Venezuela: Zašto je narod dao još jednu šansu vladi u Caracasu

N.Babić
logicno.com
Pet, 25 Svi 2018 00:00 UTC

© Carlos Garcia Rawlins/Reuters

Venezuela nesumnjivo prolazi kroz teško razdoblje. Međutim, recesija, visoka inflacija i pad životnog standarda su tek manjim dijelom posljedica odluka vlade, a većim dijelom vanjskog utjecaja i financijskog i ekonomskog embarga nametnutog od strane Washingtona i njegovih satelita u Latinskoj Americi i Europskoj uniji i pada cijena nafte koje se tek sada počinju oporavljati i rasti na razinu na kojoj zemlji mogli jamčiti povratak na put gospodarskog napretka.

Sveobuhvatni plan za destabilizaciju zemlje je u Washingtonu usvojen još 2007. godine, a dok su u provedbi istog sudjelovale i političke snage koje je s ključnih položaja u političkoj i gospodarskoj vlasti zemlje svrgnuo pokojni predsjednik Hugo Chavez.

U planu američke administracije, koji se počeo provoditi 2008. godine, Venezuela je, uz Rusiju, Kinu, Iran, Irak i Sjevernu Koreju, označena kao jedan od prioritetnih ciljeva za "trajnu destabilizaciju".

© edwardsnowden.com

“Trajne mete” u dokumentu su Kina, Sjeverna Koreja, Irak, Iran, Rusija, Venezuela

Tajni dokumenti američke Nacionalne sigurnosne agencije koji su objavljeni 02. studenog 2013. ukazuju da je Venezuela godinama jedan od primarnih ciljeva rada američke obavještajne službe i američka administracija je nad tom zemljom vršila nadzor kako bi pod svaku cijenu spriječila regionalni utjecaj vlade Huga Chaveza, kasnije Nicolasa Madura. Iz tajnih spisa se vidi kako je od 2007. u okviru sustava SIGINT, na temelju kojega je razrađen plan za razdoblje od 2007. do 2013. godine, Venezuela u bila među šest zemalja koje su na listi prioriteta NSA.

U dokumentu "Lista strateških misija" (US SIGNT 2007. Strategic Mission List) opisuje se 16 "tematskih prioriteta" za zemlje koje su nadzirane "zbog terorizma, utjecaja na američku nacionalnu sigurnosti i posjedovanja oružja za masovno uništenje".

Venezuela spada u tu "šestorku", a ostali iz skupine "trajnih ciljeva" su u to vrijeme proglašeni Rusija, Kina, Iran, Irak i Sjeverna Koreja.

Još od 2007. je cilj Washingtona "spriječiti Venezuelu da se sa svojim bolivarskim projektom nametne kao regionalni lider kako ne bi negativno utjecala na globalne interese Sjedinjenih Država".

No, govorimo o vremenu vladavine Huga Chaveza i visokih cijena nafte. Glavni razlog zašto narod Venezuele i dalje u velikom broju podržava politiku vladajuće stranke i predsjednika Madura je ostavština Chaveza, koji je drastično smanjio stopu siromaštva u Venezueli. To mu je pošlo za rukom isključivo zbog nacionalizacije naftne kompanije PDVSA, čiju je dobit koristio za provođenje svojih socijalnih programa i izgradnju infrastrukture, umjesto da nastavi praksu bivših vlada i ostvareni profit ostavi u rukama nekolicine odabranih lokalnih oligarha i stranih vlasnika. Kao što smo spomenuli u komentaru o pobjedi Nicolasa Madura na nedavno održanim predsjedničkim izborima, prije dolaska Chaveza na vlast je 80% nacionalnog bogatstva Venezuele bilo koncentrirano u rukama 3% stanovništva, vladajuće prozapadne elite.

Od 2000. do 2010. su Chavezove vlade izdvojile 772 milijarde dolara za socijalne programe, što je za 60% više od potrošnje do 2001. godine.

S obzirom na to da se siromaštvo ne mjeri samo u brojkama, odnosno u količini novca koji se preraspodjeljuje, ključni čimbenici koji mogu služiti kao pokazatelji su obrazovanje, mogućnost zapošljavanja, sigurna i kvalitetna ishrana, zdravstvena i socijalna zaštita, te smanjenje socijalnih razlika među stanovništvom.

