništio "sumnjivi vojni objekt kako sirijska vojska ne bi stekla nuklearno oružje". Režim u Tel Avivu je objavu snimki iskoristio da upozori neprijatelje kako Izrael, ako bude potrebno, neće oklijevati da ponovno pokrene ovakve udare.
"Vlada i vojska Izraela i Mossad su spriječili Siriju da razvija nuklearne sposobnosti. Izraelska politika je bila i ostat će dosljedna kako bi spriječili naše neprijatelje da se naoružaju nuklearnim oružjem", rekao je premijer Benjamin Netanyahu.
Izraelska vojska nikada nije htjela preuzeti odgovornost za ovaj napad, iako su mediji o njemu opširno pisali, a njemački Der Spiegel je početkom 2015. objavio reportažu u kojoj navodi "kako Izrael nikada nije uništio sposobnost Bashara Al-Assada da dođe do nuklearnog oružja i da napad 2007. na sirijski kompleks Kibar nije zaustavio nastojanja Sirije da raspolaže ovim oružjem za masovno uništenje".
U jeku antisirijske propagande njemački časopis tada dodaje "kako nova obavještajna izvješća sugeriraju da Bashar Al-Assad i dalje pokušava izgraditi bombu, a potrebnu pomoć dobiva iz Sjeverne Koreje i Irana".
"Otkriće predstavlja tešku dilemu za Izrael. Ova država se brani bombardiranjima linije opskrbe Hezbollaha, ali očito ne zna ništa o mogućem novom nuklearnom postrojenju. Izraelski čelnici će biti suočen s nemogućom odlukom između ignoriranja ili poduzimanja iznimno riskantnog napada protiv objekta izgrađenog duboko pod zemljom. Za razliku od 2007. godine, uništenje bunkera u kojem se proizvodi nuklearno oružje u Siriji bi imalo nesagledive posljedice za okoliš. Bila bi to neodgovorna odluka, iako bi se izraelski tvrdolinijaši u konačnici mogli odlučiti za napad", piše njemački časopis Der Spiegel u vrijeme kada su svi vjerovali da Assad u uredu neće izdržati više od nekoliko tjedana i da će islamističke skupine ući u Damask.
Naravno da postrojenja za proizvodnju nuklearnog oružja u Siriji nije bilo, a što je izraelska vojska uništila na površini navodnog objekta za proizvodnju nuklearne bombe u Deir Ez-Zoru 2007. može se vidjeti na snimkama koje je izraelska vojska objavila u ožujku ove godine.
Izraelski nuklearni program je jedina prijetnja miru i stabilnosti na Bliskom istoku i svijetu
Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) je krajem rujna 2013. od Arapske lige dobila nacrt rezolucije kojom se trebao osuditi izraelski tajni nuklearni program. Usvajanje rezolucije je u petak 20. rujna 2013. bila prava farsa. Rezolucija nije usvojena, jer je protiv dokumenta glasala 51 zemlja, uglavnom zapadne zemlje i američki sateliti, dok je 43 zemlje bilo za osudu Izraela.
Cilj ove neobvezujuće rezolucije je bio pokušaj da Bliski istok u budućnosti postane regija u kojoj neće biti nuklearnog oružja. Sirija nije imala nikakve veze rezolucijom, jer predstavnici vlade Bashara Al-Assada tada već dvije godine nisu bili sudjelovali u radu Arapske lige, koja na zahtjev Saudijske Arabije i Katara kao legitimne predstavnike Sirije na sastanke poziva članove marionetske "sirijske oporbe".
U tekstu se tražilo da Izrael pristupi "Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja" (NPT) i da IAEA ima slobodan nadzor nad potencijalnim nuklearnim arsenalom židovske države.
Najveći pritisak na saveznike da odbace rezoluciju Arapske lige su vršile Sjedinjene Države i to pod izgovorom "kako će rezolucija naštetiti diplomatskim naporima da se s Bliskog istoka ukloni oružje za masovno uništenje, prije svega sirijsko". Izrael je priopćio "kako bi takvo što ugrozilo pregovore koji vode ka stabilnosti u regiji".
