sunni shia

Intelektualna elita Zapada kaže da je krvava podjela neizbježna jer je riječ o islamu, muslimani su takve konstitucije. Ali katalizator, zaboravljaju, je često intervencija Zapada...
U posljednje vrijeme, postala je navika orijentalističkih apologeta zapadnog imperijalizma da nude reduktivna povijesna i teološka objašnjenja za sunitsko-šiitski sukob u regiji Bliskog istoka kako bi se prikrilo povratno djelovanje loše zamišljenih vojnih intervencija Zapada i posredničkih ratova koji su zapalili plamen međusobnih sukoba u islamskom svijetu.

Neki samo pomazani "arapisti" glavnih medija tvrde da se podjela odvija sve od osnutka islama, prije 1400 godina, i tvrde da je sukob nastao za vrijeme vladavine četvrtog kalifa, Ali bin Abi Taliba, u 7. stoljeću po. Kr.

Pitamo se kakvo bi objašnjenje imao američki rat protiv terorizma za takve "eruditske" povjesničare islama, da se uzrok "sukoba civilizacija" između kršćana i muslimana može pronaći u križarskim ratovima kada su se Richard Lavlje Srce i Saladin okršavali na Levantu i istovremeno razmjenjivali ljubaznosti.

Činjenica je da je, u moderno doba, sunitsko-šiitski sukob u regiji Bliskog istoka u suštini politički sukob između arapskih autokrata u Zaljevu i Irana za regionalnu dominaciju, koji se prezentira muslimanima laicima s glazurom religioznosti.

Saudijska Arabija, koja se bori za vlast kao vođa sunitskog bloka protiv šiitskog Irana u regionalnoj geopolitici, bila je ambivalentna u vezi s invazijom Iraka od strane Bushove administracije 2003. godine, očajnički nastojeći smiriti Washington i nastojeći da se ne vidi kao teritorijalna baza za američki napad.
Fallujah
© www.countercurrents.org
Američki "Shock and Awe".
Baasistički režim Saddama Husseina činio je sunitski arapski bedem protiv iranskog utjecaja u arapskom svijetu. No, nakon što je Saddam smijenjen s vlasti 2003. godine, i nakon toga, kada su izbori održani u Iraku donijeli na vlast stranke koje su dominirale šiitima, Irak je od tada vodila vlada šiitske većine koja je postala čvrsta regionalna saveznica Irana. Shodno tome, iranska sfera utjecaja sada se proteže od teritorijalno susjednog Iraka i Sirije do Libanona i mediteranske obale.

Štoviše, tijekom invazije na Irak 2003. godine, Bushova administracija iskoristila je etničke i sektaške podjele u Iraku i iskoristila Kurde i šiite protiv sunitskog baasističkog režima Saddama Husseina. Tijekom okupacijskih godina od 2003. do 2011. nekada dominantna sunitska manjina bila je politički marginalizirana, što je dodatno pogoršalo etničke i sektaške podjele u Iraku.

Saudijska kraljevska obitelj bila je ogorčena zbog zadiranja Irana u tradicionalno arapsko središte. Stoga, kada su izbili protesti protiv sirijske vlade pod vodstvom šiita uoči pobuna Arapskog proljeća 2011. godine, zemlje Zaljeva zajedno sa svojim regionalnim sunitskim saveznicima, Turskom i Jordanom, i njihovim zapadnim pokroviteljima, postupno su militarizirali proteste kako bi demontirati iransku "Osovinu otpora".

Navodno, sirijske paravojne snage koje podržavaju Assada se sastoje od lokalnih militanata, kao i šiitskih stranih boraca iz Libanona, Iraka, Irana, pa čak i Hazari šiita, iz Afganistana i Pakistana. Isto tako, sunitski džihadisti iz cijele regije također se okupljaju na sirijskom bojištu posljednjih osam godina.

U Siriji, Iraku i Jemenu odvija se rat punog opsega između sunita i šiita, koji će očigledno imati posljedice u cijelom islamskom svijetu, gdje su sunitski i šiitski muslimani stoljećima živjeli u relativnom miru.

