Komentar: Na današnji dan prije 60 godina, John F Kennedy, prvi i posljednji katolički predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, ubijen je usred bijela dana u Dallasu u Teksasu. Većinu ljudi ne treba uvjeravati da ga nije ubio usamljeni revolveraš koji ga 'jednostavno nije volio', ali većina istraživanja užasnog događaja pretpostavlja da je predsjednikovo ubojstvo uglavnom bila 'domaća' stvar. Francuski autor Laurent Guyénot ima primamljivu novu teoriju koja bi mogla objasniti zašto je američki establišment proveo posljednjih šest desetljeća 'braneći ono što se ne može obraditi' - odnosno teoriju 'čarobnog metka'...


Kennedy


Trebamo početi s pretpostavkom da su ubojstva povezana...


Neposredno nakon ponoći 6. lipnja 1968. senator Robert Kennedy je ubijen u stražnjoj sobi hotela 'Ambasador' u Los Angelesu. Upravo je slavio svoju pobjedu u Kaliforniji, što ga je učinilo najvjerojatnijim demokratskim kandidatom za predsjedničke izbore. Njegova je popularnost bila toliko velika da Richardu Nixonu i njegovoj republikanskoj stranci nitko nije davao šanse. U dobi od 43 godine, Robert bi postao najmlađi američki predsjednik ikada, nakon što je bio najmlađi državni ministar u bratovoj vladi. Njegova je smrt otvorila put Nixonu, koji je napokon mogao postati predsjednik osam godina nakon što ga je John F. Kennedy porazio 1960. godine.

John je ubijen četiri i pol godine prije Roberta. Da je preživio, sigurno bi bio predsjednik do 1968. godine. Umjesto toga, njegov potpredsjednik Lyndon Johnson preuzeo je Bijelu kuću 1963. godine i postao toliko nepopularan da je otišao u mirovinu 1968. Zanimljivo je da je Johnson postao predsjednik samo dan nakon Johnove smrti i završio svoj mandat nekoliko mjeseci nakon Robertove smrti. Bio je na vlasti u vrijeme obje istrage.

I obje istrage su bile pomno praćene. U oba slučaja, službeni zaključak obiluje kontradikcijama. Ovdje ćemo ih sažeti. Ali učinit ćemo više: pokazat ćemo da ključ za rješavanje oba slučaja leži u vezi između njih. A mi ćemo ih riješiti izvan razumne sumnje.

Žrtve povezane na bezbroj načina

Kao što je Lance de Haven-Smith primijetio u 'The Conspiracy Theory in America':
"Rijetko se smatra da su ubojstva Kennedyja bila serijska ubojstva. Zapravo, govoreći o ubojstvima, Amerikanci rijetko koriste pluralno 'ubojstva Kennedyjevih'. Jasno je da izbjegavanje ove sintagme reflektira nesvjesni napor novinara, političara i milijuna običnih Amerikanaca da ne razmišljaju o dva ubojstva zajedno, usprkos činjenici da su žrtve povezane na bezbroj načina."
kenedijevi
John i Robert bili su vezani nepokolebljivom odanošću. Kennedyjevi biografi naglasili su apsolutnu predanost Roberta njegovem starijem bratu. Robert je uspješno vodio Johnovu kampanju za Senat 1952. godine, a zatim njegovu predsjedničku kampanju 1960. godine. John ga je natjerao ne samo da se prihvati funkcije glavnog državnog odvjetnika, nego i one njegovog najvjernijeg savjetnika čak i za pitanja inostranih ili vojnih poslova. Ono što je John najviše cijenio kod Roberta bio je njegov osjećaj za pravdu i pravičnu moralnu prosudbu. Primjerice, Robert je poticao Johna da u potpunosti podrži zahtjeve Pokreta crnaca za građanska prava.

S obzirom na ovu iznimnu vezu između braće Kennedy, koja je vjerojatnost da su dva ubojstva Kennedyja nepovezana? Naprotiv, trebamo početi s pretpostavkom da su povezana. Osnovni zdrav razum sugerira da su braća Kennedy ubijena istom snagom i s istim motivima. Barem je logična radna hipoteza da je Robert uklonjen iz predsjedničke utrke, jer je morao biti spriječen da dostigne položaj gdje bi mogao ponovo otvoriti slučaj smrti svoga brata. I njegova odanost uspomeni na brata i njegova opsjednutost pravdom učinila je predvidljivim da će, ako stigne u Bijelu kuću, učiniti upravo to. Međutim, da li je 1968. to bilo toliko očito?

Je li Bobby planirao ponovno otvoriti istragu o ubojstvu svoga brata?

Na pitanje je potvrdno odgovorio David Talbot u svojoj knjizi "Braća: Skrivena povijest ere Kennedyjevih ", koju je 2007. objavio Simon & Schuster. Robert nikada nije vjerovao u zaključak Warrenovog izvješća da je Lee Harvey Oswald bio jedini ubojica njegova brata. Previše dobro znajući što može očekivati ​​od Johnsona, on je odbio svjedočiti pred Warrenovom komisijom. Kad je izašao izvještaj, nije imao izbora nego ga javno potvrditi, ali "privatno ga je odbacio", kao što se sjeća njegov sin Robert Kennedy, Jr. Na pitanja prijatelja zašto ne bi javno iznio sumnju, rekao je: "Ne mogu ništa učiniti u vezi s tim. Ne sada."

Od 22. studenog 1963. Robert je bio izolovan i nadgledan od strane Johnsona i Hoovera. Iako je i dalje bio glavni državni odvjetnik, znao je da je bio nemoćan protiv snaga koje su ubile njegovog brata. Ipak, nije gubio vrijeme i pokreće vlastitu istragu: prvo je zatražio od direktora CIA-e Johna McConea, prijatelja Kennedyja, da saznaju ima li Agencija veze s tim zapletom i brzo je uvjeren da to nije bio slučaj. U ožujku 1964. imao je razgovor licem u lice s mafijašem Jimmyjem Hoffom, svojim zakletenim neprijateljem, protiv kojeg se borio deset godina, a za kojeg se sumnjao da se osvetio njegovom bratu. Robert je također zatražio od svog prijatelja Daniela Moynihana da istraži svako moguće i eventualno suučesništvo u Tajnoj službi odgovornoj za predsjedničku sigurnost. Naravno, Robert je sumnjao u Johnsona, u kojeg je uvijek bio nepovjerljiv, kao što Jeff Shesol dokumentira u u svojoj knjizi: 'Mutual Contempt: Lyndon Johnson, Robert Kennedy, and the Feud that Defined a Decade'.
kenedijevi 2
Zapravo, samo tjedan dana nakon smrti JFK-a, 29. studenoga 1963., Bill Walton, prijatelj Kennedvja, otputovao je u Moskvu i prenio Nikiti Hruščevu, preko pouzdanog agenta koji je već ranije vodio tajnu komunikaciju između Hruščova i Johna Kennedya, poruke Roberta i Jacqueline Kennedy. Prema memorandumu pronađenom u sovjetskim arhivima 90-ih Aleksandra Fursenkoga i Timoteja Naftalija (Pakao jednog kockanja, 1998), Robert i Jackie htjeli su obavijestiti sovjetskog premijera da vjeruju da je John Kennedy bio "žrtva desničarske zavjere' i da 'zahlađenje odnosa između SAD-a i SSSR-a pod vlašću Johnsona neće trajati zauvijek.'

