Da je ofenziva dobro pripremljena se vidjelo iz odluka koje je na bojnom polju proteklih dva dana donio Haftar, koji je 11. travnja naredio da se vrši veći pritisak na najjače i najborbenije snage islamista iz Misrate koje su se ukopale u južnim predgrađima Tripolija, Ain Zara i Khallet Furjan. Nakon teških borbi tog dana, odjednom mijenja smjer i iz kreće zapadno od područja Međunarodne zračne luke Tripoli i istočno prema linijama obrane islamista u mjestu Tughar.
Probija neprijateljsku obranu i dodatne snage šalje iz južnog pravca i oslobađa naselje Al-Sawani, prometno raskrižje jugozapadno od Libije, Tripolija. Ovim napretkom i nedavnim uspjehom u području Međunarodne zračne luke Tripoli, Libijska narodna armija je de facto preotela sva područja koja su nedavno u protunapadu 10. travnja zauzele snage odane Vladi nacionalnog sporazuma Fayeza Al-Sarraja i pomjerila front u predgrađa Tripolija na sjeveru.
Kako se čini da je LNA sposobna osigurati te položaje, logično je da se dalje kreće cestom od Al-Sawanija do Tripolija. To bi stvorilo dodatni pritisak islamističke snage koje se sada pružaju otpor u području Ain Zare. U pozitivnom scenariju za Haftarove snage, uz nužno zauzimanje najbolje branjenih položaja islamista u Ain Zari, ova situacija može dovesti do potpunog kolapsa obrane snaga odanih Tripoliju na ovom dijelu fronta.
© southfront.orgPodručje borbi 12. travnja s naknadnim oslobađanjem
U međuvremenu su stanovnici Misrate prosvjedovali protiv potpore Francuske koja podržava Haftara, što je dobro jer onemogućava konsenzus među NATO saveznicima o mogućem sprečavanju ofenzive.
Tijekom 12. i 13 travnja su i general Haftar je libijski narodne armije i snage Vlade nacionalnog sporazuma tvrdile da su ostvarile značajan napredak u borbi za Tripoli, dok bi se napredak u borbama za islamističke milicije mogao svesti na očuvanje utvrde u Ain Zari, kroz koju LNA mora proći za uspostavu pune kontrole nad prijestolnicom.
Zrakoplovstvo obje strane provodi udare. I dok LNA pokušava ograničiti štetu i točno udariti u ciljeve, zrakoplovi kojima raspolaži snage iz Misrate se ne brinu za kolateralnu štetu. Borbeni zrakoplov koji je jučer uspio poletjeti iz Misrate je gađao kuće civila i izazvao značajne ljudske i materijalne štete.
"Osuđujemo ta kriminalna djela i potvrđujemo da ćemo progoniti sve one koji su prouzročili štetu civilima", priopćio je Glavni stožer LNA.
Libijska narodna armija je priopćila kako ostvaruje značajne dobitke na svim pravcima prema Tripoliju. Na društvenim mrežama su objavljene fotografije na kojima se vidi da zrakoplovi LNA gađaju ciljeve u glavnom gradu. Čini se da prema svim izvješćima LNA stječe prednost, ali se propaganda na društvenim mrežama s obje strane nastavlja.
Tenk T-55, Libija
"Vojni napad kojeg je LNA pokrenula na Tripoli i kasnija eskalacija u i oko glavnog grada ugrožavaju civile, uključujući migrante i izbjeglice, te ometaju politički proces pod vodstvom UN-a, s rizikom ozbiljnih posljedica za Libiju i širu regiju, uključujući i terorističku prijetnju", dodaje se u priopćenju EU, ali nema naznaka da će se kampanja oslobađanja glavnog grada od strane Haftarovih snaga zaustaviti.
Konačno, ove se operacije mogu smatrati završnim dijelom kampanje Dostojanstvo Libije, koju je general Haftar iz Bengazija pokrenuo sredinom svibnja 2014. godine, kada je imao samo 6000 boraca i podršku lokalnih vođa istočne Libije, te deklarativnu potporu zemalja koje su se protiv islamskog terorizma i fundamentalizma borila ne drugim frontovima. Tak kasnije su aktivnu pomoć Haftarovim snagama počeli pružati Egipat, UAE, Rusija i vjerojatno Francuska, iako službeno tvrdi da to nije istina.
Tijekom ovih godina je general uspio osloboditi većinu teritorija Libije, sva naftna ležišta i infrastrukturu na istoku, ali nije uspio osloboditi Tripoli, Misratu i Sirte.