Unatoč tome, kako bi se stvorio privid objektivnosti i pravednosti, američki tvorci politike i analitičari uvijek su spremni prihvatiti krivnju za greške daleke prošlosti koje nemaju utjecaja na njihovu sadašnju politiku - međutim, svaka činjenica koja narušava njihovu sadašnju politiku je prikladno odgurnuta na stranu.

U slučaju stvaranja Islamske države, primjerice, analitičari američke politike spremni su priznati da je invazija na Irak 2003. godine bila pogreška koja je radikalizirala iračko društvo, pogoršala sektaške podjele i stvorila neumoljivu sunitsku pobunu protiv teške i diskriminirajuće politike iračke vlade pod vodstvom šiita.
ISIS obama
Slično tome, politički komentatori iz doba rata protiv terorizma također "velikodušno" prihvaćaju činjenicu da je politika iz doba Hladnog rata o poticanju al-Qaede i bezbroj afganistanskih takozvanih "boraca za slobodu" protiv bivšeg Sovjetskog Saveza bila pogreška, jer svi ti faits accomplis ne utječu na njihovu sadašnju politiku.

Međutim, spin doktori glavnih medija prikladno zaboravljaju da stvaranje Islamske države i mnoštvo drugih sunitskih arapskih džihadističkih skupina u Siriji i Iraku ima isto toliko veze s unilateralnom invazijom na Irak 2003. godine pod republikanskom upravom Busha kao što je ima i naslijeđe Obamine demokratske administracije koja je financirala, naoružala, obučavala i međunarodno legitimirala sunitske militante protiv sirijske vlade pod vodstvom šiita, uoči pobuna Arapskog proljeća na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi.

Zapravo, neposredni uzrok uspona Islamske države, al-Nusra Fronta, Ahrar al-Shama, Jaysh al-Islama i brojnih drugih sunitskih arapskih džihadističkih skupina u Siriji i Iraku bila je intervencionistička politika Obamine administracije putem posrednika u Siriji.

Granica između Sirije i Iraka vrlo je propusna i slabo čuvana. Politika Obamine administracije poticanja militanata protiv sirijske vlade morala je prije ili kasnije imati povratnu reakciju u Iraku. Stoga, čim je Islamska država konsolidirala svoje dobitke u Siriji, početkom 2014. godine u Iraku je preuzela Mosul i Anbar, odakle su SAD povukle većinu svojih vojnika samo nekoliko godina ranije u prosincu 2011. godine.

Osim Sirije i Iraka, još dvije točke sukoba između sunita i šiita u regiji Bliskog istoka su Bahrein i Jemen. Kada su mirni protesti šiitske većinske populacije izbili protiv sunitske monarhije u Bahreinu, uoči pobuna Arapskog proljeća 2011. godine, Saudijska Arabija je poslala tisuće vojnika preko granice da uguše pobunu.
Yemen Saudi Raid

Jemensko dijete traži svoje roditelje nakon što su im saudijski humanitarci darovali bombe za demokraciju proizvedene u SAD-u.
Slično tome, kada su Huti, koje podupire Iran, i koji su, vjerski gledano, također izdanak šiitskog islama, u rujnu 2014. zauzeli Sanu, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati pokrenuli su još jednu loše osmišljenu ofenzivu protiv Huti milicije u Jemenu u ožujku 2015. Duboka uključenost - u smislu logistike, usmjeravanja operacija na bojištu i osoblja - zapadnih vojnih snaga u tom ratu naglašava fundamentalno pogrešan pristup traženju "temeljnih uzroka u islamu" za "sunitsko-šiitski sukob na Bliskom istoku", koji se u sadašnjem razdoblju ne može razdvojiti od zapadnih geopolitičkih interesa u regiji.

Narav sukoba u Jemenu je sektaška do te mjere da je prošle godine vođa jemenskog ogranka al-Qaede Qasim al-Raymi tvrdio da se al-Qaeda posljednje tri godine bori ruku pod ruku sa savezom pod vodstvom Saudijske Arabije protiv pobunjenika koje podržava Iran.

To otkriće jedva da je iznenađenje jer se, naposljetku, službena franšiza al-Qaede u Siriji, al-Nusra Front, također bori ruku pod ruku s tzv. "umjerenom" sirijskoj opozicijom proteklih osam godina posredničkog rata u Siriji.