Robert je također kontaktirao bivšeg časnika MI6 koji je bio prijatelj njegove obitelji kad je njegov otac bio veleposlanik u Londonu. Ovaj britanski umirovljeni časnik počeo je kontaktirati neke povjerljive prijatelje u Francuskoj, a dogovorili su se da dva francuska obavještajna operativca tijekom trogodišnjeg razdoblja provedu tihu istragu koja je uključivala stotine intervjua u Sjedinjenim Državama. Njihovo izvješće, prepuno navoda o vezama Lyndon Johnsona i desničarskog naftnog lobija iz Texasa, dostavljeno je Bobbyju Kennedyju samo nekoliko mjeseci prije njegovog ubojstva u lipnju 1968. Nakon Bobbyjeve smrti, posljednji preživjeli brat Senator Ted Kennedy nije pokazao interes za materijal. Istražitelji su zatim angažirali francuskog pisca po imenu Hervé Lamarr da modelira materijal u knjigu pod pseudonimom James Hepburn. Knjiga je prvi put objavljena na francuskom pod naslovom L'Amérique brûle, a prevedena je pod naslovom 'Farewell America: The Plot to Kill JFK'. Zaključak je vrijedan citiranja:
"Ubojstvo predsjednika Kennedyja bio je posao čarobnjaka. Bila je to pozornica trikova, zajedno s priborom i lažnim ogledalima, a kad je zavjesa pala, glumci, pa čak i krajolik nestali su. [...] crtači su bili točni kad su pretpostavljali da će im zločin biti prikriven sjenama i šutnjama, da će biti okrivljeni "luđak" i "nesmotreni".
Garrisonova istraga

Robert se planirao kandidirati za američkog predsjednika 1972. godine, ali eskalacija Vijetnamskog rata ubrzala je njegovu odluku da se kandidira 1968. godine. Još jedan čimbenik mogao je biti i otvaranje istrage okružnog tužitelja iz New Orleansa Jima Garrisona 1967. Garrison je imao priliku vidjeti amaterski snimak Abrahama Zaprudera, kojeg je FBI zaplijenio dan nakon ubojstva. Ovaj film, unatoč očitom neodobravanju, pokazuje da je kobni hitac došao iz "travnatih čvorova" ispred predsjednika, a ne iz školske biblioteke koja se nalazila iza njega, odakle je Oswald trebao pucati.
atentat
Kad je počeo razgovor o istrazi, Kennedy je zamolio jednog od svojih najbližih savjetnika, Franka Mankievitcha, da prati događaje, "pa ako dođe do točke gdje mogu učiniti nešto za ovo, možete mi reći što trebam znati". Potom se povjerio svom prijatelju Williamu Attwoodu, tada uredniku časopisa Look, da je, poput Garrisona, sumnjao na zavjeru kazavši "ali ne mogu ništa učiniti sve dok ne dobijemo kontrolu nad Bijelom kućom". On se suzdržao od otvorenog podupiranja Garrisona, vjerujući da je ishod istrage nesiguran te da bi kasnije mogao ugroziti njegove planove da ponovno otvori slučaj, pa čak i oslabi njegove šanse za izbor, ukoliko bi javnost konstruirala priču da mu je glavna motivacija za kandidaturu 'obiteljski spor'.

Konačno, postoji malo sumnje da Robert Kennedy, ukoliko bi bio izabran za predsjednika, ne bi učinio sve što je bilo moguće da na ovaj ili onaj način ponovno otvori slučaj ubojstva njegova brata. Ta činjenica zasigurno nije promakla Johnovim ubojicama. Nisu imali druge mogućnosti nego ga zaustaviti. Ovaj prvi zaključak dovoljan je razlog za provođenje komparativne analize ubojstava Kennedvja, u potrazi za nekim konvergentnim tragovima koji bi nas mogli dovesti do tragova 'zajedničkog majstora'. Počnimo s Robertovim atentatom...

kenedi
U drugom dijelu historijskog specijala o ubojstvima Kennedyjevih donosimo Vam cjelokupnu priču o okolnostima atentata i istrage o ubojstvu Roberta Kennedyja, koji je ubijen u jeku predsjedničke kampanje odmah nakon što se povjerio nekolicini ljudi da će otvoriti novu istragu o ubojstvu svoga brata Johna Kennedyja, čim stupi na dužnost u Bijelu kuću. Ovo su samo neke od nelogičnosti koje i danas okružuju misteriozni atentat...

Samo nekoliko sati nakon atentata na Roberta Kennedyja, štampa je već uveliko obavještavala američki narod, ne samo o identitetu ubojice, već i o njegovu motivu, pa čak i njegovoj detaljnoj biografiji.

Kršćanin kao 'prvi islamski terorista'

Dvadesetčetverogodišnji Sirhan Bishara Sirhan rođen je u Jordanu i preselio se u Sjedinjene Države kada je njegova obitelj protjerana iz Zapadnog Jerusalema 1948. Nakon uviđaja, u Sirhanovom džepu pronađen je isječak iz novina u kojem se nalazio citat Roberta Kennedyja pozitivno intoniran prema Izraelu izrečen u toku 'predizborne kampanje': "Sjedinjene Države bi bez odlaganja trebale prodati Izraelu 50 Phantom mlaznih aviona koje mu toliko dugo obećavamo." Sirhanovom rukom napisana bilješka, pronađena u njegovoj kući, samo je 'potvrdila' da je njegov čin bio promišljen i potaknut mržnjom prema Izraelu.


Komentar: Podsjeća na nevjerojatno pronalaženje putovnice "poznatog" terorista usred tona ruševina u napadu na Svjetski trgovački centar 911.


To je postala naslovna priča glavnih medija od prvog dana. Jerry Cohen iz Los Angeles Timesa napisao je članak objavljen na naslovnici, u kojem se kaže da su Sirhana "poznanici opisivali kao mladića zatrovanog 'antisemitizmom'". U članku za The Salt Lake Tribune napisao je sljedeće: "Ispitivane osobe koje su ga najbolje poznavale otkrile su da se radi o mladiću koji je mnogo mrzio državu Izrael." Cohen zaključuje da je senator Kennedy [...] postao personifikacija te mržnje zbog njegovih nedavnih 'proizraelskih izjava'.

Cohen je dalje 'otkrio':
"Prije otprilike tri tjedna mladi jordanski izbjeglica optužen za atentat na senatora Roberta Kennedyja napisao je dopis, [...] u kojem stoji: "Kennedy mora biti ubijen prije 5. lipnja 1968"- što je datum prve godišnjice šestodnevnog rata u kojemu je Izrael uspješno ratovao sa tri arapska susjeda: Egiptom, Sirijom i Jordanom. Jerry Cohen, potom zaključuje da je u tom zapisu "osumnjičenji postavio rok za atentat".
Nakon 11. rujna 2001. godine, tragedija Robertovog atentata postavljena je u vezu sa mitologijom neoconova 'Sukoba civilizacija' i rata protiv terorizma. Sirhan je tako u medijima tretiran kao preteča tzv. 'islamskog terorizma' na američkom tlu. U knjizi pod naslovom Zaboravljeni terorist, Mel Ayton, koji se specijalizirao za 'demaskiranje teorija zavjere', tvrdi da ima "mnoštvo dokaza o [fanatičnom] Sirhanovom palestinskom nacionalizmu" koji pokazuju da je "Sirhan bio usamljeni ubojica čiji je politički motiviran čin bio preteča današnjeg terorizma ".
shirhan
Sirhana Sirhana odvode iz hotela Ambassador u Los Angelesu nekoliko trenutaka nakon što je ustrijeljen Robert F. Kennedy 5. lipnja 1968.
Godine 2008., na 40. obljetnicu smrti Roberta, Sasha Issenberg iz Bostonskog Globusa podsjetio je da je smrt Roberta Kennedyja "prvi gorki plod bliskoistočnog terora" citirajući profesora sa Harvarda Alara Dershowita:
"Posmatrao sam to kao čin nasilja motiviran mržnjom protiv Izraela i bilo koga tko je podupirao Izrael. [...] Međutim, bio je to na neki način početak 'islamskog terorizma' u Americi. To je bio prvi pucanj. Mnogi od nas to tada nisu prepoznali"
Činjenica da je Sirhan poticao iz kršćanske obitelji nije bila relevantna za Dershowitza.

Jewish Forward, časaopis američkih Jevreja, nije propustio spomenuti njegovo kršćansko porijeklo, samo dodajući da je 'islamski fanatizam' ionako 'tekao u njegovim venama':
"Ali ono što je ostavio u naslijedstvo njegovim muslimanskim rođacima - počiniteljima napada 11. rujna - bila je visceralna, iracionalna mržnja prema Izraelu. To ga je natjeralo da ubije čovjeka za kojeg neki još uvijek vjeruju da je bio najveća nada jedne ranije generacije."
"Robert Kennedy bio je prva američka žrtva suvremenog arapskog terorizma", naveo je novinar jevrejskog časopsia uz opaske da je "Sirhan mrzio Kennedyja jer je podržavao Izrael" , a sve to je objavljivano u tekstovima znakovitih naziva: "Sjeti se zašto je umro Bobby Kennedy", ili "Prvi pucanj u ratu bilo je ubojstvo RFK-a" koji je objavio Los Angeles Times.