Siromaštvo i socijalne razlike

U Venezueli je od 1996. stopa siromaštva, koja je tada iznosila 70,8%, pala na 21% u 2010. Ekstremno siromaštvo je s 40% iz 1996. u 2010. palo na 7,3%. Približno 20 milijuna ljudi je iskoristilo programe za suzbijanje siromaštva koje je uvela Chavezova vlada. Starosnu mirovinu, bez obzira na izdvajanja za mirovinski fond, dobilo je 2,1 milijuna ljudi, dok je prije to pravo, bolje rečeno privilegiju, koristilo samo 387 000 ljudi.

Obrazovanje

"Misijom Robinson" je Chavez nepismenost u Venezueli sveo na zanemarivu razinu, a mogućnost školovanja i dobivanja fakultetske diplome je omogućio doslovno svima, a ne samo odabranoj eliti. Za obrazovanje je vlada u Caracasu godinama izdvajala 6% BDP-a. Javne vrtiće pohađa dvije trećine 72% djece, a 85% ih ide u osnovnu školu. Izgrađene su mnoge nove škole i 10 sveučilišta. Venezuela se po broju studenata popela na drugo mjesto u Latinskoj Americi i peto u svijetu. Svaki treći stanovnik Venezuele je prošao nekakav obrazovni program.

"Misija Agro-Venezuela"

Prije dolaska na vlast Huga Chaveza 1998. godine, 21% stanovništva je bilo pothranjeno. Venezuela je uvozila 90% svojih potreba, a za vrijeme njegovih reformi je taj postotak pao na 30%. "Misija Agro-Venezuela" je dala 454 238 zajmova sitnim zemljoposjednicima. Pet milijuna građana Venezuele je dobivalo besplatnu hranu, a ta brojka, unatoč krizi, popela na 6 milijuna. Rezultat tog rada je da je pothranjenost s prvotnih 21% pala na 5% u 2012. godini, što je za posljedicu automatski imalo i bolju zdravstvenu sliku nacije.

Najvažniji podaci javnog zdravstva:

1. Mortalitet novorođenčadi je s 25 promila 1990. pao na jedan promil 2010.

2. Pitka voda je dostupna za 96% stanovništva, što je impresivan podatak i Chavezovo predizborno obećanje

3. 1998. je bilo 18 liječnika na 10 000 stanovnika, a do vremena prije krize ih je bilo 58 i ta je brojka vjerojatno ostala nepromijenjena.

4. Bila su potreba desetljeća kako bi se izgradilo 5081 bolnica, dok ih je u prvih 13 godina Bolivarske revolucije izgrađeno 13 721.

5. "Barrio Adentro" program, koji je omogućio dolazak 8000 kubanskih liječnika, spasio je 1,4 milijuna života u 7000 bolnica.

6. Na listu besplatnih lijekova su dodani skupi lijekovi za 139 bolesti

7. Zbrinuto je 20 000 beskućnika, ali se najveći prioritet dao uklanjanju djece s ulica i njihovo zbrinjavanje u domovima.

Naravno da ni Chavezova ni kasnije Madurova vlada nisu mogle iskorijeniti sve društvene nepravde, ali narod Venezuele, čak i uz greške koje su počinjene, zna da je vlada na njegovoj strani. U tom smislu djeluje i 30 000 općinskih vijeća, kojima se zadaća prepoznati potrebe stanovništva, koje po modelu protagonističke demokracije može sudjelovati u njihovu radu.

Gospodarstvo Venezuele se ubrzano razvijalo zahvaljujući ogromnim rezervama sirove nafte. Američki i europski analitičari su predviđali propast Venezuela kad se te rezerve iscrpe, ali se zaboravlja da se nalazišta u Venezueli procjenjuju na približno 500 milijardi barela sirove nafte i da su kako su jedna od najvećih na svijetu. U 13 godina je vlada Huga Chaveza uložila u industriju i poljoprivredu jednako kao sve vlade u proteklih 40 godina zajedno i gospodarstvo zemlje je bilo stabilno, čak i za vrijem globalne krize koja je od 2008. potresala svijet. Gospodarstvo je u prvih deset godina od 2000. Do 2010. zabilježilo rast od 47,3%, što znači godišnju stopu rasta od 4,3%. Nezaposlenost je pala na 7,7%.

