Sve to se, prema izvorima bliskim generalu Suleimaniju, posljednja četiri mjeseca u Iraku događalo između Irana i Sjedinjenih Država, Hezbollaha i američke uprave, te američkih i iračkih čelnika u sklopu borbe za formiranje nove vlade koja će Irak kroz neizbježne izazove voditi sljedeće četiri godine.
Najveći izazov za SAD je tko će vladati zemljom i kako će se Irak ponašati prema Sjedinjenim Državama, kao i hoće li nova iračka vlada poštovati američki embargo na izvoz iranske nafte.
Irak je za Iran značajan izvor prihoda i važan susjed za deviznu razmjenu Islamske Republike, pogotovo sada kada je Iran pod američkim sankcijama. Međutim, kada je predsjednik Donald Trump izašao iz nuklearnog sporazuma i nametnuo sankcije o Iranu, ta odluka nije bila toliko teška za Iran kao prethodne sankcije koje je nametnuo UN, prije svega zbog odbijanja mnogih zemalja da slijede SAD u sukobu protiv Irana.
Američki režim je vjerovao, a možda i dalje vjeruje, da će se Iran vratiti u vrijeme prije ukidanja međunarodnih sankcija. Ovaj naivni stav je bio prenesen iračkim čelnicima. Nekoliko njih je bilo uvjereno da će američka globalna hegemonija značajno rasti i da će Iran biti poražen.
Kao odgovor na to, iranski general Qassem Suleimani se udružio s predstavnikom glavnog tajnika Hezbollaha, Hasana Nasrallaha, u Iraku, šeikom Mohammedom Kawtharanom. Ovo nije prvi put da su njih dvojica izravno uključeni u formiranje iračke vlade. Iračani često teško komuniciraju s iranskim izaslanicima, ali zato puno lakše pregovaraju s Hezbollahom, čak i ako je utjecaj Irana puno veći. Riječ je o kulturi i načinu komunikacije. U Iraku, kao u Libanonu, frakcijske razlike sprečavaju kompromis za formiranje nacionalnih vlada. Vanjske regionalne i svjetske sile igraju ključne uloge u obje zemlje i time ograničavaju njihov suverenitet.
Američka vlada je uspjela utjecati na istaknute ljude unutar iračkog vodstva, među kojima su Sayyed Ammar Al-Hakim i bivši premijer Haider Al-Abadi. Abadi je bio okružen ljudima koji su slušali SAD i vjerovali da će američka hegemonija uskoro dovesti do pada Iran, a vjerovao je i da će vlada sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada pasti za tri mjeseca, šest mjeseci ili najviše godinu dana. Ipak, Assad ostaje na vlasti, a američki režim nije uspio postići svoj cilj, čak ni nakon sedam godina rata protiv Sirije.
Ti isti ljudi su nagovarali Abadija da najavi da će se pridržavati američkih jednostranih sankcija protiv Irana, misleći kako će to povećati njegove izglede za izbor za novi mandat. Abadi je bio nepromišljen i prihvatio ovaj savjet. To je bila njegova najveća pogreška i prvi čavli u njegovom političkom lijesu. Američki izaslanik u Iraku učinio je sve što je mogao da promovira Abadija, ali nije uspio. Prema najvišim donositeljima odluka u Bagdadu je američki izaslanik zapravo upozorio Irak da ne pregovora s predstavnikom Hezbollaha, kojega smatra "teroristom".
Faleh Al-Fayyad, zapovjednik nacionalne sigurnosti i šiitske Hashd Al-Sha'bi armije, sastao se s veleposlanikom Brettom McGurkom i obavijestio ga da "američki popis terorista može nositi izvan granica Iraka i sigurno ne može istupati protiv iračkog građanina", budući da šeik Kawtharani ima dvojno državljanstvo.
Prema izvorima koje citira Elijah J. Magnier, američki izaslanik je odgovorio da ne govori protiv nikoga osobno, kako ne pokušava zabiti nož Iranu ili Iraku u leđa i da bi želio poslati poruku generalu Qassem Suleimaniju da SAD ne pokušavaju svezati Iranu ruke u Iraku.
Tijekom navedenog razdoblja se u Iraku s izaslanikom Hezbollaha sastao i predstavnik Ujedinjenih naroda, kako bi ublažio ionako napetu situaciju.
Predstavnik glavnog tajnika Hezbollaha u Iraku, šeik Mohammed Kawtharani, mu je rekao: "Naš kandidat je Abu Mahdi al-Muhandis. Ako SAD želi nametnuti kandidata, vidjet ćemo tko će uspjeti doći do vlasti".
Susret predstavnika UN-a i predstavnika Hezbollaha predstavlja priznanje uloge Hezbollaha u Iraku i ukazuje na očaj američke vojske. SAD se boje scenarija u kojem će irački vođa iskazivati jako neprijateljstvo prema Washingtonu i američkoj vanjskoj politici.