Sve je počelo u veljači 2014. u Tripoliju
Podsjetimo da je Haftar u veljači 2014. u Tripoliju pokušao preuzeti vlast, kada se vratio iz Sjedinjenih Država i pokušao provesti ono što su na Zapadu opisali kao pokušaj vojnog udara. Tada se Haftar s manjim snagama sukobio s islamističkim milicijama uglavnom odanim Muslimanskom bratstvu i napao sjedište državne televizije i vladine zgrade u Tripoliju. Tadašnji privremeni parlament se povukao u hotel Wadan u glavnom gradu i iz hotela se pokušavao stvoriti privid "pravne države". U dvije sjednice je izglasan zakon o održavanju općih izbora u ljeto iste godine i "raspravljalo se o sigurnosnim problemima u zemlji".
U to je vrijeme u zemlji trajala pobuna na jugu zemlje skupina i plemena koji su krenuli u borbu za neovisnost Libije, prekid svih veza sa Zapadom i NATO paktom. General Kalifa Haftar Belqasim je po pogrešnom mišljenju analitičara intervenirao na zahtjev Washingtona, a razlog je bila pobuna Gaddafijevih pristaša na jugu. Međutim, Washington je odmah osudio "pokušaj vojnog udara" i zatražio od Haftara da prekine borbe. Tako je taj pokušaj propao i ubrzo se Haftar seli na istok zemlje.
Kalifa Haftar - Pitomac sovjetske vojne akademije i američki štićenik
General Kalifa Haftar
U tom razdoblju se vraća se Afriku gdje stvara takozvanu "Oslobodilačku vojsku Libije" s kojom ipak nije uspio svrgnuti Muammara Gaddafija. Njegovi ljudi, većinom iz plemena Farjani, odakle i sam potječe, kasnije su se za američke interese borili u Demokratskoj Republici Kongo The New York Times je 1991. objavio izvješće u kojem navodi kako je CIA u glavnom gradu Čada, N'Djameni, izvukla Haftara i one koji se nisu htjeli vratiti u Libiju i preko Zaira i Kenije ih prebacila u SAD. Nakon svog dolaska u Ameriku su se članovi skupine naselili u različitim dijelovima zemlje, dobili su politički azil, prošli daljnje usavršavanje i primali medicinsku i financijsku pomoć.
Tijekom takozvanog "Arapskog proljeća" 2011. se Haftar vraća u domovinu i vodi pobunjeničke snage. U zapovjedništvu je bio drugi po rangu, odmah iza generala Abdela Fataha Al-Younissa, bivšeg libijskog ministra unutarnjih poslova koji je tijekom pobune bio optužen da je u kontaktu s Gaddafijem i pozvan pred istražno povjerenstvo. Međutim, Al-Qaeda, koja je također bila dio NATO snaga na terenu, ubila je generala Fataha Al-Younissa prije no što je mogao reći bilo što u svoju obranu. Nakon toga general Kalifa Haftar postaje prvi čovjek takozvane libijske vojske, ali se nije dugo zadržao na tom položaju.
Naime, Katar je za vrijeme pobune protiv Gaddafija na silu za vođu takozvanih "revolucionara" htio emira Libijske islamističke borbene skupine (LIFG), Abdalhaqima Belhadja. Tada je ubijen i general Abdul Fatah Younis, a Haftara na zahtjev Katara iznenada miču s položaja glavnog vojnog zapovjednika i vraća se u SAD. Bivši katarski emir, Hamad bin Qalifa Al-Thani, na prijedlog Francuske odbija razoružati islamističke milicije i vratiti oružje koje im je ranije isporučeno u zračnoj luci u Bengaziju pod nadzorom tajnih službi iz Katara.
Abdalhaqim Belhadj je po ulasku u Tripoliju postao gospodar života i smrti i sve pobune islamističkih milicija, otmice, ubojstva, veze s Al Qaedom, krijumčarenje oružja u druga krizna žarišta, kriminal, napadi na strana veleposlanstva i suparnike u Libiji su imala njegov pečat. Iako je u svibnju 2012. navodno "skinuo uniformu kako bi se posvetio politici", očigledno je da su se određene skupine složile da je došlo vrijeme da se stane na kraj samovolji Abdalhaqima Belhadja i njegove skupine koju su Katar i Muslimansko bratstvo pod imenom političke stranke Al-Watan pripremili za apsolutno preuzimanje vlasti u zemlji.
I danas je nepoznanica kako je Haftar okrenuo leđa Washingtonu. Ozbiljniji promatrači situacije u Libiji tvrde da je kampanja Dostojanstvo Libije, koju su pokrenuli Haftar i njegovi istomišljenici, vjerojatno posljedica revolta zbog isključenost glavnih ljudi iz vremena takozvane "revolucije". To je bio okidač za pobunu koju od svibnja 2014. uspješno vodi bivši sovjetski pitomac, bivši Gaddafijev suradnik i vojskovođa, recimo i bivši čovjek CIA-e, iako ovdje još treba reći posljednju riječ, te bivši general pobunjeničke vojske koja je svrgnula Gaddafija - Kalifa Belqasim Haftar.
