turska sirija
© humanitarianresponse.info
Iako je turski napad protiv sirijskih Kurda na sjeveroistoku Sirije ograničen na specifičnu graničnu tampon zonu, ne veću od 32 kilometra, postići će više ciljeva ako turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan bude poštovao dogovor kojeg ima i sa Sjedinjenim Državama i Rusijom, koje su dopustile njegovim snagama da napadnu Siriju.

SAD su bile jasne. Turska neće prijeći crvenu liniju, što ukazuje na to da je s Ankarom prethodno postignut dogovor koji je omogućio turski upad u sjeveroistok Sirije.

Rusija je pozvala na cjelovitost sirijskog teritorija, ali se nije usprotivila ni osudila svog strateškog saveznika Erdogana. Bez obzira na to, Turska će možda smanjiti svoje početne ciljeve, ovisno o tome koliko dugo se predsjednik Donald Trump bude mogao oduprijeti značajnom međunarodnom i domaćem pritisku od strane onih koji su ogorčeni zbog "izdaje" sirijskih Kurda. Uostalom, mnoge zemlje imaju koristi od ove akcije i čini se da se SAD polako, ali sigurno kreću u pravcu smanjenja svoje prisutnosti u Siriji.

Iran više nije razlog da američke snage okupiraju sjeveroistok Sirije i Al-Tanf, jer je granički prijelaz Al-Qaim između Iraka i Sirije opet u funkciji. Zbrka američke administracije sprječava trenutno povlačenje, ali će se ono dogoditi prije ili kasnije.

Turske snage podržane od strane islamističkih militanata i drugih sirijskih pobunjenika pod zastavom "Sirijske nacionalne vojske" napale su de facto autonomnu kurdsku enklavu koju su separatistički Kurdi nazvali "Rojava". Na većini područja aktualne kampanje žive arapska plemena, iako ne isključivo, koja bi pozdravila tursku prisutnost. To je važan čimbenik jer arapska sunitska zajednica dugoročno ne predstavlja prijetnju Turcima i njihovim opunomoćenicima.

Dakle, zbog kratkovidnosti kurdskih vođa, koji su se, kao i sada, ranije u kantonu Afrin razbacivali prijetnjama i patriotizmom, neizbježno ćemo promatrati veliko iseljavanje Kurda i kršćana prema sigurnijim gradovima i selima koja nisu uključena u turske planove.

Oni se ne žele predati novim vlastima. Čitavo područje koje kontroliraju Kurdi je ogromno, veće je od Katara, Kuvajta, Bahreina ili Libanona, sveukupno, gotovo 43 000 kvadratnih kilometara.

Zona pod turskim napadom, ako se Erdoganu omogući da postigne svoj cilj i kontrolira 30 do 32 kilometra dubine područja, mogla bi biti dovoljna za preseljenje sirijskih izbjeglica. Oni su podijeljeni u dva dijela. Onih koji žive u Turskoj ima oko 3,6 milijuna, a još nekoliko milijuna ih koji u Idlibu i možda će biti prisiljeni pobjeći u vrijeme bitke kada Turska napusti Idlib i pusti Rusiji i Siriji da oslobode cijelo područje koje Vladimir Putin zove posljednjom terorističkom enklavom u Siriji.

Kurdi će i ovaj put izgubiti zemlju i gradove, ali preostali prostor bit će dovoljan za suživot obje strane sve dok se američke snage ne povuku.

U odnosu na svoje pregovore s Kurdima je sirijska vlada u jačem položaju, jer su Kurdi najveći gubitnici ove priče. Dužnosnici Damaska su svjesni da se Kurdi moraju suočiti s turskim napadom i mogućim postupnim povlačenjem američke vojske u sljedećoj godini, najdalje do predsjedničkih izbora u Americi.

To će sirijske Kurde izložiti oštrim represalijama, jer su odbili postići prihvatljiv dogovor u doba prosperiteta. Sada će Kurdi morati pregovarati pod vatrom ili prihvatiti da budu predani Damasku ili će se suočiti sa svojom sudbinom pod turskim topovima i invazijom. Kada sve mogućnosti budu iscrpljene, njihova jedina nada za preživljavanje možda je prelazak u Irak i život "pod klanom Barzani".

Turska namjerava krenuti u novi krug pregovora formata iz Astane jača nego ikad, s opsežnom zonom pod svojom kontrolom. Bit će u stanju ispuniti svoje obveze i zadržati teroriste u Idlibu ili ih prepustiti oružju sirijske vojske i ruskih zračnih snaga. 29. studenog će Sirijski ustavni odbor održati svoju konferenciju kako bi se razgovaralo o reformama koje nudi i priznaje i sirijska vlada. Namjera Ankare je da u političkom rješenju rata u Siriji ostavi svoj trag.

To bi ujedno bila i nada za SAD, koje će, nakon što se dogovore i provede ovo najvažnije ustavno restrukturiranje, biti voljne otići iz arapske republike.

Nije čudno čuti kako arapske zemlje, s izuzetkom Katara, osuđuju tursku invaziju na Siriju i pozivaju Arapsku ligu da se sastane u tu svrhu. Kada je Turska napala kurdsku enklavu Afrin, zemlje Bliskog istoka su bile odsutne. Saudijski-katarski "loši odnosi" pokrenuli su mobilizaciju Rijada protiv Turske, katarskog saveznika na Bliskom istoku. Znači li ono još jedno zbližavanje zaljevskih zemalja i Damaska? Svakako da jest.

Bez obzira na to, nema povratka punim vezama sa Sirijom, a moguće je i da američka administracija prisili Arape da zaustave svoj brzi povratak u Siriju, kako bi SAD prve otvorile svoje veleposlanstvo u Damasku.