Global Finance, za mnoge glavni izvor podataka CIA-e o svjetskom gospodarstvu, za Venezuelu je prije krize naveo sljedeće podatke:

- nezaposlenost se kreće oko 8%

- javna potrošnja je 45,5% BDP-a, dok je prosjek EU bio 82,5%

- stopa rasta BDP-a je u 2011. iznosila 4,2%, a u prvoj polovini 2012. 5,6%

- inflacija, koja je desetljećima bila glavni problem, pala je na 13,7% u 2012.

Naravno, SAD su to odlučile promijeniti, što i same priznaju, jer je Venezuela postala katalizator u regiji i sve ostale vlade je počela odvraćati od neoliberalnih politika i takozvanih "strukturnih reformi".

Promjene u Venezueli nisu bile apstraktne. Vlada predsjednika Chaveza je poboljšala životne uvijete i uključila ljude u politički život. To je imalo pozitivan odjek na cijelu regiju, pa i na centrističke vlade koje su se počele okretati ljevici, jer su u Venezueli vidjele katalizator koji je u stanju povećati razinu demokracije, suvereniteta i gospodarskog napretka. Nikakva neoliberalna retorika nije mogla pobiti činjenice. Teoretičari mogu voditi polemike je li Bolivarska revolucija socijalistička ili nije, je li ona revolucionarna ili reformistička, ali su se na kraju ipak zbrajali samo rezultati. Upravo zbog njih je oporba krenula u odlučujući bitku, koja je proteklih godina u uličnom nasilju odnijela desetine života.

Usprkos podacima Ujedinjenih naroda, The Economist nikada nije priznao ove rezultate i radije je govorio o neminovnom "gospodarskom slomu Venezuele koji će uslijediti zbog Chavezove socijalne politike". Španjolski El Pais će pisati hvalospjeve bivšem ministru financija, Moisesu Naimu, iz vremena prije dolaska Chaveza na vlast, ali će zaboraviti spomenuti da je taj čovjek bio krvnik iz Caracasa 1989. kada je u prosvjedima protiv mjera štednje stradalo 3000 ljudi. Međutim, nitko nije mogao proturječiti činjenici da je "Human Development Index" Ujedinjenih naroda svrstao Venezuelu na 76. mjesto od 176. i da se ta zemlja u 10 godina popela za 10 mjesta na toj ljestvici.

Upravo zbog svega navedenog narod još uvijek glasa za Chavezov PSUV, ali je isto tako činjenica da se nešto hitno treba poduzeti kako bi se popravila gospodarska situacija u zemlji.

Ne treba sumnjati da će to biti težak posao. Američki embargo na naftu, zabrana kreditiranja državnih poduzeća u Venezueli, sankcije i ostali oblici pritiska traže hitne odgovore.

Međutim, veći problem od Washingtona je unutarnja peta kolona, koja od smrti Chaveza provodi kampanju podrivanja vlade s ciljem njenog svrgavanja i uspostave marionetske vlasti.

Jedan od glavnih problema s kojim se suočava venezuelanski narod je nedostatak osnovnih životnih potrepština u maloprodaji i supermarketima. Nestašice stvaraju kaos, a mediji svu krivnju svaljuju na vladu Nicolasa Madura. No, ovo je samo jedan od aspekata užasnog ekonomskog rata s kojim se suočava vlada u Caracasu.

Desničarska oporba, bolje rečeno proamerička oporba, koja trenutno ima većinu u parlamentu, uz privatni poslovni sektor, kažu da je za sve kriva nestašica dolara, što utječe na proces proizvodnje.

Savršen izgovor za one koji žele nastaviti primati dolare od vlade, koja onda taj novac ne može ulagati u socijalne programe.

Venezuelanska vlada je dokazala da je nedostatak proizvoda na policama supermarketa i trgovina posljedica sabotaže opskrbnog lanca u koju su uključeni poduzetnici, ljudi povezani s profašističkom desnicom i korumpirani dužnosnici kojima se obilato plaća da prikriju ove nezakonite aktivnosti.

