Pobjeda izabranog poraza
Komšić nije nacionalistima oduzeo ništa nego privukao one koji nisu nacionalisti. HDZ je jak koliko je i bio, a ako budu mudri - mogu biti i jači bez Čovića koji je mnogim svojim dubiozama i apetitima postao uteg i kod kuće, pa i vani, ponajprije u Zagrebu

Povodom onoga što se minule nedjelje u Bosni i Hercegovini zvalo izborima, a pravog »izbora« između jučer i sutra zapravo i nije bilo, slobodno se može kazati: očekivano, pobijedio je poraz. Na svim frontovima, od tzv. države do naroda i njegovih interesa. Pobijedile su niske strasti, apatija, nacionalistička klaustrofobija, ali već i mržnja koje je dan uoči »izbora« bilo ipak manje nego nakon izbora. Opet isplivava i strah čija je proizvodnja odavno rutinska taktika vladajućih. Pobjedničko je i uplitanje izvana, posebno samoproglašenih matica što uporno učestvuju u ovdašnjem haosu u ime zaštite »svojih«.

Takozvana međunarodna zajednica, prije svega ona iz zemalja »zapadne demokracije«, europske, pravi se da je sve uglavnom ok i pod kontrolom što je, zapravo, skandalozno. Istinski interes za »Bosnu« igubljen što je pobjeda domaćih vlastodržaca. Eto terena za »permanentnu krizu niskog intenziteta«, kako to zove nauka. Akcija se zatvara na otporu spram domaće građanske pameti i modernosti, te na panici od »migranata«, Rusa i islama...

Jasnijim jezikom kazano, poraženo je u ime navodnog »identiteta« ono što je vazda bila supstanca BiH - društvo. Uz dobru namjeru i pametne ljude i propala država bi se čak i mogla popraviti, ali ne i razvaljeni odnosi »u narodu«. Za taj posao osnovni uslov su ljudi bitno drugačiji od onih što, evo, tri decenije demontiraju čak i uspomenu na uspjeh. Pokretač im je samo vlastiti interes, od sitnog piljarskog, do najkrupnijeg mafijaškog. Puno takvih je opet pobijedilo kiteći ispočetka tu pobjedu kao nacional-patriotizam. Biračima je to nametnuto kao njihovo dobro. Ko je mislio drugačije i tragom toga glasao, poražen je ili javno sataniziran.

Pobjednici su otvoreno pomagani neviđenim mahinacijama, prevarama i falsifikatima. Prethodno su »legalno« onemogućene kontrole biračkih mjesta. Na glasačke spiskove upisano je ili nije ispisano na stotine hiljada onih koji su otišli, ali su im listići ostali tu na raspolaganju lopovima. Tako je sa onima što su se odrekli državljanstva, oni što ne glasaju jer neće i oni što ne mogu glasati jer su mrtvi...Sarajevom kruže vicevi o »zahvali pobjednika mrtvima što su glasali, u situaciji kada su živi masovno već otišli«. Iz Centralne izborne komisije kažu da oko pet stotina hiljada nevažećih glasačkih listića »ne utiču bitno na rezultate izbora ?!«

Nad ovim kriminalom niko se ne iščuđava. A oni koji se zadivljujuće principijelno pozivaju na Ustavni sud osuđujući do neba »skandalozno ne primjenjivanje njegovih odluka« u predmetu izbornog zakona, istovremeno organizirano evo već sedam godina opstruiraju provedbu presude Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu povodom slučaja Sejdić-Finci. »Samo« zato što je ta presuda decidno protiv histeričnog negiranja »građanskog principa« u BiH i insistiranja na etnosu kao jedinom izbornom osnovu koji se, po HDZ-u, na obje strane Bh-Hr granice može priznati.

U toj priči i činjenica što je Komšić Hrvat potpuno gubi na značaju jer nije »njihov«, HDZ-ov Hrvat. Mimo takvih, Hrvata nema! A politika u Zagrebu sa značajnom izbornom bazom u Hercegovini, hladno, uporno i javno podržava u BiH eliminaciju onoga što je temeljna vrijednost Evrope - građanski koncept. Onda se čude što bivaju sramno poraženi u nebrojenim, uzaludnim javnim i tajnim diplomatskim pritiscima na svjetske lidere u EU, Americi i UN-u, ne bi li im se pomoglo u toj bitci stajući na njihovu stranu. Time i od drastičnog uplitanja u politički život susjedne države na ovakav način prave vlastiti politički poraz. Što je jedan od jadnijih aspekata cijele ove priče.

Nažalost, po njihovom nalogu zapjenili su i nekada ugledni mediji i autori zakićeni značajnim akademskim titulama. A zapravo u funkciji političkog, profitabilnog »žutila«. Proizvodnja prekogranične nacionalne mržnje do histerije je kurentna, ma koliko taj susjed bio i istorijski i sudbinski na razne načine - jedan od dva najvažnija. Nije mudro, a moglo je biti. Sjećam se dobro, iz prve ruke, vremena u odnosima Zagreba i Sarajeva, kada je puno toga bilo mnogo bolje, da je tako moralo i moglo. Ali je tada za takav pristup postojala obostrana volja i zajednički cilj. I drugačiji ljudi, naravno.