Nadalje, prema pakistanskoj Nacionalnoj komisiji za ljudska prava, 509 muslimana šiita koji pripadaju etničkoj skupini Hazara ubijeno je u zapadnom pakistanskom gradu Quetti od 2013. godine. Iako militantna sektaška skupina sa sjedištem na jugu Punjaba, Lashkar-e-Jhangvi, često preuzima odgovornost za masakr Hazara u Quetti, takve tvrdnje su često varljive.

Središte moći Lashkar-e-Jhangvi uglavnom leži u Punjabu, dok se provincijska metropola pokrajine Balochistan Quetta, koja je gotovo tri sata vožnje od granice Afganistana i Pakistana kod Chamana, smatrana središtem talibanskih aktivnosti.
us soldiers afghanistan
Nakon američke invazije i okupacije Afganistana 2001. godine uz pomoć Sjevernog saveza, vrhovno vodstvo talibana uglavnom se nastanilo u Quetti i njezinim susjednim ruralnim područjima i afganistanskim izbjegličkim logorima, te se stoga naziva Quetta Shura Taliban.

Kako bi se shvatio casus belli sukoba talibana i Hazara, vrijedno je napomenuti da je vodstvo etničke skupine Hazara oduvijek uzimalo stranu Sjevernog saveza pod vodstvom Tadžikistanaca i Uzbekistanaca protiv talibana pod vodstvom Paštuna.

Talibani su počinili nekoliko pokolja Hazara u Afganistanu, osobito nakon masakra 3.000 talibanskih zatvorenika od strane uzbekistanskog vojskovođe Abdula Malika Pahlawana u Mazar-i-Sharifu 1997. godine. Kasnije su talibani u istom gradu u kolovozu 1998. masakrirali tisuće Hazara zbog izdaje talibana.

Hazari su etnički uzbekistanci, etnička skupina koja govori dari (afganski perzijski) jezikom i koja je porijeklom iz regije Hazarajat u središnjem Afganistanu, ali otprilike 600.000 Hazara također živi u Quetti u Pakistanu. Iako se sukob između talibana i Hazara može činiti religioznim i sektaškim, pravi razlozi sukoba su političke prirode, kao što sam već opisao.

Sada, kada vatra međusektaških sukoba gori na nekoliko različitih frontova na Bliskom istoku, a sunitske i šiitske zajednice su svjedoci nemilosrdnog pokolja svoje braće u Siriji, Iraku, Jemenu, Bahreinu, Afganistanu i Pakistanu, apsurdno je tražiti uzroke sukoba u teologiji i srednjovjekovnoj povijesti. Ako su sunitski i šiitski muslimani bili žedni krvi jedni drugih od osnivanja islama, kako su onda uspijeli preživjeti kao zasebne sektaške skupine 1400 godina?

Činjenica je da su u modernim vremenima fenomeni islamskog radikalizma, džihadizma i posljedičnog sunitsko-šiitskog sukoba stari onoliko koliko je i sovjetsko-afganistanski džihad tijekom 1980-ih kada su sile Zapada, uz pomoć svojih regionalni saveznika, obučili i naoružali afganistanske džihadiste kako bi se borili protiv sovjetskih vojnika u Afganistanu.

Još važnije, međutim, Iransko-irački rat od 1980. do 1988. između Iraka pod sunitskim i baasističkim vodstvom i Irana pod šiitskim vodstvom nakon Khomeinijeve revolucije 1979. godine, izazvao je gorčinu i neprijateljstvo između sunitskih i šiitskih zajednica po prvi put u modernoj povijesti.

I na kraju, sukob je dodatno pogoršan uoči pobuna Arapskog proljeća 2011. godine, kada su sile Zapada i njihove regionalne klijente još jednom iskoristile tu priliku i poticale militante protiv arapske nacionalističke vlade Gadafija u Libiji i Assadove administracija pod baasističkim vodstvom u Siriji.
O autoru

Nauman Sadiq je odvjetnik, kolumnist i geopolitički analitičar sa sjedištem u Islamabadu, usredotočen na politiku Afganistana, Pakistana i Bliskog istoka, neokolonijalizam i naftni imperijalizam.