postmodernism
Postmodernizam je pravac u kulturi zasnovan na radikalnom skepticizmu koji odbacuje postojanje univerzalnih istina. Većina teoretičara vezuje nastanak postmodernizma za društveno-političke procese u drugoj polovini 20. vijeka, posebno za hladnoratovsko sukobljavanje između dva ideološka bloka. U tom smislu, posebno je interesantna studija američkog profesora Timotija Melija pod naslovom Tajna sfera: tajnost, fikcija, i država nacionalne bezbjednosti koju je objavio Univerzitet Kornel 2012 godine.

Mnogima će možda na prvi pogled izgledati iznenađujuće da Meli pronalazi jedan od najvažnijih uzroka geneze i širenja postmodernističkog pogleda na svijet u funkcionisanju institucija nacionalne bezbjednosti tj. obavještajnih službi. Izaziva nevjericu to da zaista mogu postojati bilo kakve intelektualne, epistemološke veze između umjetnosti i CIA. Stereotip prekaljenog obavještajca i stereotip osjetljive pjesničke duše nekako ne idu zajedno.

Međutim, kako pokazuju desetine deklasifikovanih dokumenata iz arhiva CIA, ove veze ne samo da postoje nego su, u određenim vremenskim periodima, bile i izuzetno čvrste. I nije ovdje samo u pitanju materijalna povezanost koja se odrazila u tome što je CIA tajno, ali vrlo izdašno finansijski pomagala izdavanje velikog broja anti-komunističkih časopisa i knjiga i organizovanje akademskih konferencija i umjetničkih izložbi širom svijeta za vrijeme trajanja Hladnog rata. Piter Fin i Petra Kuve su 2014. godine objavili knjigu o tome kako je CIA sponzorisala štampanje i osmislila distribuciju Pasternakovog romana Dr. Živago koji je zatim dobio Nobelovu nagradu za književnost. Postoje i istraživači koji u ovom svijetlu vide čak i prevod i distribuciju Đilasovih knjiga, posebno Nove klase. Često se citira izjava jednog od čelnika CIA da su knjige "najvažnije oružje strateške propagande dugog trajanja." Ali kakve veze sve to ima sa postmodernizmom? Ni Pasternak ni Đilas nisu bili njegovi pobornici.

Radi se o tome da je način funkcionisanja CIA na bazi memoranduma Savjeta za nacionalnu bezbjednost (NSC 4A; NSC 10/2; NSC 68) dozvolio čitav niz intervencija u međunarodne političke procese u formi tajnih operacija koje su zatim skrivane od američkog javnog mnjenja kroz manipulativne psihološke tehnike, uključujući i tzv. "uvjerljivo osporavanje." Tu se na djelu pokazao glavni paradoks američkog hladnoratovskog djelovanja - zaštita demokratskog sistema kroz nedemokratske prakse. Kako pokazuje Meli u svojoj studiji, ovakvi postupci američke vlasti, kada bi eventualno procurijeli u javnost kroz obavještajne neuspjehe, poput onog u Zalivu svinja 1961. godine, postepeno su doveli do stvaranja društvene klime sumnje i skepticizma. Ovakvo stanje stvari se brzo reflektovalo u književnom stvaralaštvu i ostalim umjetničkim djelatnostima. Narativne tehnike koje su isticale fragmentarnost znanja i ukazivale na prisutnost opskurnih sila su postale popularne. Nerazriješene kontroverze oko ubistva predsjednika Džona Kenedija u Dalasu u novembru 1963. godine su još više uvećale društveno nepovjerenje i nesigurnost. Roman Libra američkog pisca Dona Delila predstavlja možda najbolje književno oslikavanje ovih entropijskih procesa.

Meli tvrdi da zbog toga što su "činjenice" u javnom diskursu sve više i više postajale fikcija, kulturni status same fikcije je počeo da se transformiše. Umjetnička fikcija - romani, pozorišne predstave, filmovi, televizijski serijali - postali su ne samo izvori "informacija" o društveno-političkim procesima, nego i eksplicitni faktori uticaja na njih. Tako pripadnici političke elite, kao i obični građani, komentarišu aktuelna politička dešavanja kroz prizmu umjetničke fikcije. Drugim riječima, kao što je tvrdio Gi Debor, fiktivni spektakli konstituišu "realnost" i istina nestaje kao smislena odrednica.

Nije zbog toga čudno što se povećava broj političkih lidera iz svijeta šoubiznisa. To je zakonomjerno u postmodernom svijetu spektakla. Kao i za vrijeme Hladnog rata, manipulativno djelovanje obavještajnih službi, od Vašingtona i Londona pa do Moskve i Pekinga, takođe igra važnu ulogu. Međutim, u igri sa ogledalima, nema i ne može biti pobjednika. Onaj koji vara i sam biva prevaren. Ne postoji tačka oslonca.

Objavljeno u nezavisnom crnogorskom nedjeljniku Monitor, 20.09.2019.