Turska nije u mogućnosti pružiti ozbiljna jamstva Rusiji i SAD-u u vezi s njenim povlačenjem iz Sirije nakon ostvarenja svog cilja i reforme ustava. U Idlibu to ne uspijeva više od godinu dana, zbog čega je Rusija prilično nezadovoljna, a to pokazuje i povremenim operacijama u Idlibu, gdje se kampanja vodila neposredno pored turskih promatračkih mjesta.

Irana je također nezadovoljan, jer ne želi unedogled gledati teroriste kako kontroliraju grad Idlib i veći dio pokrajine.

Međutim, na sjeveroistoku Sirije bi situacija mogla biti posve drugačija. Sirijski Kurdi i arapska plemena od početka rata 2011. nisu bili protiv Damaska. Osim toga, sirijska vojska i njeni saveznici su zadržali do danas velike snage u Qamishliju, uključujući i sam aerodrom. Istočno od Hasake također imaju veliki kontingent i drže zračnu bazu.

Stoga veze sa stanovnicima regije nikada nisu prekinute, čak i nakon sramotne ofenzive sirijskih Kurda na vladine snage u Hasaki 2016. godine, koje su ih samo godinu ranije spasile od sigurnog poraza u velikoj ofenzivi terorista "kalifata" na grad, kada je pokojni general Issam Zahreddin iz Deir Ez-Zora helikopterima prebacio elitne borce u Hasaku i spasio Kurde od sigurnog poraza.

Prema tome, Damask i njegovi saveznici mogli bi opskrbiti Kurde prijeko potrebnim oružjem i pokrenuti pobunu protiv turskih snaga i njihovih opunomoćenika. Taj je scenarij vjerojatan, ako Ankara odluči zamijeniti američke snage i zauzeti enklavu, odnosno, ako odluči ne pridržavati se dogovora s Rusijom da će nakon kampanje svoje jedinice vratiti u Tursku.

Sirijski rat se polako gasi. Arapske zemlje imaju dovoljno podrške za bilo koju sirijsku grupu, ali sada žele ponovno uspostaviti dobre kontakte sa sirijskom vladom. Izravni kontakti, daleko od medija, nikad nisu prestali, ali SAD još uvijek vrše pritisak na Arape da zasad drže distancu od predsjednika Assada.

Vlada iz Damaska kontrolira više od polovice zemlje u kojoj živi preko 70% Sirijaca. Granica između Sirije i Iraka je otvorena, kao i ona s Jordanom, čak i ako SAD imaju kontrolu na jordanskoj strani kako bi se ograničila razmjena robe. ISIL više ne kontrolira nijedan grad, niti ima naznaka njegovog uskrsnuća kao odlučujućeg faktora sirijskog sukoba.

ISIL će ostati skupina bandita ili odmetnika u sirijsko-iračkim pustinjama, pokušavajući vratiti dio izgubljene slave mogućim spektakularnim napadima, ali bez strategije ili bilo kakvih značajnijih rezultata za samu skupinu.

Kurdi su najteže stradali i očito nikada neće naučiti lekciju. Još uvijek kontroliraju važne energetske resurse, a vlada Damaska učinit će sve kako bi ih vratila. Iran je u Siriji da tamo i ostane, a njegov odlazak na kraju rata je malo vjerojatan jer je stvorena snažna veza sa Sirijom i sirijskim stanovništvom, iako je većinski sunitsko. SAD u vezi s tim mogu učiniti vrlo malo. Washington i njegovi saveznici izgubili su rat, a pobijedili su Rusija, Iran i Damask.


Izrael ne pobjeđuje, ali se pokušava dokazati kao važan čimbenik bombardiranjima Sirije. Međutim, njih je u posljednje vrijeme sve manje, odnosno uopće ih nema, a neka izvješća govore da južnom granicom Sirije ruski zrakoplovi provode redovite letove. Istina, Tel Aviv je obaviješten o tome, ali namjerno, jer Rusija želi da te aktivnosti budu sredstvo odvraćanja, a ne da ruska vojska ulazi u sukob s Izraelom.

Osim toga, izraelska bombardiranja ništa nisu promijenila na terenu i ovi su napadi obično propagandno sredstvo premijera Benyamina Netanyahua.

Hezbollah ima svoje najnovije modele naoružanih dronova, iranske precizne projektile i posjeduje moderne ruske i iranske protubrodske rakete. Assad i njegovi saveznici, nakon napada raketa i bespilotnih letjelica Hutija na Saudijsku Arabiju, danas razumiju da je dovoljna i jednostavna vojna oprema kako bi se jedna zemlja bacila na koljena. Jednom kada se riješi situacija u Siriji, Damasku treba vrlo malo napora da vrati Golansku visoravan i povrati okupirane teritorije. Kao što smo ranije objasnili, Izrael je nakon sukoba s Hezbollahom s ofenzivne vojne doktrine prebacio na isključivo obrambenu i glavni mu je cilj očuvati nadzor nad teritorijima koja je oteo Palestincima.

Rat na Bliskom istoku više nije mjesto gdje se pokazuju vojni mišići, jer napredne vojne tehnologije imaju sve strane. Danas je to "ekonomski rat".

U međuvremenu, Sirija ne trpi nikakvu štetu od turske najezde, ni Rusije, ni Irana. SAD, uvijek najveća potencijalna prijetnja, gubi sve više zemalja i saveznika na Bliskom istoku. Trumpova administracija je nakon dugo godina, čak i nakon Obaminih "hladnih veza" s arapskim diktatorima, znatno oštetila odnos Washingtona s regijom. Isključujući Izrael, naravno.

Drugi saveznici danas imaju puno manja očekivanja od SAD-a. Kad SAD napusti Siriju, njihov pad će biti nepovratan.

E. J. Magnier