"Neka cijeli svijet zna da Izrael ne igra nikakvu konstruktivnu ulogu i da posjeduje nuklearno oružje", izjavio je tada predstavnik Arapske lige u sjedištu IAEA-e u Beču Ezzeldin Ramzy Ramzy.
Da Izrael posjeduje nuklearno oružje nije nikakva tajna, iako se službeno ne zna koliki mu je arsenal. Procjenjuje se kako Tel Aviv ima između 75 i 400 nuklearnih bojevih glava, te dovoljno materijala za izgradnju još njih 115.
Unatoč brojnim dokazima da Izrael posjeduje nuklearno oružje, izraelski dužnosnici i njihovi američki saveznici izjavljuju "kako su Iran i njegovi nuklearni kapaciteti najveća prijetnja regiji".
Washington i Tel Aviv su ranije naveli da će denuklearizacija Bliskog istoka biti moguća tek onda kada se postigne sveobuhvatni mirovni sporazum između Izraelaca, Arapa i Irana, koji bez odlaganja mora prekinuti svoj program, čak i ako nije u vojne svrhe. Iran je to učinio, ali SAD i izraelski režim nisu pokrenuli inicijativu za postizanje toliko potrebnog sporazuma za sve narode Bliskog istoka.
Izraelski nuklearni program
Možda u Izraelu nema ništa što je obavijeno takvom maglom tajni kao što je pitanje nuklearnog oružja u toj zemlji koje je još uvijek van dometa međunarodnog "Ugovora o neširenju nuklearnog oružja".
U svom obraćanju izraelske vlasti nikada nisu potvrdile ni demantirale da njihova zemlja ima nuklearno oružje, a informacije o svom nuklearnom arsenalu i planovi za njegovu moguću uporabu su i dalje najstrože čuvana tajna o čemu ni javnost, ni širi državni vrh ne zna ništa.
"Izrael o tome službeno ne govori i to je stvar koja je potpuno izolirana od ostalih događanja koja se tiču cijelog društva", izjavio je umirovljeni ruski general i profesor akademije vojnih znanosti Viktor Esin.
Sve sumnje su nestale kada je 5. listopada 1986. bivši uposlenik u izraelskom nuklearnom istraživačkom centru u Dimona, Mordechai Vanunu, za londonski "Sunday Times" dao intervju u kojem je govorio o nuklearnom programu. Čak je pokazao i fotografije "interijera" centra u Dimoni. Govorio je o svim aspektima izraelskog nuklearnog programa, nuklearnog oružja i nuklearne strategije.
Početak izraelskog nuklearnog programa seže u 1952. godinu kada je židovska država osnovala Komisiju za atomsku energiju na čijem je čelu bio David Ernst Bergmann, stručnjak u području organske kemije. U formiranju i razvoju programa je važnu ulogu odigrala znanstvena i tehnološka suradnja između Izraela i Sjedinjenih Država i Francuske.
Naime, Izrael je u razvoju nuklearnog naoružanja blisko surađivao s Francuskom, a između '50. i '60. su izraelski stručnjaci sudjelovali u programu za izradu francuske nuklearne bombe. Izraelci su tada dobili sve podatke o francuskim nuklearnim pokusima u Sahari između 1960. i 1964.
Osim toga, Francuska je pomogla Izraelu i u proizvodnji plutonija za nuklearne bojeve glave. Prema francusko-izraelskom tajnom sporazumu potpisanom 1956. Francuzi grade nuklearni centar u Dimoni, u pustinji Negev,120 kilometara jugoistočno od Tel Aviva, koji je svijetu prikazan kao reaktor s početnim kapacitetom snage 26 megavata. Ovaj reaktor je moderniziran '70-ih godina prošlog stoljeća, kapacitet mu se povećao i mogao je proizvoditi plutonij za nuklearno oružje u količinama od 20 do 40 kilograma godišnje.
