Znanstvenici prate
Iako infekcija virusom može izazvati, recimo, neblagovremenu smrt, pojedinačne ćelije se takođe često samouništavaju iz širokog spektra razloga, kao što je sprečavanje širenja kancera. Poznata je već neko vreme kao "apoptoza", ili programirana smrt ćelije (programmed cell death - PCD), ali detalji o tome kako ovaj proces funkcioniše ostaju nepoznati.

Važno je da PCD ne dovodi do iznenadne smrti ćelije, već se uništavanje njenih komponenti dešava u talasu, kaskajući preko sitne strukture ćelije. Međutim, još uvek nije jasno koji proces dovodi do toga.

Nekoliko istraživača sa Univerziteta Stanford uspelo je da posmatra ono što se naziva "brzinom smrti", brzina kojom ćelija umire. Ispostavilo se da je to oko 0,03 milimetara u minutu. Ovo ne zvuči kao mnogo, ali je prilično brzo kada shvatite da jajna ćelija nije duža od 1,2 milimetra.

Studija objašnjava da ćelije započinju početak smrti koristeći tehniku ne tako različitu od one koje koriste u životu. Umesto da koriste hemijsku difuziju za komunikaciju na daljinu, one ponekad koriste "talase" hemijske aktivnosti. Dok se to dešava, brzina smrti ukazuje da apoptoza koristi hemijske talase, a ne sporiju metodu difuzije.

Inače, bilo je potrebno malo neobičnog inženjeringa da se ovo sazna. Prvo, tim je izabrao da koristi jaje afričke kandžaste žabe (Xenopus laevis). Pokrenuli su ćelijsku smrt izvlačeći citoplazmu - čitav sadržaj ćelije, osim jezgra.

Smrt ćelije može započeti oslobađanjem značajne količine proteina, na primer iz oštećene mitohondrije. Ovo može pokrenuti mobilizaciju drugih proteina, koji bi potom napali druge mitohondrije, što samo-ojačava povratnu petlju.

Čak i kod većih ćelija ovaj proces nije lako posmatrati. Tim je stavio netaknut uzorak citoplazme, čiji su proteini obojeni u zeleno, u odeljak sa drugim koji već prošli kroz programiranu smrt i čiji su proteini obojeni crvenom nijansom. Ovo je navuklo prvi uzorak u programiranu smrt, dok je tim posmatrao kako zelena boja postaje preplavljena crvenim talasom - tako da su dobili prethodno pomenutu brzinu smrti.

Teško je ne biti fasciniran smrću, konačnom zavesom koja će prekriti sva živa bića. Takve studije su, zapravo, sve o životu. Bilo da su fokusirane na nešto veće kao što je mozak, ili manje kao što su pojedinačne ćelije.

Istražujući kako stvari nestaju, bolje ćemo razumeti kako to sprečiti. Ako su to neprijateljske ćelije, uvek možemo iskoristiti ovo znanje da ih uništimo.

Izvor: iflscience.com