Operacija "Dostojanstvo Libije"
Formacije LNA
"Mi se pridružujemo operaciji "Dostojanstvo Libije" sa svim našim oružjem i ljudstvom", rekao je tada pukovnik Wanis Abu Jamada i dodao "kako se slaže da islamističke milicije trebaju biti iskorijenjene".
Potporu mu je dao i bivši libijski premijer Ali Zeidan, navodeći "kako se trenutna situacija u Libiji može riješiti samo raspuštanjem parlamenta", gdje on vjerojatno vidi svoju šansu za povratak, nakon što je zbog samovolje islamističkih milicija koje su zagospodarile Tripolijem pobjegao u Europu.
Ubrzo su na stranu generala Haftara prešle i druge libijske postrojbe, kao što su libijske specijalne snage, dvije zrakoplovne baze, Tobruk i Bengazi, a tadašnje Vijeće za nacionalnu sigurnost je najavilo da će dati podršku Haftarovim snagama.
Nakon što su u to vrijeme buknule borbe i u Tripoliju, gdje su milicije iz grada Zintana, koje su uvijek deklarativno podržavale Haftara, nakratko preuzele kontrolu nad zgradom parlamenta u glavnom gradu, Haftar se obratio javnosti i poručio "kako će nakon anti-islamističke kampanje u Libiji biti održani izbori koji će odlučiti budućnost zemlje". Čini se da se te izjave drži sve do danas.
Ipak, treba reći da je još u Americi Kalifa Haftar bio zapovjednik vojnog krila takozvanog "Nacionalnog fronta za spas Libije", ali je CIA tu organizaciju usko vezala za Muslimansko bratstvo, koje Haftar želi ukloniti pod svaku cijenu. I ovdje razlog takvog postupka može njegova ogorčenost i što se osjećao prevarenim i nije isključeno da je okrenuo leđa bivšim sponzorima. Ta je teza još više dobila na važnosti nakon Haftarovih bliskih veza s Moskvom, odlaska na konzultacije u rusku prijestolnicu i dočekivanje ruskih brodova u libijskim obalama uz intoniranje himni i pune vojne počasti, te pregovore s generalom Šojguom.
Kada je pokrenula, za operaciju "Dostojanstvo Libije" su iz stožera generala Haftara poručuju "kako operacija koja je pokrenuta u petak, 16. svibnja 2014., za cilj ima očistiti zemlju od terorista".
"Počeli smo ovu bitku i ići ćemo do kraja, sve dok ne postignemo svoj cilj, a s nama je i cijeli libijski narod", rekli su u Haftarovom stožeru.
Odmah prvog dana je Haftar u Bengaziju dobio podršku grupe libijskog zrakoplovstva s helikopterima, koji su bombardirali vojarnu okupiranu od strane islamističke milicije "Brigada 17. veljače", dok su borci na terenu napali bazu islamističke skupine "Al-Rafallah Sahati". Borbe su se tada vodile u području južno od Bengazija i Haftar nije imao punu kontrolu čak ni nad ovim gradom.
Tadašnji načelnik navodne libijske vojske, Abdalsalam Jadallah Al-Ubaydi, "ne poriče da su oružane snage uključene u sukobima u Benghaziju" i na državnoj televiziji je zamolio vojsku i bivše "revolucionare" da se suprotstave svima koji Benghazi žele preuzeti silom. Umjesto da poslušaju njegovu zapovijed, mnogi vojnici su se priključili Libijskoj narodnoj armiji, a razlog za takvu odluku su neprestani napadi islamističkih milicija povezanih s Al-Qaedom, koji su trajali još od invazije NATO pakta na Libiju.
Prvi glasnogovornik Libijske narodne armije, Muhammad Al-Hijazi, izjavio je tada za televiziju Al-Ahrar: "Nećemo se zaustaviti dok ova kampanja ne ostvari svoje ciljeve. Naši su borci napali baze koje pripadaju islamistima iz skupine Ansar Al-Sharia i druge islamističke skupina u Bengaziju. Nekoliko helikoptera i borbeni zrakoplov MIG-21 su u Bengaziju bombardirali baze skupina Ansar al-Sharia, Rafallah al-Sahati i brigadu 17. Veljače. Zrakoplovna baza Benina u Bengaziju prešla na stranu LNA, a istovremeno su u Tripoliju milicije iz Zintana pokrenule napad na bazu provladinih islamističkih milicija."
U napadu u Tripoliju su sudjelovale brigade iz Zintana, Al- Qaqa, Al-Madani i Al-Sawaiq i zajedno s postrojbama LNA zauzeli više islamističkih baza, uključujući i onu u kojoj je bila 27. brigada iz Misrate. Međutim, kasnije su u borbama s islamistima protjerani iz Tripolija.