U više od pola stoljeća nuklearnog programa Izrael je do danas projektirao i izradio više vrsta projektila za lansiranje nuklearnog oružja i za regionalne standarde ima zavidan nuklearni arsenal.
U slučaju nuklearnog napada, nekim drugim oružjem za masovno uništenje ili napada na Izrael konvencionalnim oružjem koalicije koju bi činili Iran, Irak, Sirija, Hezbollah i palestinski pokreti otpora Tel Aviv smatra da mu samo nuklearni arsenal može omogućiti da "preživi napad agresora".
Izraelske tvrdnje bi se mogle smatrati legitimnim razmišljanjem kada bi se opredjeljenje za razvijanjem nuklearnog naoružanja temeljilo na točnim procjenama vojne i strateške situacije u regiji i u svijetu.
Međutim, na temelju čega Izrael uporno govori o ugroženosti kada su mu najveća ugroza fanatični vehabijski klerici koji pozivaju na uništenje židovske države, ali ne idu dalje od verbalnih ispada. Izraelu je situacija u kojoj iz arapskih i muslimanskih zemalja ne dolaze prijeteće poruke gotovo nepodnošljiva i Izrael će i dalje šutjeti o svom tajnom nuklearnom programu i nitko ga ne može prisiliti na suradnju.
S druge strane, situacija u regiji ni približno nije onakva kakvom je opisuju izraelski državni dužnosnici. Najveće regionalne sile nisu prijetnja Izraelu, ali se to od javnosti jednako krije, kao i tajne o nuklearnom programu. Iračka vojska koja je nekada smatrana ozbiljnom prijetnjom praktično i ne postoji. Sirija se bori protiv terorizma i njihovih sponzora i bilo bi suludo otvarati frontu na jugu protiv židovskog režima. Hezbollah se također fokusirao na Siriju i očuvanje stabilnosti u Libanonu, a najviše što bi libanonski pokret otpora učinio je obrana libanonskog suvereniteta, nikako napad na Izrael. Barem ne u ovim okolnostima.
Stav Sirije oko Golana je jasan i Bashar Al-Assad je u više navrata izjavio kako će poštovati odluke međunarodne zajednice, ali jednako tako i volju naroda ako se Sirijci odluče na vojnu kampanju za vraćanje okupiranog teritorija. Budući da govorimo o Assadu, vjerojatno bi se morao raspisati referendum i vojna intervencija bi tek u tom slučaju imala legitimitet. Međutim, Assad je tim tumačenjem mogućnost napada praktično sveo na minimum i po tko zna koji put pokazao svoje diplomatske vještine. Kemijskog arsenala u Siriji više nema, a međunarodna zajednica u suradnji s Iranom uvijek može dokazati da nikakav iranski nuklearni program ne predstavlja nikakvu opasnost po mir i stabilnost regije.
Koga se dakle boji Izrael?
Politika Tel Aviva je konstantna i izraelska vlada od nje neće odstupiti. Izrael će s druge strane učiniti sve da se nuklearno oružje ili bilo koja veća prijetnja ne pojavi kao dio arsenala u potencijalnog "neprijatelja", a to su u ovom trenutku imaginarni iranski nuklearni program i stvarni raketni arsenal vojske Islamske Republike.
U svom naumu da oslabi "neprijatelja" Izrael ne isključuje ni uporabu sile i kršenje međunarodnog prava, a tko je "neprijatelj" kao i uvijek će odlučiti uski krug ljudi vojnog i političkog vrha Izraela u dogovoru sa Sjedinjenim Državama i Američko-židovskim povjerenstvom (AIPAC).
Washington je po tko zna koji put svog saveznika poštedio nadzora "Međunarodne agencije za atomsku energiju" i farsa o ugroženosti židovske države nije ništa više od opravdanja za gomilanje nuklearnih bojevih glava na Bliskom istoku. Isključivo izraelskih, naravno.
Komentari čitatelja
na naše novosti