Kako smo ga tada nazvali, sintetički politički proizvod koje je umislio da je "vladar Europe", reinkarnacija Napoleona Bonapartea, pobijedio je nakon što je u skandalom "Penelopegate" uništen republikanski kandidat François Fillon, a Benoit Hamon i Jean-Luc Mélenchon nisu imali većih izgleda za ulazak u Elizejsku palaču.
U predizbornoj kampanji, očito dirigiranoj, odjednom se pojavljuje Emmanuel Macron, koji je u drugom krugu pobijedio Marine Le Pen glasovima svojih birača, koliko ih uspio prikupiti u nekoliko mjeseci, ali prije sve glasovima republikanaca, navodnih socijalista i pristaša Mélenchon, koji su progutali gorku pilulu u glasali za Macrona samo kako ne bi vidjeli uspon Marine Le Pen na vlast.
Ključni ljudi u odabiru Emmanuela Macrona za predsjednika su bili njegov mentor Jacques Attali, po vlastitom priznanju mason, a prema riječima njegovih kolega "rafinirani intelektualac posebnog kalibra" koji mahnito djeluje na putu izgradnje ove Europe, te klan Rothschild, kod kojih je Macron služio kao bankar.
Ono što je bilo nepoznato su izvori financiranja i uplaćeni iznosi. Nakon provjere zaprimljene hakirane dokumentacije WikiLeaks potvrđuje da je ključnu ulogu u postavljanju takozvanog francuskog predsjednika odigrao i američki milijarder George Soros. To je posebno važno napomenuti u trenutku dok se na summitu EU mora donijeti odluka o novoj migracijskoj politici Europske unije, za koju Emmanuel Macron, predstavnik Francuske, jer bi bilo netočno tvrditi da on kreira unutarnju i vanjsku politiku službenog Pariza, želi da bude takva da se imigranti prime, ali da to ne bude na teritoriju Europske unije.
"Predlažemo stvaranje prihvatnih centara financiranih od strane Europe u najbližoj i najsigurnijoj državi od izvora migracija", rekao je Macron nakon ovomjesečne žestoke rasprave o brodu Aquarius, a za zemlje koje se ne slože s "njegovim" prijedlogom je najavio sankcije i zabranu pristupa europskim fondovima.
To što je najnoviji val migranata proizvela višedesetljetna neoimperijalistička vanjska politika Pariza u subsaharskoj i sjevernoj Africi, Macron nije spomenuo.
Tko je i zašto financirao uspon "gospodina" Macrona na vlast?
Stog se, kao što smo rekli, moramo vratiti na početak. Sada je službeno poznato da, osim spomenute "gospode", iza Macrona stoji i George Soros.
Legitimno se pitati što su financijski magnati koji su od političke nule stvorili predsjednika Francuske tražili u zamjenu, jer sigurno nisu djelovali iz čisto "patriotskih" pobuda.
Među "skrivenim" sponzorima izborne kampanje Emmanuela Macrona su također bili Soros i Rothschildi. Francuska je dobila dobrog predsjednika, punog empatije koji otvara vrata imigrantima, ali u drugim zemljama.
Nakon što je WikiLeaks obradio više od 20 tisuća hakiranih e-mailova povezanih s francuskom predsjedničkom kampanjom, objavio je njihov sadržaj.
Iako još uvijek treba govoriti o uvjetnom sponzorstvu, budući da pravosuđe nije provjerilo autentičnost dokumenata, malo je vjerojatno da bi WikiLeaks objavio podatke s gotovo stopostotnom sigurnošću da nije siguran da su točni.
Dakle, rijeka novca koja se slijevala u izborni stožer Emmanuela Macrona je došla iz kuće Credit Agricole, koja je Macronu dala 8 000 000 eura, George Soros mu je dao 2 365 000 eura, David Rothschild 976 126 eura i Goldman-Sachs 2 145 000 eura.
Nakon objave ovih podataka je glavno pitanje što su zauzvrat tražili navedeni financijski tajkuni, koji definitivno ne djeluju iz čistih "patriotskih" pobuda? Uostalom, oni ih i nemaju, ni prema Francuskoj, niti Sjedinjenim Državama ili bilo kojoj drugoj zemlji. Drugo pitanje je koliko je ovaj novac utjecao na izbor Emmanuela Macrona za francuskog predsjednika, ulogu u koju se toliko uživio da pokušava diktirati uvjete svim zemljama Europske unije, bilo da govorimo o migracijskoj, fiskalnoj, proračunskoj ili sigurnosnoj politici EU?
WikiLeaks - Macron e-mails
Komentar: