Vera Biron / Dostoevsky Museum
© Vera Biron / Dostoevsky Museum
"Ljudi zapravo ne žele kraj patnji u svim slučajevima...Potrebni su im izazovi da bi osjetili uzbuđenje pobjede, krivnju zbog svojih postupaka kako bi imali priliku iskupljenja, i mogućnost odbijanja i mržnje da bi osjetili bilo koji duboki oblik ljubavi."
Uvod
"Platon, Rousseau, Fourier, aluminijski stupovi - sve je to dobro samo za vrapce, a ne za ljudsko društvo. Ali s obzirom da je budući oblik ljudskog društva potreban upravo sada, kada smo napokon spremni poduzeti korake, kako bih spriječio daljnja razmišljanja o toj temi, predlažem svoj vlastiti sustav svjetske organizacije. Evo ga!" rekao je tapkajući svoju bilježnicu. "Htio sam što je moguće kraće objasniti svoju knjigu na ovom sastanku, ali vidim da je potrebno pružiti puno usmenog pojašnjenja; stoga će moja cijela eksplikacija potrajati barem deset večeri, što odgovara broju poglavlja u mojoj knjizi." (Čulo se još smijeha) "Štoviše, moram unaprijed izjaviti da moj sustav još nije dovršen." (Opet smijeh) "Izgubio sam se u vlastitim podacima i moj zaključak je u suprotnosti s izvornom pretpostavkom od koje sam započeo. Počevši s neograničenom slobodom, završavam s neograničenom despotizmom. Moram dodati, međutim, da ne može biti drugog rješenja za socijalni problem osim mog." - Fjodor Dostojevski, Bjesovi
U svojoj sjajnoj, ako predugačkoj knjizi Bjesovi, ruski romanopisac Fjodor Dostojevski plete crnu komediju o grupi radikala koji žele zauzeti mali ruski grad kao odskočnu dasku za opću revoluciju. Većina njih ponavlja otrcane fraze o tome kako će njihova utopija biti najbolja za sve, izražavajući univerzalno suosjećanje i naklonost sa siromašnim i onima bez vlasništva. Ali u njihovom se osobnom ponašanju nijedno od ovih uobraženja ne može vidjeti. Na njihovim sastancima radikali su tašti, precjenjuju svoje sposobnosti i neprestano teže nadvladati jedni druge. Daleko od toga da zaista vjeruju u jednakost, svaki radikal pokušava nadmašiti ostale svojim prenemaganjima o tome koliko im je stalo ili razvijajući sve radikalnije "sustave" kako bi dokazali svoju genijalnost. Parodija doseže vrhunac s intelektualcem Shigalyovom, koji je neslužbeni glavni filozof grupe. Govori na njihovom sastanku izražavajući navodnu želju za savršenim društvom, ali priznaje da je njegova prvotna želja za postizanjem neograničene slobode završila pozivom na "neograničen despotizam". Ispada da je Shigalyov sustav, za njega jedino "rješenje društvenog problema", oduzimanje sve slobode od 90 posto stanovništva i predavanje moći maloj grupi koja će sve organizirati. Nije teško pogoditi tko će biti članovi ove skupine i voditi mase.

Njih vodi Peter Stepanovich, nevoljeni sin akademika niske razine koji je uživao u neznatnoj slavi u malom gradu. Stepanovich je karizmatičan i manipulativan, neprestano se zalažući za revolucionarno nasilje. U trenutku slabosti priznaje da mu na kraju cilj nije stvoriti utopijsko društvo. Vođen ogorčenjem prema svom ocu i blistavom životu kojeg utjelovljuje, Stepanovich u konačnici zapravo želi moć i nasilje. On i njegovi sljedbenici maskiraju takve demonske nagone pod krinkom ugodnih i pametno zvučajućijh egalitarnih otrcanih fraza i samohvalisavih izjava suosjećanja za svijet. Dostojevski u konačnici uspoređuje te progresivne radikale sa svinjama opisanim u Lukinu evanđelju, koje su posjednute đavolima, otrčale u jezero i utopile se. Dostojevski je predskazao da će sotonske ideje koje su propagirane u Rusiji u 19. stoljeća dovesti do uništenja njihovih sljedbenika i mnogo drugih žrtava. Mnogi ovo smatraju proročanstvom, s obzirom na to što se na kraju dogodilo nakon što su boljševici preuzeli vlast.