Tada je Libijska narodna armija Kalife Haftara bila skupina od oko 6000 boraca, ne brojeći policiju, vojsku i specijalne snage stacionirane u Benghaziju na čelu s pukovnikom Abu Qamadom. Nakon što su se ujedinili sa snagama koje su kontrolirale zračne baze Benghazi i Tobruk, stekli su oko 200 oklopnih vozila, tenkova i terenskih vozila opremljenih teškim strojnicama, raketnim bacačima ili minobacačima.
Ofenziva od početka uživa podršku dijela stanovništva, a ta je potpora s vremenom bila sve veća. Brojne plemenske milicije su otvoreno poručile "kako žele osvetu za zločine počinjene od strane islamista".
Čelnik Muslimanskog bratstva u Libiji, Bashir Al-Qabti, bio je ogorčen, ali nije uspio zaustaviti napredovanje LNA. Al-Qabti je grmio "kako je za sve odgovorna nesposobna libijska vlada i da je krv Libijaca na njihovim rukama, dok se stranci igraju sa sudbinom zemlje i žele uništiti tekovine revolucije od 17. veljače, kao i sve što se postiglo Arapskim proljećem".
"Kalifa Haftar i njegovi pobunjenici se predstavljaju kao domoljubi, iako prema svim konvencijama nisu ništa više od pobunjenika", inzistirao je Ahmad Al-Amin, glasnogovornik marionetske vlade u Libiji, koji se tada odjednom sjetio "međunarodnih konvencija" i "pravila ratovanja".
Situacija je bila složena, jer je glasnogovornik Pentagona, pukovnik Steve Warren, istaknuo da je zadaća marinaca "zaštita veleposlanstava, ali nije isključio mogućnost i drugih misija". Vjerovalo se da bi američki marinci mogli intervenirati u zaštiti naftnih polja, jer Zapadu nikako ne odgovara što je dnevna proizvodnja nafte u Libiji 200 000 barela dnevno, što je daleko od 1,4 milijuna barela dnevno kolika je bila 2013. No, to se nije dogodilo.
SAD su se od početka kampanje "Dostojanstvo Libije" distancirale od Haftara
© southfront.orgTrenutna situacija u Libiji s plavim područjima koje je LNA oslobodila od svibnja 2014.
"Nismo kontaktirali s njim u zadnje vrijeme, ne odobravamo, niti podržavamo njegove akcije na terenu, niti smo pomogli u tim radnjama. I dalje pozivamo sve strane da se suzdrže od nasilja i da traže rješenje mirnim putem", novinarima je u Washingtonu je rekla Obamina glasnogovornica Jen Psaki.
Iako je od strane, uvjetno rečeno, "međunarodno priznatih libijskih vlasti" označen" kao "odmetnik", Haftar je svojom vojnom kampanjom brzo osvojio potporu mnogih milicija i vojnih časnika, a za Washington Post je izjavio "kako je narod odbio dati povjerenje vlastima u Tripoliju i da je njihova legitimnost time završila".
Pretpostavlja se da Haftar igra na sigurnu kartu, jer u slučaju pada Tripolija u njegove ruke i održavanja izbora uz poraz islamističkih milicija, mnogi vide njegovu sigurnu pobjedu na izborima, što podsjeća na njegovog egipatskog kolegu Abdela Fattaha Al-Sisija, koji je odlučio srušiti islamističku vladu i nakon privremene vojne diktature na predsjedničkim izborima izaći kao pobjednik.
Situacija u kojoj se Libija našla nakon agresije NATO pakta i "demokratskih promjena" govori da je to cijena koja se mora platiti za uklanjanje opskurnih likova kao što su Abdalhaqim Belhadj i islamistički gospodari rata koji su zavladali Tripolijem. Ne treba zaboraviti niti ulogu Egipta, Saudijske Arabije i UAE u kampanji, kojima je očigledno cilj slomiti Muslimansko bratstvo u Libiji.
Kampanja generala Haftara je dobila podršku cjelokupnog vojnog vrha i nakon skoro pet godina borbi je jasno da to nije puč, već planirana kampanja čišćenja Libije. Ako je na početku kampanje Haftar sa 6000 boraca držao samo dio Bengazija, danas kontrolira najmanje dvije trećine zemlje i na vratima je Tripolija. Očekivati da se zaustavi je nemoguće i ova se bitka, usprkos žalopojkama Federice Mogherini, mora privesti kraju.
Komentar: Za više detalja pogledajte sljedeći članak (na engleskom jeziku): What's REALLY Happening in Libya: Popular Revolt Against UN and US-backed Terrorist Occupation