putin i lukašenko
Već nekoliko godina, bjeloruski i ruski krugovi moći raspravljaju o mogućem ponovnom ujedinjenju dviju zemalja, čiji su se putevi razdvojili raspadom Sovjetskog Saveza između 1990. i 1991. Unatoč odnosima Kremlja i Aleksandra Lukašenka, bjeloruski predsjednik se od 1994. godine razlikuje balansiranjem potonjeg između ruske i euroameričke, te u konačnici čak i kineske orbite, odmičući se od konfederacije koja se od nedavno najavljuje i u kojoj će se, gotovo sigurno, naći dvije zemlje.

Dvije zemlje trenutno su povezana takozvanom Državnom unijom Rusije i Bjelorusije, nadnacionalnim entitetom kojem je cilj uskladiti njihove političke i ekonomske razlike, ali se ova unija tijekom godina pokazala neučinkovitom i nije uspjela ostvariti glavna pitanja dnevnog reda, poput monetarne unije, izbora zajedničkih simbola i jedinstvenog diplomatskog predstavništva na međunarodnoj razini. Vanjska politika je također vrlo različita, što se posebno vidjelo u slučaju "nove" Ukrajine, osim ako Lukašenku namjerno nije dodijeljena uloga mosta između Moskve i Kijeva. Međutim, to su samo nagađanja, iako prilično racionalna, ali treba reći da je Minsk u vrijeme ofenzive Kijeva na Donbas Ukrajinu opskrbljivao prijeko potrebnim gorivom za tenkove i sustavno se ograđivao od osude vojne kampanje kijevskog režima.

Međutim, sada se vidi pojačan interes Washingtona za jačanje odnosa s Minskom i u tim okolnostima Lukašenko odlučuje najaviti stvaranje konfederacije s Rusijom. SAD su svoje namjere otkrile tijekom posjete Johna Boltona krajem kolovoza Minsku, što je uvjerilo Putinovo predsjedništvo da treba oživjeti stari san o ponovnom ujedinjenju, prije svega kako bi se izbjeglo da posljednji siguran saveznik Moskve u Europi pretrpi sličnu sudbinu Ukrajine, koja se od povijesnog saveznika i kolijevke iste ruske civilizacije pretvorila u najvećeg ispadnika rusofobije, zajedno s baltičkim zemljama i Poljskom.

Predstavljeni plan predviđa da se dvije zemlje do 2022. godine ujedine na monetarnoj razini, odnosno da stvore zajedničku valutu. Istovremeno će imati zajedničku obranu i vanjsku politiku, odnosno, od saveznika će postati državni entitet s jednim pravnim i fiskalnim sustavom.

Prve reforme trebale bi se odnositi na objedinjavanje civilnog prava, poreznog sustava, industrijske politike i ulaganja, platnih sustava, pravila za vanjsku trgovinu i tržišta energenata i električne energije. Dvije zemlje su 2021. odredile kao godinu za provedbu ovih promjena. To će teći prilično brzo, ako u obzir uzmemo pristupne pregovore Europskoj uniji, kojima Bruxelles doslovno ucjenjuje nove kandidate, od kojih neki nikada neće ni ući u "europsku zajednicu slobodnih naroda".

To nisu samo glasine, budući da je postojanje plana službeno potvrđeno i da diplomati dviju zemalja rade na organiziranju bilateralnog susreta između Putina i Lukašenka do kraja godine, vjerojatno u prosincu, tijekom kojeg će se finalizirati dogovor i započeti proces ujedinjenja.

SAD pokušavaju osujetiti ovaj proces najavom ovog tjedna da će s Bjelorusijom razmijeniti veleposlanike i obnoviti odnose nakon više od deset godina, rekao je u utorak američki zamjenik državnog tajnika za politička pitanja David Hale.

Hale je u dvodnevnom posjetu Minsku najavu o obnovi odnosa SAD-a i Bjelorusije opisao "povijesnim trenutkom". "Ponavljam da normalizacijom naših odnosa ne tražimo Bjelorusiju da bira između istoka i zapada", rekao je Hale.