Narušavanjem distribucijskog lanca upravljaju neke tvrtke koje za cilj imaju stvaranje nemira među stanovništvom, a onda se za sve optuži vlada.

Analitičar Erik Rodriguez je objasnio kako to funkcionira, uzimajući za primjer distribuciju pilećeg mesa. Poduzeća koja proizvode i distribuiraju piletinu u zemlji, šalju manje količine svojih proizvoda u područja gdje je potražnja za ovim namirnicama najveća.

Ova strategija se primjenjuje na sve osnovne životne potrepštine, hranu, proizvode za osobnu higijenu i slično, što, naravno, uzrokuje nezadovoljstvo i prosvjede.

Osim toga, proizvođači koje subvencionira vlada svoje proizvode često skladište ili prodaju preko granice. Najpoznatiji je slučaj onaj iz siječnja 2015. godine, kada je vlada istragom utvrdila da je tvrtka zadužena za distribuciju tone hrane i proizvoda za osobnu higijenu držala u skladištu u državi Zulia. Nakon intervencije vlade, svi su se proizvodi u kratkom roku našli na policama supermarketa.

U kolovozu 2016. je vojska Venezuele pronašla više od 56 tona proizvoda spremnih za krijumčarenje. Uspije li Maduro u ovom mandatu dobiti ovu veliku bitku i izbjeći američki embargo i sankcije, postoji mogućnost da zemlja očuva suverenitet i ne završi poput Argentine, koja je provela gotovo sve strukturne reforme i ovih dana traži 30 milijardi dolara zajma od Međunarodnog monetarnog fonda.

Ljudi još uvijek pamte desetljeće i pol Chavezovih istinskih reformi, ali se u politici ne može živjeti od stare slave. Situacija jeste teška, ali ako nema jaja, piletine ili toaletnog papira, mediji u rukama korporativne elite će reći kako je kriva vlada, a stanovništvo će povjerovati zato što i ne želi ulaziti u srž problema. Bit će kriv Maduro "koji dolare od nafte troši na ideološke budalaštine", a narod će to povjerovati.

Na izborima za parlament se vidjelo koliko malo treba da ljudi glasaju za drugu političku opciju, čak i ako su razlog toaletni papir ili piletina. Srećom, Chavez se osigurao i ustavom zajamčio mogućnost stvaranja Nacionalne ustavotvorne skupštine koju bira narod i ima veće ovlasti od parlamenta. Oko 8 milijuna glasača je prošle godine potvrdilo Nacionalnu ustavotvornu skupštinu koja broji 545 člana birana izravno od naroda i svi su iz vladajuće Ujedinjene socijalističke partije Venezuele (PSUV).

S populacijom od 32 milijuna stanovnika i nominalnim bruto društvenim proizvodom od 210 milijardi dolara godišnje, ali 404 milijarde mjereno paritetom kupovne moći (BDP/PPP), što su podaci MMF-a za 2017. godinu, situacija nije tako dramatična kao što se prikazuje.

No, zemlja zbog američkog embarga, sankcija i pada cijena nafte u protekle četiri godine bilježi hiperinflaciju koja je dosegla 13 000% i pad gospodarskog rasta od 14% samo u prošloj godini. Ipak, pokazatelji nisu toliko tmurni kao što prikazuju mediji, što potvrđuju službeni podaci Međunarodnog monetarnog fonda, nimalo naklonjenog vladi u Caracasu, kojem Venezuela ne duguje ništa još od 2002. godine. Uz trenutni rast cijena nafte i usvajanjem potrebnih odluka kojima bi se zaobišle američke sankcije Venezuela ima dobre izglede da se vrati u razdoblje prije 2014. godine, od kada se suočava s krizom, vanjskim i unutarnjim napadima. U suprotnom slučaju, Chavezova postignuća neće biti dovoljna da opstane jedna od rijetkih zemalja Latinske Amerike koja se može pohvaliti punim suverenitetom.

Dugovanja MMF-u: Position VEN / Opći podaci: MMF/VEN

Dokument NSA iz 2007. Strategic Mission List