Slika
Supersila koja pred sobom gura američku vojsku, rukovodi NATO-om, upravlja Međunarodnim monetarnim fondom i kanališe značajan deo multinacionalnog kapitala, Sjedinjene Američke Države, svoje ciljeve postavile su duboko u evropskoj teritoriji.

Jedan od primarnih ciljeva američke imperijalističke politike jeste kolonizovanje evropskih država pod kamuflažom integrativnih procesa. Ovde nije reč samo o državama bivše Istočne Evrope, koje su, manje-više, bile bliske SSSR-u, što ih je načinilo legitimnim plenom, već pre svih o onim državama u kojima je verovanje u partnerstvo sa SAD iskreno, duboko, tradicionalno i pre svega neupitno.

Istovremeno, povod je Sporazum o transatlanskom trgovinskom i investicionom partnerstvu između SAD I EU za koji SAD vrše do sada neviđen pritisak na članice EU da pred njim kapituliraju.

Iako u zemljama EU postoji artikulisan i snažan otpor ovom Sporazumu o slobodnoj trgovini između SAD i EU, on će se najverovatnije implementirati uprkos otporima građana i interesima država EU i tada će poljuljana evropska ekonomija da oseti pravi zagrljaj Amerike, lišen svake šminke i laskanja.

Američke spoljnopolitičke interese na tlu Evrope, decenijama unazad agresivno i bespogovorno sprovodio je NATO. Unutar ove organizacije perfektno su razrađeni produktivni mehanizmi za gaženje suvereniteta drugih država članica.

Kad je reč o sferi odbrane, vojne industrije, bezbednosti i pripadajućoj agendi, NATO je, sa stanovišta SAD, učinkovit modul za obezbeđivanja raznolike supremacije, izcrpljivanja koristi i ostvarivanja bespremčane vojne dominacije Amerike nad ostalim članicama ovog vojno-imperijalističkog monstruma. I to nije teško obezbediti jer za takvo šta postoji hranljiva podloga.

U državama članicama NATO antiruski stav duboko je ukorenjen, čak toliko da zbog te zaslepljenosti ne primećuju veću opasnost koja dolazi s druge strane Antlatika. Osnovna svrha tog straha jeste da, poput dimne zavese, krije primicanje i razmeštanje onog realnog neprijatelja.

Taj paradoks učinio je da NATO više nije savez, već puka divizija okupatora i kolaboracionista-kvislinga.

Jačanje evroazijskog vojnog, a pre svega ekonomskog saveza, čiju okosnicu čine, pod Putinom podignuta Rusija sa lojalnim republikama, kao i, pre svih, ekonomski gigant Kina, uz Indiju i njima oslanjajuće države, otvorilo je novu stranicu u savremneoj epohi.

NATO, uz sve svoje prednosti, aktivizam, delotvornost, beskrupuloznost i alavost, bez povećanja ekonomske moći nema dovoljno snage za uspešno pariranje ovom izazovu.

S jedne strane, istok je nagovestio početak svoje superiornosti, a s druge strane, Amerika, pritisnuta sopstvenim svakovrsnim unutrašnjim problemima, ostavši, s pokrićem, sa sve manje duboko indoktrinisanih i potplaćenih saveznika, izlaz vidi u potpunoj kolonizaciji Evrope i ekspoatisanju resursa koje ona poseduje, ne samo na evropskom kontinentu i ne samo u ekonomskoj sferi.

Danas je očevidno da resursi Rusije ostaju strateški cilj američkog kolonijalizma, ali je takođe izvesno da im to Rusija sama neće servirati. Naprotiv, spremna je da se brani svim sredstvima i po svaku cenu. U takvoj situaciji, ekonomsko porobljavanje Evrope može da bude bajpas, rezerva sveže krvi za opstanak metuzalema koji odavno jede sopstvenu supstancu i preživljava na račun nemoćih i sitnih unesrećenih država cele planete, slabih i slabijih koji im se voljno ili nevoljno daju.

Paralelno sa jačanjem pritisaka na članice Evropske unije kroz raznovrsan instrumentarijum, sasvim je izvesno da će SAD intenzivno raditi na ukidanju temeljnih elemenata suvereniteta članica EU stvarajući od ekonomski nezavisnih, stabilnih evropskih država puke kolonije nespremne da se otrgnu iz smrtnog zagrljaja imperijaliste, prekookeanskog „partnera i saveznika“. Postajaće nejake, zavisne i marginalne. Postajaće vazali bez alternative jer će svoj suverenitet dobrovoljno ugraditi u neku apstraktnu tvorevinu poput MMF-a u kojoj će formalno odlučivati neka nova, naddržavna, a zapravo štetočinska administracija, a suštinske odluke donosiće se isključivo u interesu vašingtonskog establišmenta, daleko od očiju javnosti, kontrole, vladivine prava i demokratije.