Shvaćanje kritike Dostojevskog

Ono što daje kritici radikalizma Dostojevskog stvarnu snagu jest to što dolazi sa mjesta znanja. Rano u karijeri veliki romanopisac koketirao je sa socijalizmom i drugim vrstama utopijskih političkih projekata. Njegov rani roman Bijedni ljudi djelomično nadmašuje Dickensa u oštroj osudi društvenog poretka koji bi omogućio da siromaštvo postoji usred bogatstva. No Dostojevski se nikada nije mnogo brinuo za ličnosti socijalističkih i utopijskih radikala, posebno njihov čest naglasak ateizmu i njihove napade na pravoslavnu kršćansku religiju. Nakon što je uhićen, zamalo pogubljen i poslan u Sibir zbog njegovih radikalnih veza, Dostojevski je doživio duboku promjenu srca. Umjesto da svoju estetsku misiju doživljava kao vraćanje pozornosti na nepotrebnu patnju u svijetu, počeo je shvaćati bol kao potencijalno pročišćavajuće iskustvo. Još mračnije, ukazao je na to kako duboko mnogi pojedinci zapravo žude patnji sebe ili drugih, bilo iz osjećaja krivice, ogorčenja prema svijetu oko sebe ili jednostavno da bi iskusili snažne emocije. Prvi njegov veliki roman, Zapisi iz podzemlja, opisuje vrlo modernog pojedinca usred egzistencijalne krize. Titularni podzemni čovjek stalno se muči, dijelom kako bi dao neki smisao svom životu, koji smatra besmislenim i komičnim:
Jа sаm bolestаn čovijek... Zаo. Nesimpаtičаn. Mislim dа me boli jetrа. Doduše, jа pojmа nemаm o svojoj bolesti, i ne znаm točno što me boli. Ne liječim se i nikаdа se liječio nisаm, iаko poštujem medicinu i doktore. Pored togа, jа sаm još i praznovjeran do krаjnosti, ili bаr toliko dа poštujem medicinu. (Dovoljno sаm obrаzovаn dа ne budem praznovjeran, аli sаm ipаk praznovjeran.) Ne, gospodo, neću dа se liječim u inаt. Vi to sigurno ne možete rаzumijeti. A jа, vidite, shvаćаm. Nаrаvno, ne mogu vаm objаsniti kome ću zаprаvo u ovom slučаju zаpаpriti svojim inаtom. Znаm vrlo dobro dа doktorima nikаko ne mogu nаpаkostiti time što se ne liječim kod njih. Znаm bolje nego itko dа ću time jedino sebi nаškoditi i nikom više. Pа ipаk, ne liječim se sаmo iz inаtа. Jetrа me boli, nekа je, nek me još jаče boli.
Ova tema nastavlja se kroz Zločin i kaznu gdje na antiherojskog glavnog lika, Raskolnikova, utječe mješavina modernih radikalnih ideja i odlučuje ubiti osvetoljubivu staricu kako bi joj uzeo novac. Raskolnikov se poziva na utilitarne doktrine o potrebi popravljanja vlastite patnje, patnje svoje obitelji i na kraju svih ljudi kojima namjerava pomoći nakon što stane na noge. Žena koju je ubio iskorištavala je siromašne i uglavnom su je svi prezirali, što znači da je njena smrt imala malo negativnih posljedica. Raskolnikov se također poziva na proto-Ničeove ideje o velikom čovjeku vrhunske inteligencije, što mu daje pravo da poduzme korake potrebne za postizanje svojih ciljeva. Slično kako je Napoleon osjećao da je mali problem istrijebiti živote cijelih vojski na putu ka vlasti, zašto bi Raskolnikov trebao osjećati krivnju što uzima život zle starice, bez koje je svijet bolji? Kao i u Bjesovima, Dostojevski tvrdi da stvari nisu tako jednostavne. Krivnja koju osjeća zbog svojih postupaka čini Raskolnikova nesposobnim da se odnosi prema prijateljima i obitelji - i što je još važnije da iskreno voli žrtvenu i duboko duhovnu Sonyu. On pokušava izbjeći da ga uhvate zbog svojih zločina, ali neprestano mu kažu da je jedini način da se olakša duboke patnje i krivnje priznati i prihvatiti kaznu. Na kraju odlučuje dobrovoljno otići u zatvor u Sibiru u pratnji Sonye, u okovima ali s mogućnošću iskupljenja.

U svim tim djelima primjedba Dostojevskog je da utjecaj modernih radikalnih ideja ima korozivan učinak na rusko društvo. Najdramatičniji primjer je način na koji potkopavaju i vjeru u tradicionalne prakse i religiju, dok u isto vrijeme potiču inteligentne pojedince da prihvate sve ogorčenije i preobražavajuće ideologije za koje će biti potrebna ogromna krvoprolića. U tom pogledu, djela Dostojevskog su snažna iteracija konzervativnog argumenta da permisivna liberalna modernost potkopava stabilnost svijeta. Ali njegov položaj seže dublje od uobičajene tradicionalističke kritike. Dostojevski tvrdi da napori radikala da okončaju patnju i ostvare utopijsko društvo - čak i ako je to doneseno u dobroj vjeri - nemaju duboko razumijevanje stvarnih poriva u ljudskom srcu. Ljudi zapravo ne žele kraj patnji u svim slučajevima i čak će unositi bol u svoj život da bi jednostavno nešto osjetili. Potrebni su im izazovi da bi osjetili uzbuđenje pobjede, krivnju zbog svojih postupaka kako bi imali priliku iskupljenja, i mogućnost odbijanja i mržnje da bi osjetili bilo koji duboki oblik ljubavi. Kao Aldous Huxley u Vrlom novom svijetu, i Dostojevski snažno tvrdi da progresivni utopijanizam nije samo osuđen na propast, već da je i pogrešno usmjeren.

