Nakon ove odluke se oglasio francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je upozorio Rim kako, prema pomorskom zakonu, zemlja čija je obala najbliža snosi odgovornost za migrante. Macron je osudio blokadu Aquariusa kazavši da je po međunarodnom zakonu Italija trebala primiti migrante.
"Postoji visok stupanj cinizma i neodgovornosti u ponašanju talijanske vlade oko ove dramatične humanitarne situacije", poručio je Macron po glasnogovorniku vlade.
Glasnogovornik Macronove stranke Gabriel Attal je dodao "kako mu se od talijanske vlade povraća."
Da je brodu francuska obala bila bliža, mogao bi pristati u Francuskoj, rekao je francuski predsjednik, pozdravljajući odluku Španjolske koja je u međuvremenu odlučila primiti brod.
Macron je prešutio katastrofalnu situaciju u Italiji i da Francuska svakodnevno tjera migrante koji na granici s Italijom, kod pograničnog grada Ventimiglia, žele ući u Francusku.
Talijanska vlada je tada poručila "kako odbija da joj licemjerne lekcije dijeli zemlja poput Francuske, koja okreće glavu od migrantskog pitanja i od obećane kvote od 9000 migranata je primila nekoliko stotina".
Italija je za veći dio medija postala fašistoidna država koja odbija pomoći ljudima u nevolji, iako je do sada primila stotine tisuća, ako ne i preko milijun migranata južnom mediteranskom rutom.
Ljudi iz sjeverne i subsaharske Afrike u EU bježe zbog licemjerne politike Pariza
No, ovdje se prešućuje važan detalj, koji dokazuje svu licemjernost politike Pariza. Naime, problem migracija iz Afrike u Europu je u Parizu, koji je glavni krivac za egzodus stotina tisuća ljudi iz sjeverne i subsaharske Afrike, što licemjerni Macron nikada neće priznati.
Nema nikakve sumnje da je sa svojim Afrika zemljopisnim, demografskim i prirodnim resursima kontinent s najvišim i najsigurnijim izgledima za razvoj i rast u svijetu, ali je ovaj bogati kontinent doslovno uništen neokolonijalnim planom poznatim kao Françafrique, koji je kriv za kroničnu nerazvijenost i sukobe u brojnim afričkim zemljama.
Francuska je jedna od rijetkih bivših sila izumrlog europskog sustava koja je očuvala i dalje provodi planove za uspostavu svog kolonijalnog carstva. Relativni gubitak moći, kako u Europi tako i svijetu, potvrda je da novi međunarodni poredak više nije eurocentričan.
U početku je Charles de Gaulle htio spriječiti pad Francuske s pozicije velike svjetske sile na regionalnu, te zaustaviti proces u kojem bi se Francuska u novom poslijeratnom poretku našla na perifernom položaju. Kako bi ostvarila cilj, Francuska je stekla atomsko oružje, ali je pokušala povratiti moć u bivšim afričkim imperijalnim teritorijima kroz politiku ekonomskog neokolonijalizma. Proces je počeo nakon razrade ambicioznog i vizionarskog plana za frankofonsku Afriku, kojeg je izradio Jacques Foccart, jedan od najvažnijih ideologa i stratega nove ere francuske hegemonije. Neoimperijalni plan Foccarta o preporodu zemlje je Francusku usmjerio ne samo na obnovu hegemonije u Africi, već i na ekspanziju u svim frankofonskim teritorijima svijeta.
U tom kontekstu vrijedi spomenuti potporu koju je SDECE, francuska obavještajna služba za inozemstvo, pružala separatističkom pokretu u Quebecuu i kontroverzni uzvik "Vive le Québec libre!", što je De Gaulle izjavio pred masom okupljenih u Montréalu 1967. godine.