Ovaj lajtmotiv javnog diskursa postavlja pitanje: Je li Bobby stvarno bio pristaša Izraela? Ali prije nego što odgovorimo na to pitanje, postoji još jedno važnije: Da li je Sirhan uistinu ubio Bobbyja?

Je li Sirhan Bishara Sirhan uistinu ubio Roberta Kennedyja?

Ako vjerujemo službenim izjavama i mainstream medijima, ubojstvo Roberta Kennedyja je riješen slučaj. Identitet ubojice je neupitan jer je uhićen na licu mjesta, s pištoljem u ruci koji se još uvijek 'dimio'. U stvarnosti, balistički i forenzički dokazi pokazuju da nijedan od Sirhanovih metaka nije pogodio Kennedyja.

Prema izvještaju autopsije glavnog medicinskog istražitelja Thomasa Noguchija, Robert Kennedy je umro od rane na mozgu zadobijene iz vatrenog oružja , a metak je ispaljen iza desnog uha iz neposredne blizine. Nogushi je iznova ponovio svoje zaključke u svojim 'Memoarima mrtvozornika' iz 1983. Ipak, dvanaest svjedoka ubojstva je posvjedočilo da Robert nikada nije okrenuo leđa Sirhanu i da je Sirhan bio udaljen pet do šest stopa od svog cilja kada je 'pucao'.

Uzimajući u obzir i sve ostale metke ispaljene u 'ostavi' koji su ranili petoricu ljudi oko Kennedyja, procijenjeno je da je ispaljeno barem dvanaest metaka, dok je Sirhanov pištolj nosio samo osam.

Dana 23. travnja 2011. odvjetnici William Pepper i njegov suradnik, Laurie Dusek, skupili su sve ove dokaze i još više u dokumentu od 58 stranica podnesenim Kalifornijskom sudu, tražeći da se slučaj Sirhan ponovo otvori. Dokumentirali su velike nepravilnosti u suđenju iz 1968. godine, uključujući i činjenicu da metak testiran u laboratoriju kako bi ga usporedili sa onim koji je izvađen iz Robertovog mozga, nije bio iz Sirhanovog revolvera već je ukazivao na drugi pištolj s različitim serijskim brojem; pa je umjesto inkriminiranja, Sirhana balističko ispitivanje zapravo pokazalo nevinim. Pepper je također priložio računalnu analizu audio snimaka tijekom pucnjave, koju je napravio inženjer Philip Van Praag 2008. godine, a koja potvrđuje da se u prostoriji čuju dva oružja.
Thane Eugene Cesar
Thane Eugene Cesar
Prisutnost drugog atentatora signaliziralo je nekoliko svjedoka o čemu je tog dana nekoliko medija. Postoje snažne sumnje da je drugi revolveraš bio Thane Eugene Cesar, čuvar koji je bio zadužen za sigurnost u večernjim satima, koji je u trenutku pucnjave stajao iza Kennedyja i to sa izvučenim pištoljem što je potvrdilo nekoliko svjedoka. Jedan od njih, Don Schulman, jasno ga je vidio kako puca. Međutim, Cesar nikada nije istražen, iako nije krio svoju mržnju prema Kennedvima koji su, prema njegovoj snimljenoj izjavi "bacili zemlju pod noge komunistima".

Čak i ako pretpostavimo da je Sirhan ubio Roberta Kennedyja, drugi aspekt slučaja postavlja nova pitanja: Prema izjavama nekoliko svjedoka, čini se da je Sirhan bio u stanju transa tijekom pucnjave. Što je još važnije, Sirhan je uvijek tvrdio i dalje tvrdi da se ne sjeća da je ikada pucao:
"Moj odvjetnik mi je pričao da sam pucao i ubio senatora Roberta F. Kennedvja i da će poricanje toga biti potpuno uzaludno, ali ja se i dalje ne sjećam da sam pucao na senatora Kennedyja."
Također tvrdi da se ne sjeća "mnogih stvari i incidenta koji su se dogodili u tjednima koji su doveli do pucnjave". Neke ponavljajuće crte napisane na bilježnici pronađenoj u Sirhanovoj spavaćoj sobi, prepoznao je kao vlastiti rukopis, ali ne sjeća se da ih je napisao, dok one više podsjećaju na automatsko pisanje.

Psihijatrijsko vještačenje, uključujući testove detektora laži, potvrdilo je da Sirhanova amnezija nije krivotvorena. Godine 2008. profesor Daniel Brown, poznati stručnjak za hipnozu i gubitak pamćenja zbog trauma, intervjuirao je Sirhana ukupno 60 sati, a zaključio je da je Sirhan, kojeg klasificira u kategoriju "visokih hipnotizabilnih" osoba, djelovao nenamjerno pod učinkom hipnotičkog djelovanja: "Njegovo pucanje iz pištolja nije bilo pod njegovom dobrovoljnom kontrolom, niti sa svjesnim znanjem, već je vjerojatno proizvod automatskog hipnotičkog ponašanja i prisilne kontrole."

Sidney Gottlieb
Sidney Gottlieb
Znamo da su 1960-ih američke vojne agencije eksperimentirale na mentalnoj kontroli. Dr. Sidney Gottlieb, sin mađarskih Židova, usmjerio je zloglasni CIA MK ultra projekt koji je, između ostalog, trebao odgovoriti na pitanja poput: "Može li osoba pod hipnozom biti prisiljena počiniti ubojstvo?" , a što se može pronaći u deklasificiranom dokumentu od svibnja 1951. godine.

Prema izraelskom novinaru Ronenu Bergmanu, autoru knjige 'Uzdigni se i ubij prvi: Tajna povijest Izraela - ciljana ubojstva' (Random House, 2018), 1968. godine, izraelski vojni psiholog po imenu Benjamin Shalit stvorio je plan da palestinskom zatvoreniku "ispere mozga i hipnotizira ga da postane programirani ubojica" koji će usmrtiti Jassera Arafata, o čemu je pisao i David B. Green u članku "Ispiranje mozga i presvlačenje: Izraelski program ubojstva objavio je šokantno detalje" objavljenom u listu Haaretz, 5. veljače 2018. godine.

Ako je Sirhan bio hipnotički programiran, pitanje je: Tko bi to imao koristi da ima visceralnog anticionistu Palestinca optuženog za ubojstvo Roberta Kennedyja? Izrael, naravno. Ali onda smo suočeni s dilemom, zašto bi Izrael želio ubiti Roberta Kennedya ako Robert Kennedy podržava Izrael?

Je li Robert Kennedy doista bio prijatelj Izraela?

Dilema počiva na pogrešnoj pretpostavci, koja je dio obmane. Zapravo, Robert Kennedy definitivno nije bio proizraelski orijentiran. Jednostavno je bio zauzet kampanjom 1968. godine. Kao što svi znaju, nekoliko dobrih želja i praznih obećanja Izraelu neizbježan je ritual u takvim okolnostima. I Robertova izjava u sinagogi u Oregonu, spomenuta u članku Pasadene Independent Star-News 27. svibnja, a koja je pronađena u Sirhanovom džepu, nije premašila minimalne zahtjeve. Njegov autor David Lawrence u ranijem članku pod naslovom "Paradoksalni Bob" naglasio je kako se takva izborna obećanja ne bi trebala davati: "Predsjednički kandidati žele dobiti glasove, a neki od njih ne shvaćaju svoje nedosljednosti".

Sve u svemu, nema razloga vjerovati da je Robert Kennedy, kao mogući predsjednik SAD-a, bio osobito prijateljski prijatelj Izrael. Obitelj Kennedy, ponosna na irske katoličke korijene, bila je poznata po svojoj netrpeljivosti prema židovskom utjecaju u politici, klasičnoj temi antikennedijevske književnosti, koju je najbolje prikazala Ronald Kessler u knjizi iz 1996. godine s vrlo sugestivnim naslovom: Sinovi grijeha: Joseph P. Kennedy i dinastija koju je utemeljio.
William Fulbright
William Fulbright
Robert ni u bratovoj vladi nije bio osobito proizraelski orijentiran državni odvjetnik: on je naljutio cionističke vođe jer podupirao istragu koju je vodio senator William Fulbright iz Odbora Senata za vanjske poslove koja je imala za cilj registriranje Američkog cionističkog vijeća kao "stranog agenta" podložnog obvezama definiranim Zakonom o prijamu stranih agencija iz 1938. godine, što bi znatno otežalo njegovu učinkovitost (nakon 1963. godine AZD je izbjegao taj postupak promjenom svog statusa i preimenovanjem u AIPAC).