No, SAD su nametnule sankcije Lukašenku nakon predsjedničkih izbora 2006. godine, jer je navodno bio umiješan u "kršenje ljudskih prava povezanih s političkom represijom". Kada su SAD 2008. postrožile sankcije, a Bjelorusija je protjerala američkog veleposlanika iz zemlje. Odnosi su i danas napeti i Lukašenko dobro zna da je krajnji cilj američke uprave u Minsku ustoličiti prozapadnu vladu, sličnu onoj Petra Porošenka ili novog predsjednika Ukrajine Vladimira Zelenskog.

Tijekom godina se Lukašenko pokazao vješt u manevrima, puno manje "netolerantan" nego što se mislilo. Bjeloruski predsjednik izmjenjivao je faze zatvaranja prema Moskvi i otvaranja Europskoj uniji i Sjedinjenim Državama, pozivajući se na ambicije za veću ekonomsku i energetsku neovisnost i govoreći o svim "neiskrenostima o ponovnom ujedinjenju kao izumu".

Iz tog razloga mnogi očekuju preokret kod "posljednjeg diktatora" Europe i da će priče o konfederaciji koristiti samo kako bi izvršio pritisak na Moskvu u zamjenu za ustupke od osovine Bruxelles-Washington, kao što je često bio slučaj. Na primjer, nekoliko dana nakon Boltonove posjete Minsku, Lukašenko je najavio namjeru diversificiranja dobavljača energije kako bi Bjelorusija smanjila ovisnost o Moskvi i uvozila naftu iz Sjedinjenih Država. No, tko bolje poznaje energetsko tržište zna da ruski dobavljači već daju Bjelorusima energente po povlaštenoj cijeni i da Minsk nema novca da naftu Amerikancima plaća po tržišnim tarifama, stoga se ovu izjava može smatrati kao jednu od strjelica koje se redovito odapinju prema Moskvi, ali bez ikakve namjere da se stvarno odustane od ruske nafte.

Kada je riječ o politici, bjelorusko gospodarstvo je otprilike tridesetina ruskog i ovisi o stranim zemljama, dok korupcija i birokratska sporost označavaju cijeli pravni sustav. Integriranje vrlo različitih ekonomskih sustava je moguće provesti, što je pokazao slučaj Europske unije, ali je to vrlo komplicirano. U nedostatku zajedničkih napora, ekonomska integracija ne bi imala stvarne šanse da zaživi i stvorila bi sistemske probleme koji bi na kraju naglasili odnose ovisnosti Minska o Moskvi.

Međutim, ovdje uz ekonomski gubitak za Rusiju, koji je neznatan, a postajao bi sve manji s ruskim ulaganjima u bjelorusko gospodarstvo i njegovom modernizacijom, trebamo u obzir uzeti geopolitičke i geostrateške prednost novog državnog entiteta, koji bi rastjerao tmurne oblake Maidana u Minsku i mogućnost da Bjelorusija završi kao Ukrajina.

Konačno, treba uzeti u obzir i vanjsko uplitanje. Uz prihvaćeni scenarij u kojem su obje zemlje posvećene stvaranju konfederacije, ne može se isključiti destabilizirajuća intervencija Sjedinjenih Država i Europske unije da blokiraju ili uspore projekt.

Nezadovoljstvo oporbe koje se pokušava prikazati kao "opće nezadovoljstvo naroda Bjelorusije", ekonomska situacija koja uvijek može i mora biti bolja i prirodna želja ljudi za društvenim promjenama su čimbenici koje bi Washington i Bruxelles na odgovarajući način htjeli iskoristiti kako bi se Bjelorusija dodala na popis žrtava Obojenih revolucija.

Iako ga nazivaju "gerontokratskim predsjednikom", Aleksandar Lukašenko je sve samo ne senilan i to dobro zna, stoga možemo reći da ćemo svjedočiti stvaranje nove države u Europi, odnosno da Državna unija Rusije i Bjelorusije jačaju integracije do razine na kojoj se buduća državna tvorevina može zvati konfederacijom, između ostalog, sa zajedničkom valutom, vanjskom politikom, obranom i ekonomijom.