Mihail Mišišin
© FacebookMihail Mišišin
Ukrajinski novinar Mihail Mišišin, koji u Kijevu silom prilika mora pisati na Facebooku samo zato što nije podoban za aktualni režim, podsjeća na apsurdnu situaciju u kojoj se njegova zemlja našla pet godina nakon prevrata u veljači 2014. godine. Svoje opširno izlaganje je počeo nevjerojatnim zahtjevima Bruxellesa o pitanju tranzita ruskog plina preko teritorija Ukrajine, kojeg, navodno, žele učuvati EU i SAD, deklarativno i Njemačka, iako gradi "Sjeverni tok 2".

Naime, Kijev europskim kupcima ruski plin koji bi se isporučivao preko Ukrajine nudi po europskim cijenama na svojoj zapadnoj granici s EU. S druge strane, Bruxelles traži da ruski plin u ukrajinskom tranzitnom sustavu kupuje izravno od Rusije na istočnoj ukrajinskoj granici, a ne na zapadu.

"Prirodna je i pragmatičan želja Ukrajine da dobije više novca za tranzit, ali da dobije europske garancije da će ruski plin ubuduće teći preko Ukrajine", piše ukrajinski novinar.

No, teško će Kijev moći pozdraviti "pragmatičan" europski pristup u rješavanju svojih problema, kao što je slučaj u svim važnim pitanjima. Kako je moguće da plin ide kroz Ukrajinu po europskim cijenama i pod europskom garancijom Rusiji? Hoće li Bruxelles biti taj koji će dati jamstva Moskvi?

Čini mi se da se u Europi politička situacija za Ukrajinu sve više pogoršava. EU se raspada, jer zemlje u njoj sve više svaka vodi svoju politiku i pokušaju se naći zajednički nazivnici za unutareuropske saveze. U ovim okolnostima je situacija s tranzitom ruskog plina preko Ukrajine je svršen čin. Ruski plinovodi zaobilaze Ukrajinu i Moskva je europskim zemljama ponudila opciju da odluče jesu li za vlastiti prosperitet ili će biti jedna Europa protiv Rusije?

Njemačka je već odabrala i to je ono što brine Washington. Osim toga, čak i ako bude tranzita europskog plina preko Ukrajine, bit će ga u sklopu dogovora između Bruxellesa i Moskve u kupnji plina na zapadnoj ruskoj granici, dok će Kijevu ostati mrvice sa stola u obliku naknade za tranzit. Podsjećamo, govorimo pod pretpostavkom da taj tranzit uopće zaživi, jer je ovdje nejasno tko i kojim novcem će održavati ukrajinski plinski transportni sustav, koji je na izdisaju, i želi li Gazprom sudjelovati u ovom nejasnom poslu.

Što se tiče europskih zemalja, na ovo pitanje nisu svi Europljani protiv obostrano korisne suradnje s Rusijom u energetskom sektoru.

"Sjeverni tok 2" se gradi i Njemačka od njega ne želi odustati, baš kao što Turska nije htjela odustati od "Turskog toka".

"Po mom mišljenju, danas se spašava tko može i svatko gleda na sebe. Ovi trendovi u EU će biti u porastu, a Ukrajinci će u njih teško ugurati "svoj" ruski-ukrajinski plin. Možda još nije kasno. Jednom se zapadni antiruski front počinje tresti, unatoč očajnim naporima Londona i NATO pakta da ga očuva, Sjedinjene Države bi mogle odustati od pomaganja Ukrajini, što će nas koštati najmanje 3 milijardi dolara od tranzita ruskog plina. Moramo shvatiti da Trump nema razumijevanja za nas Ukrajince, kao što nemaju mnogi Amerikanci i Europljani. Ako žele braniti interese Ukrajine, vlasti u Kijevu profesionalno, hrabro i energično moraju pokušati očuvati tranzit ruskog plina", upozorava Mišišin.

Ukrajinski nacionalisti još uvijek pokušavaju biti dio jednog velikog antiruskog bloka, ali sa sloganima iz XIX i XX stoljeća. Bez sumnje, to je vrlo vrijedno za SAD, koji se svim silama trudi podijeliti Moskvu i Kijev.

Ali koliko dugo će za SAD i EU biti važno da Ukrajina bude udaljena od Rusije? Sve dok ova situacija daje prednosti, ali hoće li ih davati i sutra. Hoće li antiruska tema biti vječni motor razvoja zapada? Očigledno je da je to dio nastavka sukoba sa Sovjetskim Savezom i danak nuklearnog potencijala Moskve. Ali, hoće li ova prijetnja uvijek biti glavna za Zapad i zbog nje će se poticati histerija u Ukrajini?

Što ako Rusija i Kina stvore neke nove, ozbiljnije prijetnje za SAD i Europu? Iako paradoksalno, nacionalizam, uključujući i ukrajinski, bit će budućnost planete. Vidi se uspon nacionalističkih stranki u Europi, kao u Poljskoj, Mađarskoj i Italiji, a s njima dolaze i nacionalne elite. Međutim, za razliku od ukrajinskog, europski nacionalizmi su više pragmatični i logični.

Prvi uvjet "Žutih prsluka" u Francuskoj je bio sniženje cijena goriva i vlada Francuske je morala odgoditi planove za povećanje cijena. Slažem se, to je prilično daleko od težnji Ukrajinaca, koji gledaju na Moskvu i njenu vojsku. Općenito, europski nacionalizam je odlučio udariti na nadnacionalne elite i čini suprotno onome što čine ukrajinski nacionalisti. Tvrda antiruska histerija, koju smo naslijedili od američke administracije, ne znači da je to dio budućih planova za razvoj planeta.

Moderni ukrajinski nacionalizam je krenuo teškim antiruskim kursom i tvrdi da sve dok bude Rusije, neće biti Ukrajine. Za obične Ukrajince, to je u današnjim međunarodnim odnosima čisti ruski rulet.

U stvari, zbog svih naših vlada su Ukrajinci danas taoci oklade na antirusku histeriju i neovisnost o vanjskim okolnostima. Ali koliko dugo će Zapad tražiti od Ukrajine da vodi antiruski rat? Danas je to i dalje glavni izvozni proizvod Ukrajine, koji je trenutno potreban i zanimljiv za SAD i Europu. Ali što će biti sutra? To je duga priča za neke druge ukrajinske političare, a možda i sasvim druge Ukrajince, zaključuje Mihail Mišišin.