Onda nam je jasno koliko je samo licemjerno pisanje novina ovog društva na 40. obljetnicu Robertove smrti:
"Sjećajući se Bobby Kennedvja, prisjetimo se ne samo onoga za što je živio, već i onoga zbog čega je umro, a to je dragocjena priroda američko-izraelskih odnosa". (Jeffrey Salkin, "Sjeti se zašto je umro Bobby Kennedy").



Komentar: Iz druge perspektive, to je potpuno točno; američko-izraelski odnos, takav kakav je, održan je - čak i ojačan - u ovom 'dragocjenom stanju' zahvaljujući 'žrtvenom prinosu' RFK-a.


Posljedica smrti Roberta Kennedvja nije imala loše posljedice za dragocjene "američko-izraelske odnose". Umjesto toga, to je bio veliki gubitak za arapski svijet, gdje su za Bobbyjem žalili baš kao i za njegovim bratom Johnom.

Naravno, činjenica je da su židovski mediji lagali odajući Robertu Kennediju posmrtnu počast zbog njegove 'dobronamjernosti prema Izraelu', istovremeno time pružajući Izraelu lažni alibi, nije dovoljan razlog za zaključak da je Izrael ubio Roberta. Čak i činjenica da su glavni mozgovi zavjere izabrali kao svoj programirani instrument anticionistički nastrojenog Palestinca, i time izazivali snažan anti-palestinski osjećaj među Amerikancima u isto vrijeme kad su se oslobodili Roberta, ne dokazuje da je Izrael bio uključen. Ono što još nedostaje za ozbiljnu pretpostavku je uvjerljiv motiv.

Motiv Robertovog atentata mora se tražiti, ne u onome što je Robert javno izjavio u sinagogi u Oregonu tijekom svoje predsjedničke kampanje, već u onome što je povjerio samo svojim najbližim prijateljima: njegovu namjeru da ponovno otvori istragu o smrti brata. Naše sljedeće pitanje, stoga, jest: Što bi otkrila nepristrana istraga pod nadzorom Roberta Kennedyja u Bijeloj kući...

Kenedi
U trećem dijelu feljtona o slučajevima atentata na Kennedyjeve pokušat ćemo rasvijetliti okolnosti ubistva Johna Kennedyja, odnosno kako su mainstream mediji i Hollywood pokušali zataškati priču i skrenuti istragu sa Mossada na CIA-u.

Je li CIA ubila Kennedyja?

Iako je zvanična istraga to 'utvrdila', malo ko vjeruje da je Harvey Oswald doista samostalno stajao iza atentata na Johna Kennedyja. Većina istraživača misli kako je on bio samo iskorišten, kako je i sam rekao, 'predano pripremljen jarac koji bi bio kriv za zločin, a zatim bi ga zaklali bez suđenja'. Nećemo ovdje ispitivati dokaze koji su u suprotnosti sa službenom tezom 'usamljenog napadača', jer se mogu naći u knjigama i brojnim dokumentarnim filmovima.

Jednako je zloglasna teorija da su teren za ubojstvo Kennedyja pripremile tajne mreže unutar CIA-e, u dogovoru s ekstremističkim elementima u Pentagonu. Ta teorija zavjere najčešća je u knjigama, člancima i filmovima koji su nastali otkako je umro John Kennedy.

kenedi 2
Ta 'CIA-Pentagon teorija', kako ćemo je nazvati (dodajte vojno-industrijski kompleks ako želite) ima glavni nedostatak u motivima pripisanim ubojicama: osim oslobađanja od Kennedyja, teorija dalje kaže da je cilj bio stvoriti izgovor za invaziju na Kubu, nešto što je CIA uvijek tražila, a Kennedy odbijao učiniti (fijasko u Zaljevu svinja). S Oswaldom koji je bio odgajan kao 'prokastrovski komunist', atentat u Dallasu je po toj teoriji bio 'fallse flag' napad za koji bi bila optužena Kuba. Ali zašto onda nije bilo invazije na Kubu nakon Kennedyjevog atentata? Zašto je Warrenova komisija odustala od teze 'prokastrovskog komuniste Oswalda' u korist 'usamljenog vuka Oswalda'?

Još jedna slabost u teoriji CIA-Pentagona jest nedostatak dogovora o glavnom planeru.

Kojem CIA-inom obavještajcu je Izrael podigao dva spomenika?

Zapravo, jedno od imena koja se najčešće javlja je James Jesus Angleton, tadašnji šef operativnog odjela unutar CIA-e, o čemu profesor John Newman piše u svojoj knjizi:
"Po mom mišljenju, tko god je Oswaldov izravni rukovatelj ili mentor, moramo ozbiljno razmotriti mogućnost da je Angleton vjerojatno bio njegov generalni direktor. Nitko drugi u Agenciji nije imao pristup, autoritet i dijabolički nadahnuti um da upravlja tako sofisticiranom operacijom."
No, postoji dosta dokaza da je Angleton, koji je bio i čelnik CIA-inog "Izraelskog ureda", bio ustvari Mossadova krtica. Prema njegovom biografu Tomu Mangoldu, "najbliži stručni saradnici Angletona u inozemstvu dolazili su iz Mossada te je bio izuzetno cijenjen od strane njegovih izraelskih kolega i države Izrael, koja mu je izrazila duboko poštovanje nakon njegove smrti". Ni manje, ni više, podigli su mu dva spomenika u Izraelu, a tijekom ceremonija otvaranja su sudjelovali načelnici izraelske obavještajne službe, pa čak i budući premijer.


Komentar: Angleton je bio jedinstveni ludak s visokim djelovanjem. Vidi također:

James Jesus Angleton: Unutar paranoičnog i patološkog uma šefa CIA-e


Treba uzeti u obzir još jedan aspekt: ​​ako je teorija o umiješanosti CIA-e tako lako pronašla put i bila prihvaćena od strane istraživača atentata na Kennedvja, to je zbog toga što su je već ranije najavili i potvrdili sami mainstream mediji, kao i Hollywood.

A to je počelo i prije atentata, 3. listopada 1963. godine, s člankom glavnog dopisnika Arhura Krocka iz New York Timesa. Članak je osuđivao CIA-inu "neobuzdanu žeđ za moći" uz navođenje neimenovanog "visokog dužnosnika" koji je tvrdio da Bijela kuća nije mogla kontrolirati CIA-u, i to riječima:
"Ako Sjedinjene Države ikad dožive oružani sukob zbog svrgavanja Vlade, on će on doći iz CIA-e, a ne iz Pentagona. Agencija ima ogromnu moć i potpuno nepovjerenje prema prema svima."
Na taj način, New York Times je dao znak, mjesec i pol prije ubojstva u Dallasu, ukazujući na CIA-u kao najvjerojatnijeg potstrekača nadolazećeg državnog udara. Znak je govorio: "Predsjednik će postati žrtva puča, i to će doći iz CIA-e".

Harry S. Truman
Harry S. Truman
Mjesec dana nakon Kennedvjevog ubojstva Washington Post koristi vrlo sličan trik objavljivanjem još jednog 'znaka' kojeg potpisuje Harry Truman, u kojem je bivši predsjednik rekao da je "uznemiren načinom na koji je CIA dovedena da radi izvan okvira svojih nadležnosti."

"Nikad nisam ni razmišljao kad sam postavio CIA-u da će ona biti involvirana u mirnodopske i oružane operacije , do te tačke da postane globalnim simbolom zlokobnih i tajanstvenih stranih intriga [...] te nekih pitanja koja treba istražiti". Truman je nagovijestio ulogu CIA-e u rušenju stranih vlada i ubojstva izabranih čelnika u inozemstvu. No, s obzirom na vrijeme njegovog članka, mjesec dana nakon Dallasa, bilo tko tko ima uši mogao bi ovo razumjeti samo, ili barem subliminalno od ostatka, kao optužnicu protiv CIA-e za ubojstvo Kennedyja.

Ovaj članak, je tokom sedamdesetih široko bio kopiran i dijeljen od strane nekoliko organizacija i smatra se Trumanovim 'zviždačkim tekstom'. Ipak, njegov 'mea culpa stil' zaista je, bez obzira na činjenicu što ga nije napisao Truman, već njegov dugogodišnji asistent i pisac iz sjene, Jevrej ruskog porijekla David Noyes, kojeg Sidney Krasnoff naziva "Trumanovim alter egom" u svojoj knjizi Truman i Noyes: Priča predsjednikovog Alter Ega ( 1997). Truman vjerojatno nikada nije vidio članak prije objavljivanja u jutarnjem izdanju Washington Posta, ali on može biti odgovoran za brisanje istok u popodnevnom izdanju novina.

Tako su dvije najutjecajnije američke novine, dok su naizgled branile službenu teoriju 'usamljenog napadača', postavile smjerne znakove koji upućuju na CIA-u. Većina velikih priča o o istrazi ubojstava Kennedyevih pratila je ove znakove s velikim entuzijazmom.

I Hollywood se pridružio akciji zataškavanja

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, glavni mediji i izdavačka industrija ponovno su odigrali veliku ulogu u upravljanju teorija zavjere prema CIA-i, izbjegavajući bilo kakav trag izraelskog sudjelovanja. Jedan od glavnih suradnika u tom naporu bio je A. J. Weberman, sa svojom knjigom "Coup d'État" objavljenom u Americi 1975. godine CIA i ubojstvo Johna Kennedyja, u koautorstvu sa Michaelom Canfieldom. Prema New York Jewish Daily Forwardu (od 28. prosinca 2012.), Weberman je "odselio u Izrael 1959. godine i imao je dvojno američko-izraelsko državljanstvo", te je bio "blizak suradnik Mordechaija Levyja osnivača organizacije za židovsku odbranu, spin-off militantnu desničarsku židovsku odbrambenu ligu pokojnog rabina Meir Kahane". Weberman je priznao pomoć neocona Richarda Perlea u njegovoj istrazi prilikom pripremanja knjige, a sama knjiga se pojavila tokom razmatranja Odbora za ubistva Bijele kuće (HSCA) da ponovno istraže ubojstva JFK-a i Dr. Martina Luthera Kinga 1976. godine.

George de Mohrenschildt
George de Mohrenschildt
U tom kontekstu, novinar Newsweeka Edward Jay Epstein objavio je intervju Georgea De Mohrenschildta, ruskog geologa i konzultanta za texšku naftu koji se 1962. godine sprijateljio s Oswaldom i njegovom ruskom suprugom u Dallasu. U tom intervjuu De Mohrenschildt je priznao da se Oswald upoznao s njim na poticaj agenta CIA-e u Dallasu J. Walton Moorea. Taj podatak je sumnjiv iz nekoliko razloga: Prvo, Moore je službeno bio dio FBI-a, a ne CIA-e. Drugo, De Mohrenschildt nije bio u mogućnosti potvrditi ili negirati riječi koje mu pripisuje Epstein: pronađen je mrtav nekoliko sati nakon intervjua. Zapravo, De Mohrenschildtovom intervjuu koji je objavio Epstein proturječi De Mohrenschildtov vlastiti rukopisni prikaz njegova odnosa prema Oswaldu, otkriven nakon njegove smrti. Smrt De Mohrenschildta okarakterisana je kao samoubojstvo.Šerifovo izvješće spominje da se u posljednjim mjesecima žalio da su "Židovi" i "židovska mafija" riješili da ga dobiju. Bespredmetno je govoriti kako Epstein nije spomenuo ništa o tome.

Još više sumnji nastaju zbog činjenice da je Epsteinov glavni izvor za knjigu iz 1978. Legenda: Tajni svijet Leeja Harveya Oswalda, bio James Jesus Angleton, koji je aktivno širio dezinformacije u vrijeme HSCA-a, branivši teoriju da je Oswald bio KGB-ov agent povezan sa CIA-om.

Da su izraelski agenti bili instrumentalni u širenju teorija zavjere koje su bile usmjerene protiv CIA-e, što dokazuje film Olivera Stonea 'JFK' objavljen 1991. godine, a u kojemu glumi Kevin Costner u ulozi odvjetnika iz New Orleansa Jima Garrisona. Ovaj film, koji je potresao javno mnijenje u smislu motivacije Zakona o prikupljanju zapisa o ubojstvu John F. Kennedyja iz 1992. godine, producirao je Arnon Milchan, koji je u životopisu iz 2011. godine opisan kako je od svoje mladosti bio "jedan od najvažnijih tajnih agenata koje je Izraelska obavještajna služba ikada imala na terenu, a koji je bio uključen u krijumčarenje oružja iz SAD-a u Izrael."

Godine 2013. Milchan je javno objavio svoju proširenu aktivnost kao tajnog agenta Izraela, osobito radi poticanja izraelskog nuklearnog programa. Stoga nije čudno što Stoneov film ne daje nikakav nagovještaj o ulozi Mossada u Garrisonovom posrnuću...

Nakon što su u prethodnim feljtonima specijala o atentatima na braću Kennedy opisane brojne misteriozne okolnosti i situacije koje su pratile sam čin likvidacije ili kasniju istragu, u ovom pretposljednjem dijelu priče o tragediji jedne od najpoznatijih američkih porodica, rasvjetljavamo moguće motive izraelskog režima, odnosno duboke države, da trajno uklone Kennedyjeve iz političkog života.


Tko je ubio JFK-a?


Paradoksalno je da autori koji zastupaju najpopularniju teoriju zavjere CIA-e o ubistvu Johna Kennedyja grade svoj slučaj na biografiji Oswalda, dok istodobno tvrde da Oswald nije imao gotovo nikakve veze s ubijanjem. Ako je Oswald "samo žrtveni jarac", kao što je javno tvrdio, traganje za stvarnim krivcima mora logično početi istraživanjem čovjeka koji je njega 'ušutkao'.

Oswaldov ubojica poznat je kao Jack Ruby, ali malo ljudi zna da je njegovo pravo ime bio Jacob Leon Rubenstein i da je bio sin židovskih poljskih useljenika. Ruby je bio član židovskog podzemlja. Bio je prijatelj gangstera u Los Angelesu Mickeya Cohena kojeg je poznavao i divio mu se još od 1946. Cohen je naslijedio slavnog Benjamina Siegelbauma, poznatog kao Bugsy Siegel, jednog od šefova 'Murder Incorporateda'. Cohen je bio zanesen cionističkim pokretom, kao što je objašnjavao u svojim memoarima: "Sad sam toliko posvećen Izraelu da sam zapravo zapostavio mnogo svojih aktivnosti i ne radim ništa drugo osim ono što je povezano sa ovim 'Irgunovim ratom'".

Mickey Cohen
Mickey Cohen
Mickey Cohen bio je u kontaktu s Menachem Beginom, bivšim šefom Irguna, s kojim je čak "proveo dosta vremena", prema Gary Weanu, bivšem detektivskom časniku za policijsku postaju u Los Angelesu. Dakle, postoji izravna linija koja povezuje Jacka Rubyja, preko Mickeya Cohena, sa izraelskim 'militantnim krugom', a posebno Menachemom Beginom, specijalistom za napade pod lažnom zastavom. Također znamo da je Ruby nazvao Al Grubera, suradnika Mickeyja Cohena, odmah nakon Oswaldovog uhićenja; bez sumnje je dobio "ponudu koju nije mogao odbiti", kako kažu u podzemlju.

Rubyjev odvjetnik William Kunstler napisao je u svojim memoarima da mu je Ruby rekao da je ubio Oswalda "za Židove", a Rubyjev rabin Hillel Silverman je dobio istu priznanje kada je posjetio Rubyja u zatvoru.

To nije sve. Na svakoj razini zavjere oko ubojstva Kennedyja, nalazimo i otiske prstiju izraelske duboke države. JFK-ovo putovanje u Dallas, službeno "nepolitički", bilo je pod pokroviteljstvom moćne poslovne grupe, poznata kao Dallas Citizens Council, kojim je upravljao Julius Schepps, "veleprodajni distributer pića, koji se brinuo o svim sinagogama u gradu i de facto bio vođa Židovske zajednice", kako je opisao Bryan Edward Stone u knjizi 'Odabrani narod: Židovi na granicama Teksasa'.

"Odbor za doček" koji je pozvao Kennedyja vodila je još jedna utjecajna figura bogate židovske zajednice u Dallasu: izvršni direktor i PR menager Sam Bloom. Prema bivšem britanskom policajcu pukovniku Johnu Hughes-Wilsonu, Bloom je predložio policiji "da premjeste navodnog ubojicu [Oswalda] iz policijske postaje u Dallasu u zatvorski zatvor u Dallasu kako bi novinari dobili bolju priču i slike."Ruby je upucao Oswalda tijekom ovog prebacivanja". Hughes-Wilson dodaje da je "kad je policija kasnije pretražila Rubyjev dom, pronašla su papir sa Bloomovim imenom, adresom i telefonskim brojem na njemu".

Fabriciranje službene laži

Nakon tragedije u Dallasu, izraelski su doušnici također su bili zauzeti fabriciranjem službene laži. Osim Earla Warrena, izabranog za šefa, svi ključni ljudi u istražnoj komisiji bili su ili osobni neprijatelji Kennedvja poput Allen Dullesa, direktora CIA-e kojeg je 1961. godine otpustio Kennedy - ili žarki cionisti. Čovjek koji je odigrao ključnu ulogu u istrazi' koju je provela Warrenova komisija bio je Arlen Specter, izumitelj onoga što se nazvalo teorijom "magičnog metka": jedan je metak trebao prouzročiti sedam rana Kennedyju i Johnu Connallyu koji je sjedio pred njim u limuzini, a kasnije biti pronađen u netaknutom stanju na bolničkim kolicima u 'Parkland Memorial Hospital' u Dallasu.

Specter, koji je svoju autobiografiju ironično nazvao 'Strast za istinom', bio je sin ruskih židovskih imigranata, a izraelska je vlada tugovala zbog njegove smrti 2012. opisijući ga kao "nepopustljivog branitelja Židovske države" te AIPAC, navodeći da je bio "vodeći arhitekt kongresne veze između naše zemlje (SAD-a) i Izraela".

Dakle, u svim fazama priče o atentatu na Johna Kennedyja pronalazimo izraelsko-kabalistički utjecaj , uključujući poslovne ljude, političare i gangstere povezane s Irgunom, ne zaboravljajući rukovoditelje medija koji su naklonjeni Izraelu.

knjiga
Najvjerovatniji motiv Izraela za ubojstvo Kennedyja otkrile su dvije knjige: Seymoura Hershova 'The Samson Option' iz 1991, zatim Avnera Cohena 'Izrael i Bomba' objavljena 1998. godine, a na sličnom tragu je 2007. godine bio i Michael Karpin sa knjigom 'The Bomb in the Basement'.

Ono što ovi istražitelji otkrivaju jest da je Kennedy, kojeg je CIA obavijestila 1960. godine o vojnom cilju u kompleksu Dimona u pustinji Negev, bio čvrsto odlučan prisiliti Izrael da ga se odrekne. S tim ciljem zamijenio je ravnatelja CIA-e Allena Dullesa sa Johnom McConeom koji je, kao Eisenhowerov predsjednik Komisije za atomsku energiju (AEC), kazao The New York Timesu istinu o Izraelskom projektu Dimona; priča je štampana 19. prosinca 1960., nekoliko tjedana prije nego što je Kennedy trebao preuzeti dužnost.

Kao što Alan Hart piše, "nema sumnje da je Kennedvova odlučnost da se zaustavi Izrael u razvoju svoje nuklearne bombe bila glavni čimbenik u njegovoj odluci da imenuje McConea." Zatim je Kennedy pozvao Ben-Guriona da dopusti redovite inspekcije Dimone, prvo verbalno u New Yorku 1961., a kasnije i kroz sve više i više insistirajućih pisama.

U posljednjem, kojeg je 15. lipnja 1963. poslao preko izraelskog veleposlanika s uputama da ga osobno preda Ben-Gurionu, Kennedy je zatražio da Ben-Gurion postane svjedokom neposrednog posjeta, nakon čega trebaju uslijediti inspekcije svakih šest mjeseci, inače "opredjeljenje ove vlade za podršku Izraelu moglo bi biti ozbiljno ugrožena." Rezultat je bio neočekivan: Ben-Gurion je izbjegao službeno primanje pisma najavom svoje ostavke 16. lipnja. Čim je novi premijer Levi Eshkol stupio na dužnost, Kennedy mu je poslao slično pismo, od 5. srpnja 1963., bez uspjeha. Da li je Ben-Gurion podnio ostavku samo kako bi se obračunao s Kennedyem 'na drugi način i sa druge pozicije'?

Pet mjeseci kasnije, Kennedyjeva smrt oslobodila je Izrael od svih pritisaka (diplomatskih ili drugih) da zaustavi svoj nuklearni program. Suočeni s Johnsonovim potpunim nedostatkom interesa za to pitanje, John McCone je 1965. godine odstupio od CIA-e i izjavio: "Kad ne mogu imati predsjednika koji bi čitao moje izvještaje, onda je vrijeme da odem."

Kennedvjeva odlučnost da se zaustavi Izraelski Dimona projekt bio je samo dio "problema Kennedy". Tijekom prvih mjeseci u Bijeloj kući, Kennedy se obvezao Nasseru i ostalim arapskim državama da će SAD podržati Rezoluciju UN-a 194 za pravo na povratak palestinskih izbjeglica. Ben-Gurion reagirao je pismom izraelskom veleposlaniku u Washingtonu u kojima je izjavio:
"Izrael će ovaj plan smatrati ozbiljnijom opasnošću za njezino postojanje od svih prijetnji arapskih diktatora i kraljeva, od svih arapskih vojski, od svih Nasserovih raketa i njegovih sovjetskih MIG-ova. [...] Izrael će se boriti protiv ove odluke do posljednjeg čovjeka."
Kennedy se toplo ponašao prema Nasseru, najgorem neprijatelju Izraela. Povjesničar Philip Muehlenbeck piše:
"Dok je Eisenhowerova uprava nastojala izolirati Nassera i smanjiti njegov utjecaj izgradnjom Saudijske Arabije kralja Sauda kao konzervativnog suparnika egipatskom predsjedniku, Kennedyova vlada slijedila je točno suprotnu strategiju."
Nakon Kennedyjeve smrti, američka je vanjska politika ponovno preokrenuta, bez da je američka javnost bila svjesna toga. Johnson je smanjio gospodarsku pomoć Egiptu i povećao vojnu pomoć Izraelu, koja je 1966. godine dosegnula 92 milijuna dolara, više od ukupnih prethodnih godina u kombinaciji.

knjiga 2
Tokom 50 godina, izraelska uloga u ubojstvu Kennedyja bila je zanemarivana, a svi koji bi je spomenuli odmah su bili odstranjeni. Američki kongresnik Paul Findley ipak se usudio napisati u ožujku 1992. godine u Washingtonu izvješće o poslovima na Bliskom istoku: "Zanimljivo je da u svim riječima pisanim i izgovorenim o ubojstvu Kennedyja, Izraelska obavještajna agencija Mossad nikad nije spomenuta", napisao je tada.

Jedini autor koji je ozbiljno istražio tu vezu jeste Michael Collins Piper, u svojoj knjizi 1995 'Konačna presuda: Nedostajuća veza u zavjeri o ubojstvu JFK'. Piperova istraživanja su u velikoj mjeri zanemarena u mainstream pokretima za utvrđivanje istine o stradanju Kennedyja, ali njegov je rad ipak uspio pronaći svoj put do čitalaca i istraživača. U 2013. godini, Martin Sandler je pisao o Piperovom radu u izdanju 'Kennedyjevih pisama', koja uključuju i ona upućene Ben-Gurionu o Dimoni. "Od svih teorija zavjere ova ostaje jedna od najintrigantnijih", napisao je Sandler...

U petom i posljednjem izdanju historijskog specijala o atentatima na Kennedyje rasvjetljavamo kako je ustvari došlo do toga da Izrael, postane glavni vojno-politički saveznik SAD-a. Ključnu ulogu je odigrao Kennedyjev zamjenik Lyndon Johnson.


Slučaj protiv Lyndona Johnsona

Nekoliko istražitelja identificiralo je Lyndona Johnsona, Kennedvjeva potpredsjednika, kao ključnu figuru atentata na predsjednika. Ako i nije bio glavni zavjerenik, barem se sumnja da su se planeri atentata vodili mišlju da će ih Johnson, koji je automatski stupio na dužnost šefa države nakon Kennedyjeve smrti, pokrivati.

Kontekst nacionalne krize omogućio mu je da izigra pravosuđe i medije dok ostvaruje životnu ambiciju. Johnson ne samo da je imao koristi od zavjere, već je mogao sudjelovati i u njenoj izradi. Kao bivši senator iz Teksasa, mogao je mobilizirati suradnike na visokim položajima u Dallasu kako bi pripremio zasjedu. Johnson je također imao svoje ljude u mornarici. Godine 1961. teksaški senator John Connally bio je imenovan za tajnika mornarice na zahtjev Johnsona. Kada je Connally podnio ostavku jedanaest mjeseci kasnije da se kandidira za guvernera Teksasa, Johnson je uvjerio Kennedyja da na istu poziciju imenuje još jednog od njegovih teksaških prijatelja, Freda Kortha.

Johnsonova povlaštena kontrola nad Mornaricom važan je aspekt slučaja jer je mornarica bila presudna u postavljanju i prikrivanju zasjede. Prvo, suprotno širokom rasprostranjenom, ali pogrešnom uvjerenju, Lee Harvey Oswald bio je angažiran od strane mornarice, a ne od CIA-e. Bio je mornar, a kao mornar radio je za Ured pomorske obavještajne službe (ONI). Drugo, u mornaričkoj bolnici u Washingtonu, pod nadzorom časnika mornarice, izvršena je obdukcija Kennedyja, nakon što je njegovo tijelo doslovno ukradeno s Parkpointove bolnice u Dallasu. Izvještaj o ovoj obdukciji navodi da je smrtonosni metak ušao sa stražnje strane Kennedyjeve lubanje, što je bilo u suprotnosti sa svjedočenjima dvadeset i jednog člana bolničkog osoblja u Dallasu koji su vidjeli dvije ulazne rane od metaka na prednjem dijelu Kennedyjevog tijela. Ovo je bilo važno jer je Oswald vjerovatno pucao iza Kennedyja i nije mogao uzrokovati ove rane.

Valja napomenuti da je Johnson iskoristio svoje veze u mornarici kako bi sudjelovao u najvećem slučaju korupcije koji je ikada zabilježen u to vrijeme. Njegov saučesnik Fred Korth bio je prisiljen podnijeti ostavku na mjesto mornaričkog sekretara u studenom 1963., sedmicu prije zasjede u Dallasu, nakon što je Ministarstvo pravosuđa na čelu s Robertom Kennedyjem otkrilo njegovu prijevaru s ugovorom od 7 milijardi dolara za izgradnju 1.700 vojnih zrakoplova teksaške kompanije General Dynamics. Johnsonov osobni tajnik, Bobby Baker, optužen je u istom predmetu. Zbog tog skandala i drugih sumnji na korupciju, Kennedy je bio odlučan da promijeni potpredsjednika radi predstojeće kampanje ponovnog izbora.

Iako je u Dallasu dan prije posjete predsjednika Kennedyja, Nixon objavio glasine o uklanjanju Johnsona, a Dallas Morning News izvjestio 22. studenog: "Nixon predviđa da će JFK otpustiti Johnsona", Johnson je postao predsjednik toga dana.
lindon
Lyndon Johnson priseže kao predsjednik odmah nakon Kennedyjeva ubojstva
Mnogi Amerikanci odmah su posumnjali da je Johnson umiješan u državni udar u Dallasu, osobito nakon objavljivanja knjige Jamesa Evettsa Haleya 1964. godine, koji je prikazao Johnsona kao veoma korumpiranog funkcionera. Prema njegovu biografu Robertu Caru, Johnson je bio čovjek žedan "moći u njenom najglupljem obliku, gdje ona služi ne da poboljša živote drugih, nego da njima manipulira i dominira po sopstvenoj volji".

Dokazi koji inkriminiraju Johnsona nisu u sukobu s dokazima protiv Izraela, naprotiv. Prvo, obje krivulje konvergiraju u osobiJacka Rubyja, kojeg je Nixon identificirao kao jednog od "Johnsonovih dječaka", prema bivšem Nixonovu operativcu Rogeru Stoneu. Hipoteza da je Ruby postupao prema Johnsonovom nalogu najvjerojatnije je objašnjenje nekih njegovih neobičnih izjava Warrenovoj komisiji:
"Ako me večeras ne odvedete natrag u Washington i ne pružite mi priliku da dokažem predsjedniku da nisam kriv, onda ćete vidjeti najstrašniju stvar koja će se ikada dogoditi." "Desit će se određeni tragični događaji ako ne uzmete moje svjedočenje i nekako me ne opravdate, tako da moj narod ne trpi zbog onoga što sam učinio."
Jack Ruby
Jack Ruby
Rekao je kako se bojao da će se njegov čin upotrebljavati za "stvaranje lažne slike o židovskoj vjeri", ali je dodao da "se možda nešto može spasiti ... ako naš predsjednik, Lyndon Johnson, sazna istinu od mene". S takvim riječima, čini se da je Ruby pokušavao poslati poruku Johnsonu preko Komisije, odnosno upozorenje da bi moglo 'proklijati sjeme o uključenosti Izraela ako Johnson ne intervenira u njegovu korist'. Dobivamo dojam da je Ruby očekivao da će ga Johnson osloboditi. Ipak, Johnson nije učinio ništa što bi Rubyja izvuklo iz zatvora.

Rubyjev osjećaj izdaje došao je do izražaja 1965. godine. Nakon što je bio osuđen na doživotni zatvor, Ruby implicitno optužuje Johnsona za ubojstvo Johna Kennedyja na konferenciji za novinare: "Da je [Adlai Stevenson] bio potpredsjednik, nikad se ne bi desilo ubojstvo našeg voljenog predsjednika Kennedyja."

Ruby je umro od tajanstvene bolesti u svom zatvoru 1967. godine.

Kriptojevrejski predsjednik

Ruby nije jedina veza između Johnsona i Izraela, daleko od toga. U biti, Johnson je oduvijek bio Izraelac. Njegove izborne kampanje financirao je od 1948. godine izraelski financijer Abraham Feinberg, koji je slučajno bio predsjednik američkog Haganah Incorporateda, koji je prikupljao novac za židovske milicije. To je isti Feinberg, koji je 1960. godine predložio Kennedyju 'saradnju', o kojoj je kasnije američki predsjednik izvijestio i svog prijatelja Charlesa Bartletta, a ona svodila se na sljedeće: "Znamo da je vaša kampanja u ćorsokaku. Spremni smo platiti vaše račune ako nam dopustite da imamo kontrolu nad vašom politikom prema Bliskom istoku." Bartlett podsjeća da je Kennedy bio duboko uznemiren zbog ove ponude te mu se zakleo: "Ako ikada postanem predsjednik, učinit će nešto po tom pitanju."

Zahvaljujući Kennedyjevom insajderu Arthuru Schlesingeru (Tisuću dana: John Kennedy u Bijeloj kući, 1965), saznali smo da su dvojica muškaraca koji su uvjerili Kennedyja da dovede Johnsona kao svog zamjenika bili Philip Graham i Joseph Alsop, odnosno izdavač i kolumnist Washington Posta, inače snažni podržavatelji Izraela. Schlesinger ne otkriva argumente Grahama i Alsopa, ali primjećuje da Kennedyjeva 'konačna odluka "prkosi povijesnoj rekonstrukciji". No, Evelyn Lincoln, Kennedyjeva osobna tajnica dvanaest godina, imala je vlastitu ideju o tome. Ona je vjerovala da je Kennedy ucjenjivan dokazima o mnogim aferama. Bez obzira na detalje ucjene, Kennedy se jednom povjerio svom pomoćniku Hymanu Raskinu ispričavajući se za izbor Johnsona, "Nisam imao izbora ... oni su mi gadovi pokušavali podmetnuti. Oni su mi prijetili problemima i ne trebam više problema. "

slika 4
U 2013. godini, Associated Press je izveštavao o novootkrivenim trakama iz Johnsonove kancelarije koje pokazuju LBJ-evu"ličnu i često emotivnu vezu sa Izraelom" istaknuvši da su pod Johnsonom "Sjedinjene Države postale glavni diplomatski saveznik i primarni dobavljač oružja za Izrael". Članak iz Jewish Timesa "Naš prvi jevrejski predsjednik Lyndon Johnson" prisjeća se Johnsonove kontinuirane podrške Jevrejima i Izraelu u četrdesetima i pedesetim godinama i zaključuje: "Predsjednik Johnson je čvrsto isticao američku proizraelsku politiku". Također, u izvještaju se pominje da "istraživanje Johnsonove lične istorije ukazuje na to da je naslijedio svoju brigu za jevrejski narod iz svoje porodice. Njegova tetka Jessie Johnson Hatcher, koja je imala veliki uticaj na LBJ-a, bila je član Cionističke organizacije Amerike. Također, linija jevrejskih majki može se pratiti tri generacije na Lyndon Johnsonovom porodičnom stablu. Nema sumnje da je bio Jevrej."