Međutim, Iran i SAD nisu jedini igrači. Turska je za predsjednika parlamenta htjela Usamu Al-Nujeifija, a ne bivšeg guvernera Ramadija, predstavnika sunita Mohammeda Al-Halbusija. Zbog toga je Khamis Khanjar putovao Tursku i razgovarao osobno s predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom, kako bi ga obavijestio o savezu Nujeifija sa Sjedinjenim Državama i Saudijskom Arabijom. Tada je turski predsjednik prihvatio Halbusija i napustio ideju s imenovanjem Nujeifija.
Nema sumnje da se Irak našao u oluji interesa Irana, Turske i Sjedinjenih Država, od kojih svatko želi utjecati na izbor iračkih čelnika. Američki ciljevi su bili su jasni. Haider Al-Abadi je bio njihov savršeni kandidat. Bivši premijer učinio je sve što je u njegovoj moći da služi američkoj politici u Iraku i Siriji.
Haider Al-Abadi je onemogućio iračku šiitsku armiju Hashd Al-Sha'abi da oslobodi Deir Ez-Zor, odnosno da prijeđu iz Al-Qaima u Siriju, jer su to tražile SAD. To je Washingtonu bilo potrebno da kupi dovoljno vremena da Kurdi stignu u Deir Ez-Zor i istočno od Eufrata. Zato je Abadi spriječio da Hashd Al-Sha'abi pruži podršku sirijskoj vojsci, čime je omogućio da SAD zauzme sjeveroistočnu Siriju.
Abadi je više od četiri puta "oštro" postupio prema generalu Suleimaniju i naredio pregled njegove prtljage kada je dolazio u zračnu luku u Bagdad. U islamskom svijetu je ova iračka uvreda bila poruka da američki opunomoćenici mogu "vući Suleimanija za uši".
Abadi je u više navrata ostavio generala Suleimanija da čeka izvan ureda i pokušao ukloniti Abu Mahdija Al-Muhandisa s njegova položaja. Podsjetimo, Abu Mahdi Al-Muhandis je vojni zapovjednik, dok je Hadi Al-Amiri politički čelnik Hashd Al-Sha'abi armije, a obojica su osobni prijatelji iranskog generala i vrlo moćni vojni i politički akteri u Iraku.
Također, kada je bivši premijer posjetio sjedište Hashd Al-Sha'abi snaga, on je gledao na slike velikog ajatolaha Alija Sistanija, Imad Mughnniyeha i drugih, pretvarajući se da ne znaju tko su. Tako je nametnuo svoj autoritet, ali je to bio autoritet kojega nikada nije uživao.
"Ova arogancija i agresivni stav su doveli do gubitka drugog mandata kao premijera i vjerojatno će njegova stranka Dawa ostati bez ikakve vlasti, osim ako ne provede ozbiljnu reformu", piše Elijah J. Magnier, sugerirajući da Abadi vjerojatno mora napustiti vodstvo stranke, ili će ona nestati.
Uloga Irana u iračkim izborima
Iran je bio nekoliko mjeseci prije izbora mislio promovirati Haidera Al-Abadija. U stvari, Qassem Suleimani je pokušao nagovoriti Abadija da uđe u savez s blokom Fateh Hadija Al-Amirija. Al-Ameri je u parlamentu uspio dobiti 48 mjesta, a Abadi samo 12, ali je potonji odbio želju generala Suleimanija. Iranski general Suleimani je dobro znao da prije izbora nije pametno staviti sva jaja u košaru Abadija, a nakon što su rezultati bili jasni, to je već bila druga stvar. Savez bi bio moguć, ovisno o političkim pregovorima i ustupcima Abadija, ne Hadija Al-Amirija.
Međutim, Abadi je prihvatio neprijateljski stav prema Iranu, uvjeren da će "iranski režim pasti". Suleimani je onda otkazao svu podršku Abadiju i otišao u Adilu Abdelu Mahdiju kao svom prvom izboru, te Falehu Al-Fayyadu kao drugom, za slučaj da aktualni mandatar Abdel Mahdi ne uspije formirati vladu.
Abadija su podržali SAD i Saudijska Arabija, čime su istovremeno poništili njegovu kandidaturu s iranskog stajališta.
Turska, važan igrač na cijelom Bliskom istoku, s konzulatima u Basri i Mosulu i postrojbama na sjeveru Iraka, željela je Usama Al-Nujeifi za predsjednika parlamenta, a Iran se nije želio suprotstaviti predsjedniku Erdoganu. Savez s Turskom je važan za Iran, ali je odlučeno da Erdogan mora znati da njegovog kandidata također podržavaju SAD i Saudijska Arabija. Zato je Khamis Khanjar, prokatarski i proturski poduzetnik, bio tako važan igrač za Teheran.
Saleh Al-Mutlaq ovaj put nije bio povezan s iranskim savezom, za razliku od prethodne vlade, a Khanjar je postao čovjek koji je zamijenio Mutlaqa kao vođa sunita u Iraku. Za Iran je također bilo prikladno da se Mutlaq pridruži protivničkom taboru, jer je nezavisni zastupnik i više nije sjedio na čelu 20 zastupnika, kao u prethodnoj vladi.