Nadalje, ističe da se napori ovih radikala i reformatora često ne izvode u dobroj vjeri. Oni su zapravo vođeni ogorčenjem prema svijetu i dubokim osjećajem arogancije. Raskolnikov i Peter Stepanovich pozivaju se na moderne radikalne ideje kako bi opravdali vjeru u svoju superiornost i osvetili se protiv svijeta koji ih je u osnovi iznevjerio. Oboje sebe smatraju ljudima velikog intelekta koji bi trebali imati pravo ubijanja prema potrebi za postizanje svojih ciljeva. Površne otrcane fraze koje prizivaju su laži ispričane drugima (i jednako često i sebi) kako bi prikrili demonski nagon pod velom suosjećanja i modernizacije. Oni će donijeti propast sebi i svima s kojima dođu u kontakt.

Zaključak

Nije teško izvesti paralele između kritike radikalizma Dostojevskog u 19. stoljeću i argumenata usmjerenih protiv takozvanih aktivista socijalne pravde danas. Ličnosti poput Jordana Petersona poštuju Dostojevskog jer vide da on otkriva mračne istine koje stoje i iza progresivnih doktrina i osobnosti. Kao što sitni buržoaski radikali u Bjesovima sjede i zahtjevaju od ljudi da im se pravilno obraćaju i nadziru terminologijom svojih vršnjaka, današnji aktivisti socijalne pravde zahtijevaju cenzuru ideja koje ne vole i pozivaju se na politički korektne trope kako bi maltretirali ljude da prihvate njihove svjetonazore. I kao i Peter Stepanovich, i ove akcije proturječe dubljem i mračnijem nagonu da se osvete svijetu tako što će preuzeti kontrolu nad njim. Zbog toga Peterson može reći da je "filozofija" koja upravlja iskazima maoista i aktivista za prava trans osoba zapravo ista.

Kritika ljevice Dostojevskog jedna je od najmoćnijih i znalačkih koja je ikad iznešena - vjerojatno zato što je on za razliku od, recimo, intelektualnog mračnog weba, zapravo dobro poznavao pozicije ljevice i jednom se duboko suosjećao s njima. Ali isto tako vjerujem da je njegova kritika jako manjkava u vrlo dubokom smislu. Dostojevskom nije nedostajalo suosjećanja, što dokazuje i zapanjujuće lijep portret kršćanske ljubavi u Braći Karamazov. Ali njegovo je razumijevanje suosjećanja također vrlo individualizirano i personalizirano. Dostojevski neprestano naglašava djela malog milosrđa i velikodušnosti u životu koja mu daju smisao i njihov dijalektički odnos prema patnji koju moramo podnijeti da nam pažnju privuče dobro. Ipak, iza akcija može biti i velika i iskrena ljubav kako bi svijet općenito bio bolji.

Suvremenik Dostojevskog, Leo Tolstoj, dobro je to znao, a njegova epska djela poput Rata i mira nude oštru kritiku aristokratskog društva i njegove ravnodušnosti prema situaciji najmanje sretnih u Rusiji. Tolstoj je znao, kao i Martin Luther King Jr., da iako se luk moralnog univerzuma može saviti prema pravdi, da imamo obvezu da mu pružimo pomoć u stvaranju pravednih socijalnih uvjeta. To je uvid koji se može pronaći kod Tolstoja koji povremeno nedostaje Dostojevskom i koji ima važnost za njegovu kritiku progresivnog aktivizma danas. Iako je možda istina da su neki aktivisti vođeni ogorčenjem i željom da se osvete svijetu, nebrojeno više njih poduzimaju dodatne korake kako bi uklonili najnužnije društvene bolesti našeg vremena. Te se bolesti pogoršavaju političkom i ekonomskom ravnodušnošću, koja stvara ne samo veliku patnju, već i mnogo zla u svijetu. Morali bismo učiniti sve što možemo da to eliminiramo.
Matt McManus trenutno je profesor politike i međunarodnih odnosa na TEC De Monterrey. Njegovu knjigu "Making Human Dignity Central to International Human Rights Law" uskoro izdaje Sveučilište u Walesu. Njegove knjige "The Rise of Post-modern Conservatism" i "What is Post-Modern Conservatism" objavit će Palgrave MacMillan i Zero Books. Matta se može dobiti na mattmcmanus300@gmail.com ili dodati na Twitteru putem @MattPolProf.