No, ostavimo Quebec po strani, francuski cilj, od De Gaullea do danas, bio je francusko govorno područje Afrike, na koje je Pariz sustavno utjecao i uplitao se u unutarnje poslove tih zemalja ekonomski i politički. Nisu izostala ni politička ubojstva, državni udaru, uspostave diktatura i vojne podrške terorističkim skupinama, kao i naoružavanje civila za međuetničke sukobe i ratove. Tako se s vremenom u cijelom bivšem kolonijalnom carstvu stvarala sfera hegemonije Pariza poznata kao Françafrique.
Jacques Foccart je bio siva eminencija i moćnik od De Gaullea do Jacquesa Chiraca, kojima je davao savjete, razvijao strategije i odrađivao tajne diplomatske misije od 1960. do 1995. godine. Može se reći da Foccart je za Francusku bio ono što je što Henry Kissinger bio za Sjedinjene Države, strateg koji inteligentno, dalekovidno i suptilno upravlja imperijalističkim vizijama.
Françafrique je višedimenzionalna stvarnost koja izravno utječe i upravlja ekonomijama, politikama, diplomacijama i ideologijama mnogih zemalja, iz Magreba do subsaharske Afrike.
Karta zemalja Françafrique
Ekonomski kolonijalizam je bila zadaća koja se vrlo lako provesti i eksplicitno je vidljiva u postojanju takozvane "zone franka" kao valute, koja uključuje i 14 afričkih zemalja koje su se obvezale koristiti CFA franka, čiju konvertibilnost u eure odrađuje francusko Ministarstvo gospodarstva i financija.
Članstvo u zoni CFA franka također podrazumijeva da zemlje članice moraju pohraniti najmanje 65% deviznih rezervi u Francuskoj. Osim toga, vodeće francuske tvrtke u sektorima energetike i rudarstva uživaju povlašteni tretman u eksploataciji teritorija i podjeli dobiti s državama.
Politička podređenost
Politička i diplomatska dimenzija se odnosi na pritiske zemalja područja Françafrique, kako bi podržavale nacionalne interese, stavove i doktrine francuske vanjske politike u međunarodnoj areni. Na primjer u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda i drugim međunarodnim forumima. Ideološka dimenzija je u početku bila fokusirana na obuzdavanje antikolonijalnog entuzijazma, koji se budio nakon nacionalnog oslobođenja tijekom procesa dekolonizacije. Prije svega je bilo potrebno zadržati uspon komunističkih pokreta koji su se na kontentu počeli buditi s pomoću Sovjetskog Saveza.
Danas je Pariz usmjeren na dva fronta. Na natjecanje s Italijom za hegemoniju nad Libijom i Tunisom i zaustavljanje širenja sve većeg utjecaja Kine na kontinentu. Potonji je cilj mnogo teži za ostvariti od prvog, tako da u rječniku politologa i geopolitičara već imamo neologizam "Cinafrica".
Krvavi trag neokolonijalnog projekta Pariza
Obično se za vanjske vojne intervencije uvijek prstom upire u SAD, što je opravdano, ali se zaboravlja da su i brojke projekta Françafrique impresivne. Govorimo o više od 40 izravnih vojnih intervencija usmjerenih na obranu profrancuskih režima, bili oni demokratski u smislu višestranačja ili diktatura. Višedesetljetna praksa je i pomaganje pobunjenicima u svrgavanju režima koji su bili ili su još uvijek neprijateljski nastrojeni prema Parizu.
Trenutno je Francuska s vojnim sporazumima obrambenog tipa povezana s 12 zemalja, dok je u 10 zemalja prisutna s vojnim misijama u kojima ima ukupno oko 5 tisuća vojnika, mahom pripadnika specijalnih postrojbi.
Francuska je koristila i privatne sigurnosne tvrtke, prije svega poznatog plaćenika Boba Denarda, za borbu u Katangi i Biafri, te pokušavala svrgnuti vlade u Gabonu, Angoli, Zimbabveu, Beninu, Demokratskoj Republici Kongo i na Komorima.
Služba "Service de Documentation Extérieure et de Contre-Espionnage" (SDECE) je uvijek bila glavni instrument obrane projekta Françafrique. Ova je služba javno ili navodno uključena u brojna politička ubojstva, posebice karizmatičnih vođa poznatih po svojim optužbama protiv zapadnog imperijalizma u Africi.