Iran je igrao mudro i nije se suprotstavljao Erdoganu, nego je u Ankaru poslao Khamisa Khanjara da mu pojasni tko je zapravo Usama Al-Nujeifi.
Kada je predsjednik Erdogan bio uvjeren da Usama al-Nujeifi više nije u njegovom taboru, složio se s imenovanjem mladog sunitskog političara Halbusija, koji ga je posjetio nakon izbora i zahvalio mu se na potpori. Čak je uspio dobiti Erdoganovo odobrenje za puštanje više vode u Irak kroz rijeku Tigris, kako bi se ublažile nestašice pitke vode, osobito u Basri. Iran je također bio zadovoljan izborom Halbusija i prešao je na izbor novog iračkog predsjednika.
General Suleimani se ovdje suočio s velikom dilemom. Njegov je izbor bio Barham Saleh, koji je obećao da će stajati uz Iran kao što je nekoć činio Jalal Talabani. Ipak, nije bilo mudro uzrujavati Masooda Barzanija i ostaviti ga američkoj vojsci.
Oporbeni kurdski vođa je još uvijek ljut zbog gubitka Kirkuka i neuspjelog referenduma. Suleimani se nije želio biti onaj koji će ispaliti konačni metak u glavu Barzanija i onaj koji je odbio njegovog kandidata Fuada Husseina.
Na dan izbora su Fuad Hussein i Barham Saleh bili okrenuti jedan prema drugom u iračkom parlamentu. Suleimani je ostao na marginama, a članovi parlamenta su glasali bez pritiska. Nakon prvog kruga, Barham Saleh je uspio dobiti 112 od neophodnih 220 glasova. To je bilo vrijeme kada mnogi zastupnici dobili telefonske pozive u kojima se tražilo da se okrenu protiv Saleha i podupru Fuada Husseina.
General Suleimani je poslao poruku Barham Salehu tražeći od njega da ugasi svoj mobilni telefon, kako bi izbjegao bilo kakav vanjski pritisak da se povuče, a članove parlamenta, pripadnike Al-Bine bivšeg premijera Nurija Al-Malikija, zamolio je da podupru Saleha, koji je na kraju potvrđen za predsjednika Iraka.
Posljednji položaj, onaj najvažniji, bio je premijerski. Nuri Al-Maliki je odbacio mogućnost prihvaćanja Adila Abdela Mahdija sve do trenutka njegova izbora. General Soleimani i šeik Kawtharani su uložili puno pritiska i truda da uvjere Al-Malikija da je Abadijeva Dawa izgubila taj položaj, kojeg je držala od 2006. Poručili su Malikiju da je vrijeme da se izabere osoba koju će prihvatiti većina političkih stranaka. Sa sporazumom s Nurijem Al-Malikijem je put za izbor Adila Abdela Mahdija bio otvoren. Netom izabrani predsjednik Barham Saleh muje mandat povjerio u roku od dva sata od polaganja zakletve.
Veliki ajatolah Ali Sistani je poslao poruku kleriku Moqtadi Al-Sadru preko sina Sayyeda Mohammada Reze, tražeći od Sadra, čiji je blok Sairoon na izborima osvojio najviše glasova, da dopusti Adilu Mahdiju da formira svoju vladu.
"Čuo sam i poslušat ću", odgovorio je Moqtada Al-Sadr sinu velikog ajatolaha Sistanija.
Na kraju dana se Moqtada Al-Sadr riješio Abadija i zatvorio usta Sayyedu Ammaru Al-Hakimu, čelnika iračke obavještajne službe, koji je promicao američkog saveznika kao premijera.
Moqtada Al-Sadr je ljut na Iran, ali ne želi služiti iranskim neprijateljima. Stoga je se povukao korak unatrag i odbacio Abadija.
Visoki američki dužnosnici u Iraku su zanijekali da su vršili bilo kakav pritisak ili da je bilo ikakvih izravnih ili neizravnih prijetnji kako bi osigurao uspjeh njima omiljenog kandidata Haidara Al-Abadija. No, ostaje činjenica da nijedna lista koju su sastavili Amerikanci Abadiju nije otvorila put do novog mandata.
Amerikanci sada tvrde da su oni podržali Halbousija, Saleha i Abdela Mahdija, iako je svima jasno da se ovih dana vodila teška rovovska bitka u kojoj su pobjedu odlučile perzijske diplomatske vještine iranskog generala Suleimanija, a američki pritisak nije dao nikakav rezultat.
Kao što na kraju ironično primjećuje Elijah J. Magnier, ako su SAD i Iran na kraju zauzeli isti stav o Iraku, onda to samo može značiti da Irak konačno može očekivati prosperitet i napredak.
No, vjerojatnija je verzija da je vrhunsku partiju šaha ovaj put u Bagdadu odigrao iranski general Qassem Suleimani, naravno, uz pomoć šeika Mohammeda Kawtharanija, Hezbollaha, velikog ajatolaha Alija Sistanija i ostalih aktera koji će voditi Irak sljedeće četiri godine.
Al-Rai / E. J. Magnier
Komentar: