Trump i Rohani
© AFP / Mandel NGAN; Global Look Press / Ahmad Halabisaz
U ponedjeljak, 5. studenog, službeno počinju američke sankcije protiv iranskog energetskog sektora, kao i zemalja i tvrtki koje nakon tog roka nastave uvoziti iransku nafti, o kojoj u najvećoj mjeri i ovisi državni proračun te zemlje. Mnoge države, uključno i Indiju i Kinu, ali i Tursku i pojedine zemlje EU (Španjolska, Italija, Grčka) kao najveće uvoznice iranskog "crnog zlata", smanjile su količine uvoza ali ga nisu i obustavile, kako je to tražila Trumpova administracija u proteklim mjesecima "prilagodbe", točnije - ostavljanja prostora američkim diplomatima za vršenje pritisaka na "nepoćudne zamlje", uključno i svoje najbliže saveznike i partnere u Europi i Aziji. Američkom predsjedniku Donaldu Trumpu sve osim prekida (samo eventualno i drastičnog smanjenja) uvoza iranske nafte je premalo, budući da on nastoji svesti izvoz iranske nafte "na nulu" i time ostvariti preduvjete za brzo slabljenje iranskog gospodarstva i njegove vojne moći, a posljedično i pad vladajuće političke garniture u Teheranu. To do sada na tako drastičan način nije pokušala ostvariti niti jedna prethodna američka administracija.

Međutim, na tom se putu pojavljuju brojni problemi koji svjedoče o "žilavosti" država, velikih uvoznica iranske nafte, koje permanentno prijete zaobilaženjem dolara u trgovanju iranskom naftom, uspostavom vlastitog ili zajedničkog platnog sustava, paralelnog Swiftu koji je pod indirektnim nadzorom Washingtona i oslonjen na američki dolar, i td. i td. Tvrda Trumpova politika prijeti i slabljenjem kohezijskih veza između Washingtona i njegovih partnera jer ne uočava potrebu za sagledavanjem i njihovih, a ne samo američkih interesa.

Koridor sjever jug
Koridora"Sjever-jug"
A da velike i brzorastuće zemlje svijeta ne žele trgovati svojim ključnim nacionalnim interesima, osim Turske svjedoči i nedavna indijska kupnja ruskih sustava PRO S-400 "Triumf" za 4,5 milijardi dolara, usprkos snažnom američkom protivljenju i prijetnjama sankcijama New Delhiju. Druga vijest o indijskom "neposluhu" stigla je jučer, kroz informaciju, kako će se u studenom održati novi sastanak između Indije, Rusije i Irana oko konačnog otvaranja prometnog koridora "Sjever-jug".

On je Indiji važan jer joj je to najbliži način za plasman njezinih roba u Europu i zaobilaženje pakistanskog teritorija i eventualnih rizika koji proizlaze iz složenih indijsko-pakistanskih političkih odnosa. Smatra se kako bi se startom ovog prometnog koridora, dugog 7,2 tisuće kilometara i koji je opasna alternativa Sueskom kanalu, indijskm proizvodima otpravljenim iz luke Mumbaj (na zapadu Indija) preko iranskog teritorija i ruske kaspijske luke Astrahan, a odatle žaljeznicom do Europske unije, smanjilo vrijeme isporuke za čak 30%-40% (količina roba preveženih u jednoj godini procjenjuje se na 20-30 milijuna tona). Primjerice, indijski proizvodi, koji će se prevoziti tim koridorom, iz Mumbaja će u Moskvu stizati čak 20 dana prije nego što je to sada slučaj, kada se njihov prijevoz odvija kroz Sueski kanal i dalje Sredozemnim morem do europskih luka.

Da je stanje složeno i da pomaka na bolje po Trumpovu admnistraciju nema glede njezine politike prema Iranu, svjedoči i danas prispjela vijest o tome, kako su Sjedinjene Države spremne na privremeno "omekšavanje" protuiranskih sankcija kada je u pitanju uvoz iranske nafte od strane pojedinih važnih američkih partnera u svijetu. Prije svega je riječ o Indiji, Japanu i Republici Koreji, a vrlo moguće i o Turskoj s obzirom na neugodno stanje u Siriji po tamošnje kurdske postrojbe iza kojih stoji Pentagon (o tome više u sutrašnjem komentaru).

Da će se ukinuti moguće sankcije za Indiju, još je sinoć objavljeno u pojedinim američkim medijima. Međutim, glasnogovornik indijskog Ministarstva vanjskih poslova Raveesh Kumar izjavio je kako New Delhi od Washingtona o tome još nije dobio nikakvu službenu potvrdu. Također je naglasio kako Indija po tom pitanju vodi pregovore s više zemalja, uključno i SAD i Iran, ali i podsjetio na blagodati koje njegova zemlja ima od povoljnih cijena za uvoz iranske nafte, što je od strateške važnosti za Indiju.

Međutim, postoji i još jedan veliki problem po Washington, o kojem se sve češće govori u svjetskim analitičkim krugovima. Radi se o tome da bi iransku naftu mogla početi kupovati Rusija, a svoju prodavati Kini. Radi se o fantastičnoj formuli osmišljenoj između triju država, kojom se, s jedne strane Kini osigurava praktički neometan uvoz nafte, a Iranu izvoz nafte u količinama koliko je to Kina do sada i činila tj. u velikoj mu se mjeri (budući da je Peking, uz Indiju, najveći uvoznik iranske nafte) osigurava daljnja energetska, financijska, gospodarska, a time i politička stabilnost, uključno i stabilan razvoj njegovih oružanih snaga. Rusija, zapravo, u ovakvom scenariju služi kao nezaobilazni most i za Iran i za Kinu i tako jača svoj utjecaj u tim zemljama. Jer Moskva, ukoliko se stanje u njezinim odnosima sa SAD-om relativno brzo ne promijeni na bolje (vidjet ćemo što će donijeti skori američki izbori za Kongres), zapravo i nema što izgubiti ili kalkulirati. Ona je iovako pod teškim i sve jačim sankcijskim i diplomatskim pritiscima SAD-a, koji se u Rusiji, sada već gotovo bez zadrške, tumače kao definitivno nastojanje američkog političkog establišmenta za totalnim uništenjem Rusije, ne samo kao bitnog igrača na međunarodnoj sceni, već u doslovnom smislu tih riječi.

Takav, krajnje radikalan politički potez od strane trokuta Moskva-Peking-Teheran u ovoj velikoj naftnoj "igri" koju je pokrenuo Washington, zapravo bi značio i definitivnu podjelu svijeta na Zapadni i Istočni blok (značio bi i automatsku propast Trumpove agresivne protuiranske strategije), s pojavom čitavog niza manjih država, koje su, ionako, sve nervoznije zbog nesnalaženja u novonastalim geopolitičkim okolnostima, proizišlim iz proteklih godina započete bitke titana za globalnu dominaciju, ili "samo" promjenu postojećeg svjetskog poretka koji je, ruku na srce, daleko od pravednog ali smo na njega nekako svi navikli. Iako nam se to prečesto obija o glavu.