Tako je SDECE likvidirao: Rubena Um Byobea i Félixa-Rolanda Moumiéa iz Narodne unije Kameruna, Barthélemya Bogandu iz Nacionalističke stranke Središnje Afrike, oporbenog političara Čada Outela Bonoa, političarku koja se borila protiv apartheida Dulcie September, da ne spominjemo svece afričke nacionalističke fronte Thomasa Sankaru i Patricea Lumumbu.
Izazivanje sektaških sukoba
Često i s velikom radošću su sve francuske vlade iskorištavale međuetničke i međureligijske napetosti prisutne u multireligijskim i multietničkim zemljama. U vjerski i etnički heterogenim zemljama je Francuska desetljećima hranila građanske ratove u kojima je podržavala obje strane u sukobu, onu koja se borila protiv neprijateljskog režima ili najbogatijih područja držala u stalnom stanju kaosa i opsade.
Ovim su se stvarale okolnosti koje su sprečavale ekonomski razvoj tih područja, a ti su ratovi bili i još uvijek su korisni za kupnju sirovina po niskim cijenama, koje krijumčare teroristi i pobunjenici. Zapravo, područje francuske hegemonije u sjevernoj i subsaharskoj Africi je teritorij pljačkaškog kapitalizma u svom najčišćem obliku.
Između 1967. i 1970. Francuska je bila aktivno uključena u rat u Biafri, podupirući secesioniste oružjem, novcem, vozilima, plaćenicima i hranom.
Uz agresiju na Libiju 2011. godine, što je bila želja Nicolasa Sarkozya, nevoljko, ali ipak podržana od Obame, rat u Biafri jedno je od najtamnijih poglavlja u povijesti projekta Françafrique.
Francusku je plašila čak i hipotetske mogućnosti da Nigerija, jedna od najdinamičnijih ekonomija kontinenta, padne pod sovjetski ili britanski utjecaj. Tada je iskoristila i potaknula nezadovoljstvo među oružanim snagama i etničke skupine Igbo protiv središnje vlade i stvorila secesionistički pokret koji je trajno podijelio zemlju. Stratezi ovog plana su bili Jacques Foccart, te kompanije Michelin i Societe Anonyme Franchise des Recherches et d'Exploitation de Petrole (SAFRAP). Oni su uspjeli uvjeriti De Gaullea, koji je bio demoraliziran zbog neuspjeha u Alžiru i na Katangi, da se uplete u unutarnje pitanje Nigerije i iskoristi važne rezerve nafte u Biafri.
Osjetljiva tajna diplomacija Foccarta je dovela do toga da su mnoge zemlje, europske i afričke, podržale Francusku u tajnom ratu protiv Nigerije, uključujući Izrael, Portugal, Španjolsku, Rodeziju, Gabon, Južnu Afriku, Obalu Slonovače, koje su pomogle secesionistima šaljući im oružje, razmjenjujući obavještajne informacije i obučavajući njihove militante.
Od temeljne važnosti su ulogu imale i nevladine organizacije, koje su odigrale ulogu katalizatora predstojećih ratova koje je opisala Mary Kaldor. Zapravo, su se francuski zrakoplovi Crvenog križa rabili za prebacivanje oružja separatistima. Secesionisti podržani od Francuske i samoproglašena vlada pukovnika Ojukwu su uveli francuski jezik u škole Biafre i potpisali važne naftne koncesije za SAFRAP. U pokretu je uspostavljena učinkovita propagandna mašinerija koja je doslovno demonizirala vladu Nigerije u očima svjetske javnosti, samo kako bi se dao legitimitet francuskoj intervenciji u toj zemlji.
Fiktivna tiskovna agencija "Biafra Markpress" sa sjedištem u Ženevi, koji je financirala francuska obavještajna služba SDECE, postala je glavni izvor informacija glavnih europskih dnevnih listova, izbacivši preko 250 izvješća o ratu u Biafri.