Biće to neko novo monstruozno biće, sijamski blizanac NATO-u, koje će se baviti ekonomskim pitanjima, finansijama, trgovinom, kreditima, zajmovima, uglavnom skidanjem kajmaka i ubiranjem profita od ekonomija zemalja EU. Taj profit odlivaće se van Evrope ostavljajući sve siromašnije građane, urušavajuću ekonomiju i sebičnu administraciju kojoj su bačeni ogloci, trideset srebrnjaka veleizdajničke apanaže.

Danas, surovost multinacionalnih kompanija i nastojanje da se nakače na krvotok nacionalnih ekonomija i isisaju ga do lipsanja tih država sprečava samo suverenost i kakva-takva briga domicilnog rukovodstva o nacionalnim interesima.

Onoga trenutka kada se ta suverenost pretopi u apstraktni „viši nivo“, a nacionalnu brigu zameni privremena egoistička usrećenost nekih lično obogaćenih uticajnih političara, o ekonomskim nacionalnim interesima država članica EU „brinuće“ multinacionalne kompanije, njihov lobi i pripadajuća infrastruktura.

Tada, sa Evropom kakvu danas poznajemo, a mogli bismo reći i sa svetom kakvog danas znamo, biće gotovo.

Biće to završetak kolonizacije starog sveta i verovatno početak nekog novog, ne baš srećnog doba.

Nepoznanica je, doduše, još uvek mnogo. Od one osnovne, da li će Rusija uspeti da Putinovu usredsređenost i stabilnost hibridizuje do uspostavljanja održivog sistema, poput onog na suprotnoj strani, koji bi garantovao procese u kojima, bez obzira na kadrovsku politiku i lična svojstva pojedinaca, spoljnopolitička, bezbednosna i državotvorna strategija ostaju dosledne, neupitne i delotvorne.

Taj osnovni, uslov svih uslova trebalo bi da obezbedi da Rusija ostane čvrsto na pozicijama odbrane sopstvenog integriteta, suvereniteta i interesa po svaku cenu i svim sredstvima. Motiva za ovo je sijaset, a osnovni je u očuvanju energetskih, rudnih i inih strateških resursâ za kojima Amerika neutoljivo gladuje.

Zato je danas jačanje Rusije jedina racionalna slamka spasa koju svet ima u odbrani od američke kolonizatorske tiranide. U tom kontekstu otvara se mogućnost da najuticajniji evropski faktori, a prirodni saveznici Rusije, započnu ozbiljan proces promišljanja svrsishodnosti slepe prvivrženosti i sluganjstva američkim interesima i uvide da ih partnerstvo sa Rusijom ne košta ni novaca, a kamoli suvereniteta, integriteta i na koncu - slobode.

Taj svojevrsni inverzni integrativni proces u Evropi doneo bi ne samo jaču Evropu, nego i Evropu koja pripada nacionalnim državama koje je čine, a zarad dobrobiti njihovih građana.

Jasno je da još duži vremenski period ne samo da nacionalne države neće nestati nego da su one najprirodnija mera uspešnosti delovanja jednog složenog uređenog sistema. Uređen sistem se ne može beskrajno proširivati i tegliti kao testo jer u jednom prenapregnutom trenutku on prestaje da postoji kao uređen sistem sa jasnim postignućima u opštem i javnom interesu, već postaje samo provizorijum za ostvarivanje partikularnih ili egoističkih interesa najuticajnijih i najjačih kreatora takvog sistema i njegovih korisnika.

Zbog toga izgleda neverovatno da se demokratske nacionalne države konsolidovane demokratije odriču svojeg suvereniteta i na kraju krajeva sopstvene dobrobiti zarad apstraktne forme bez sadržaja, garancija i izvesnosti.

Zato je danas ova besmislena situacija, stvorena u međusobnim odnosima članica NATO u kojoj veliki partner komada i hrani se manjim, samo polazište jednog niza tragedija. Jer politika ostalih članica NATO prema Rusiji odraz je jednog potpunog sofizma, a ne potrebe o ostvarivanju svojih istinskih interesa.

One su zapravo sopstvene interese podredile ispunjavanju interesa SAD. A Amerika na svoje „saveznike“ gleda istom optikom kao i Rusiju, samo što prema njima primenjuje arsenal drukčije forme. A Rusija, čuvajući sebe i svoje ekonomske resurse, brani i ostatak sveta od nasrtaja američke kolonizacije koja je u odežde integrativnih procesa preodenula svoje falange novih, modernih robovlasnika.