Bez obzira što je bio razlog Johnsonove lojalnosti prema Izraelu, činjenica je da, zahvaljujući Johnsonu, Izrael mogao nastaviti svoj vojni nuklearni program nesmetano i stvoriti svoju prvu atomsku bombu oko 1965. godine. Istoričar Stephen Green piše: "Bijela kuća na čelu sa Lyndonom Johnsonom nije vidjela 'Dimonu', nije čula za 'Dimonu' i nije govorila o 'Dimoni' kada je reaktor već postao kritičan početkom 1964. godine."

Zahvaljujući smrti JFK-a, Izrael je također mogao da sprovede svoj plan anektiranja palestinske teritorije izvan granica koje su potvrđen mirovnim planom Ujedinjenih nacija. Oslanjajući se na jastrebove Pentagona i CIA-e, Johnson je intenzivirao hladni rat i stvorio atmosferu napetosti koju je Izraelu trebao da demonizuje egipatskog predsjednika Nassera i pojača svoj vlastiti položaj kao neophodnog saveznika na Bliskom istoku.

Tokom šestodnevnog rata iz 1967. godine, Izrael je uspio utrostručiti svoju teritoriju, istovremeno stvarajući iluziju u javnosti da se radi 'legitimnoj odbrani'. Laž nije mogla zavarati američke obavještajne agencije, ali je Johnson ipak dao zeleno svjetlo za izraelski napad te čak i ovlastio Jamesa Angletona iz CIA-e da izradi Izraelu preciznu mapu pozicija egipatskih zračnih baza, što im je omogućilo da ih Izrael uništi u samo nekoliko sati.

Četiri dana nakon početka izraelskog napada, Nasser je prihvatio zahtjev za prekid vatre Vijeća sigurnosti UN-a. Bilo je to prerano za Izrael, koji još nije bio postigao sve teritorijalne ciljeve. Dana 8. lipnja 1967, USS Liberty, NSA-in špijunski brod stacioniran u međunarodnim vodama kod Sinaja, bio je bombardiran, pogađan i torpediran tijekom 75 minuta iz izraelskih Mirage aviona i tri torpedna čamca, s očitom namjerom da u potonuću broda ne bude preživjelih. U međuvremenu je Johnson iz Bijele kuće osobno intervenirao kako bi zabranio obližnjoj 6. floti da spasi USS Liberty nakon što je posada, unatoč početnom uništenju svih odašiljača, uspjela poslati SOS signal.

John Sidney McCain II
John Sidney McCain II
Za napad bi, da je uspio, bio optužen Egipat, a uspješnim napadom smatrao se onaj u kojem bi brod potonuo, a niko od posade ne bi preživio. Operacija bi tada dala Johnsonu izgovor za intervenciju na strani Izraela protiv Egipta.

Ali to im nije uspjelo. Afera 'USS Liberty' je, međutim, gurnuta u stranu od strane Komisije za istrage koju je vodio admiral John Sidney McCain II, vrhovni komandant američkih pomorskih snaga u Evropi (i otac senatora iz Arizone John McCain III). Johnson je prihvatio izraelsko lažno objašnjenje o "pogrešnom ciljanju". Januara 1968. pozvao je izraelskog premijera Levija Eshkola u Vašington i toplo ga je pozdravio na ranču u Teksasu. Štaviše, Johnson je nagradio Izrael podizanjem embarga na ofanzivnu vojnu opremu: tenkovi i avioni iz SAD-a odmah su krenuli u Tel Aviv.

Navodno 'prokletstvo' Kennedyjevih

Osim činjenice da su John i Robert bili braća, njihovi atentati imaju najmanje dvije zajedničke stvari: Lyndona Johnsona i izraelski režim.

Prvo, njihova smrt precizno je uokvirena Johnsonovim mandatom, koje je također bilo kontekst i drugih političkih atentata, poput onog na Martina-Luthera Kingsa. Johnson je bio na čelu države tijekom dvaju istraga o Johnovom i Robertovom ubojstvu.

Drugo, u oba slučaja nalazimo otiske prstiju duboke države Izraela. U slučaju Roberta, to je izbor izmanipuliranog 'žrtvenog jarca', koji je očito trebao prikazati Robertov atentat kao čin mržnje prema Izraelu. U slučaju Johna, identitet muškarca 'žrtvenog jarca' odnosi se na židovskog gangstera povezanog s Irgunom.

Johnson i Izrael, dva zajednička elementa ubojstava Kennedyja, međusobno su usko povezani, budući da se Johnson može smatrati visokom razinom sayana, čovjeka koji je posvećen Izraelu ili u vlasništvu Izraela, do te mjere da je počinio veliku izdaju protiv nacije koju je izabran da vodi i štiti.

Kauzalna veza između dvaju atentata postaje jasna: čak i da je Robert bio proizraelski orijentiran, što nije bio slučaj, izraelski režim i Johnson još uvijek bi imali uvjerljiv razlog da ga eliminiraju prije nego što stigne u Bijelu kuću gdje bi mogao ponovno otvoriti istragu o smrti brata.

Ono što se trebalo očitovati od samog početka sada je već potpuno jasno: kako bi se skinuo veo tajnovitosti sa ubojstva Johna Kennedvja, jednostavno treba pogledati u druga dva ubojstva koja su s njima povezana: atentat na Lee Harveya Oswalda, čovjeka čije je suđenje moglo eventualne planere atentata izbaciti u javnost. Roberta Kennedya, čovjeka koji bi ponovno mogao otvoriti slučaj da je živio. I oba ova ubojstva nose potpis Izraela.

Nakon njegove smrti 1968., iza Roberta Kennedyja ostalo je jedanaest siročadi, ne računajući Johnovo dvoje djece, koju je donekle usvojio. Johnov sin, John F. Kennedy Jr., John John, koji je ima tri godine dok je svoga mrtvog oca pratio na sprovodu, utjelovio je Kennedvjev mit u srcu svih Amerikanaca. Njegovi korijeni su sugerisali da će jednoga dana postati predsjednik. Poginuo je 16. srpnja 1999. godine s trudnom ženom i sestrom, kada je njegov privatni zrakoplov iznenada i misteriozno zaronio u ocean nekoliko sekundi nakon što je najavio slijetanje na posjed Kennedyja u Massachusettsu.

John John je u medijima već odavno bio prikazan kao površan, razmažen i bezazlen mladić. Ali ta je predodžba bila tako pogrešna kao i o mladom princu Hamletu u Shakespeareovoj tragediji. John je imao ozbiljne planove na pameti, a, u dobi od 39 godina, tek je bio ušao u politiku. Godine 1995. osnovao je časopis George, koji se činio bezazlenim dok se nije počeo zanimati za politička ubojstva. U ožujku 1997. George je objavio članak od 13 stranica majke Yigala Amira, osuđenog ubojice izraelskog premijera Yitzhaka Rabina. Članak je podupirao tezu zavjere kako su Yitzaka Rabina ubili krajnji izraelski desničari. Tako je JFK (Junior) uklonjen dok je slijedio stope svoga oca, ulazeći u politiku kroz vrata novinarstva i zainteresiran za zločine izraelske duboke države. Kanadsko-izraelski novinar Barry Chamish vjeruje da je John Kennedy Jr. upravo zbog toga ubijen.

Bezumni pojam tajanstvenog prokletstva na obitelji Kennedy očigledna je dimna zavjesa. Neriješena ubojstva JFK i njegova dva legitimna nasljednika - njegov mlađi brat i njegov jedini sin - zahtijevaju racionalnije objašnjenje. Osjećaj da su službene priče o njihovoj smrti velike laži opsjedaju američko društvo i njegovu 'psihu', poput potisnute obiteljske tajne koja utječe na cijelu osobnost iz podsvjesne razine.

Međutim, jedno valja znati, tek kada se u cjelini približi istini o suštinskim motivima, razlozima i uzročnicima tragedije Kennedyjevih, Amerika će imati priliku da se iskupi i da 'ponovo bude velika'.
kenedijevi 4