Nigerijska vlada je bila optužena da namjerno izgladnjuje i tako ubija stanovništvo Biafre, što je činila zračnom i pomorskom blokadom, a cilj je bio etničko čišćenje Igbo naroda u zemlji.
Nekoliko novina, uključujući Le Monde, počelo je govoriti o genocidu. Povijest psihološkog terorizma i informacijskog rata je poznata, a najbolji primjer je div u ovom "sektoru", takozvani "Sirijski opservatorij za ljudska prava" sa sjedištem u Londonu, kojeg vodi samo jedna osoba financirana od strane britanske vlade. Od izbijanja rata u Siriji je SOHR uspješno širio lažne informacije i stvorio lažnu sliku o ulozi strana u sukobu.
Pad Muammara Gaddafija je značio ne samo ponovnu uspostavu plemenske Libije, nego je stvorena propala država koja se može usporediti sa Somalijom. Postoje i druge stvari, kao smanjenje utjecaja Rima i geopolitičkog položaja Italije u Sredozemnom moru i na sjeveru Afrike. Libija je gurnuta u građanski rat, što je stvorilo uvjete za uspon "Islamske države" i radikalizaciju mladih koje regrutiraju i druge islamističke skupine u zemlji. Došlo je i do raskida sporazuma između Libije i Italije o kontroli pomorskih granica i borbe protiv ilegalne imigracije.
Francuski intervencionizam u zemlji tradicionalno bliskoj Italiji je bio moguć i zbog nedostatka nacionalne političke elite koja bi se u Rimu borila za nacionalne interese.
Kada su 1986. Sjedinjene Države odlučile vojno odgovoriti na napad na diskoteku La Belle u Berlinu, za kojeg je Washington optužio libijske tajne službe, pokrenuvši operaciju "El Dorado Canyon", tadašnji talijanski premijer Bettino Craxi je na sugestiju tadašnjeg ministra vanjskih poslova Giulia Andreottia upozorio Gaddafija na predstojeći napad i zabranio korištenje talijanskog zračnog prostora američkim zrakoplovima.
Znajući da će destabilizacija Libije značiti nestabilnost Sredozemlja, posljedično i talijanskih obala, Craxi i Andreotti su tada spasili Muammara Gaddafija.
Dakle, vraćajući se na početak priče, danas je nacionalni interes u središtu politike talijanske vlade i ministra unutarnjih poslova Mattea Salvinija, unatoč medijskoj hajci protiv njega i odbijanju prihvata broda Aquarius. Salvini je rekao kako planira putovati u Libiji i pokušati trajno riješiti krizu migranata. To je problem zbog kojeg se povraća suradnicima Emmanuela Macrona i samom francuskom predsjedniku. Odlazak Salvinija znači odlazak u područje na koje ekskluzivno pravo polaže Pariz, kako vjeruju u Elizejskoj palači.
Francuska je zapravo proširila pipke hobotnice Françafrique na Libiju, na štetu Italije, saveznice kao članice Europske unije i NATO pakta, koja trpi i plaća troškove obnove francuskog kolonijalnog carstva.
Što se tiče Afrike, ona neće doživjeti pravi ekonomski rast i održivu socijalnu stabilnost sve dok postoji projekt Françafrique, jer afrički narodi hrane i održavaju u životu državu koja ih drži u stanju nasilne pokornosti. Isto tako, Italija neće riješiti problem migranata ako ne bude radikalna. To može učiniti u Sahelu, jer od tamo kreće glavni karavan prema jugu Italije, ali su tamo trajno raspoređene francuske trupe. Lokalni političari u afričkim zemljama bi mogli utjecati na migracijske tokova i stvaranje uvjeta razvoja što bi dovelo do poboljšanje kvalitete života stanovništva na kontinentu, ali su svi do posljednjeg na platnom spisku Pariza, zbog čega će i dalje desetine, stotina tisuća ljudi i dalje očajnički tražiti da se dokopaju Europe.
Komentar: